Wikipedija:Izabrani članci/2012.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Izabrani članci/1, 2012.

Bazilika sv. Petra u Rimu

Bazilika sv. Petra (tal. Basilica Papale di San Pietro in Vaticano) vatikanska je crkva izgrađena u stilu klasične renesanse, na mjestu prethodne ranokršćanske bazilike. Kako bazilika sv. Petra nije katedrala, jer u njoj ne stoluje biskup, njen je službeni naziv Papinska bazilika sv. Petra u Vatikanu. Prema tradiciji i povijesnim izvorima, prvo zdanje podignuto je na mjestu mučeništva i grobu sv. Petra, jednog od dvanaest apostola i prema katoličkoj tradiciji prvog rimskog biskupa, a time i prvog u nizu papa. Smatra ju se jedinstvenom crkvom u kršćanskom svijetu, kao i najvažnijom od svih kršćanskih crkava.

Iznad groba sv. Petra u 16. stoljeću sagrađena je bazilika njemu u čast. Brojni znameniti umjetnici Italije, među kojima su Donato Bramante, Gianlorenzo Bernini i Michelangelo bili su uključeni u njenu izgradnju od 1506. do 1626. Danas je zbog svojih religijske i povijesne važnosti vezane uz papinstvo, protureformaciju, te umjetnike i arhitekte značajno hodočasničko i turističko središte. Jedan zapis na tlu srednje lađe navodi kako je čitava građevina dugačka 194 m (vanjska duljina iznosi, zajedno s trijemom, 211,15 metara), a svod je visok 44 metra. Crkveni prostor zauzima površinu od 15160 m², kupola je do vrha križa visoka 133 m, a nose je četiri pilastra nosača, svaki obujma od 71 metra.


{{Izabrani članci/1, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/2, 2012.

Konji pasmine Nokota

Konj (Equus caballus) je veliki četveronožni sisavac, pripadnik roda Equus. Taksonomski, domaći konji su domesticirani oblik divljih konja (Equus ferus), i zajedno s magarcima i zebrama spadaju u porodicu konja (Equidae), u red neparnoprstaša. Konji su odavno bili jedna od najvažnijih domaćih životinja koja se uzgaja u vrlo velikom broju raznih pasmina, a živi širom svijeta.

Konji se razlikuju građom i veličinom tijela, kao i krznom i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se u pravilu ubrajaju konji čija tjelesna težina prelazi 800 kilograma. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični jahači konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h. Konji su tipične životinje koje žive u krdima. U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila - predvodnica, te njhovih mladunaca i jedan pastuh - predvodnik.


{{Izabrani članci/2, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/3, 2012.

Skateboarding

Skateboarding (skejtanje) naziv je za ekstremni šport u kojem osoba (skejter) stoji na posebnoj dasci s kotačima na dvije osovine (skateboardu ili skejtu) te pritom izvodi razne trikove. Sam naziv dolazi od dvije engleske riječi: skate, što znači "klizati" te board, što znači "daska". Skateboarding se razvio 1970-ih godina u SAD-u, a zamah je doživio sredinom osamdesetih, nakon povećanja dužine i raspona daske, a samim time i kotača. Dominantna su dva stila skejtanja: street, skejtanje na ulici pri čemu se za trikove koristi bilo što po čemu se daska može voziti te vert (od vertical = "okomito"), stil koji je tipičan za razna natjecanja i kojeg karakteriziraju veći skokovi i veća visina izvođenja trikova, obično u posebno izrađenim "polucijevima" - half pipe.

Osim što je ekstremni šport, skateboarding može biti i rekreacija te svojevrstan način umjetničkog izražavanja. Tradicionalno se povezuje s drugim urbanim subkulturnim aktivnostima, kao što su BMX biciklizam, grafiti, punk (postoji i cijeli glazbeni pravac nazvan skate punk), grunge, hip hop, itd. Također, daska za skejt može služiti i kao prijevozno sredstvo. Skateboarding je česta tema filmova i videoigara. Neka od najpoznatijih imena skejtanja su Rodney Mullen, Tony Hawk, Stacy Peralta, Steve Caballero, Bob Burnquist i drugi. Shaun White, dvostruki olimpijski pobjednik u snowboardu - disciplina half pipe, također je prvak u skateboardingu na X Games, igrama ekstremnih športova.


{{Izabrani članci/3, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/4, 2012.

Krebsov ciklus

Krebsov ciklus ili ciklus limunske kiseline ili ciklus trikarboksilnih kiselina (TCA ciklus) jedan je od temeljnih metaboličkih ciklusa kod stanica koje koriste kisik u procesu staničnog disanja. Kod aerobnih organizama, Krebsov je ciklus ključni metabolički proces koji spaja putove degradacije (katabolizma) ugljikohidrata, lipida (masti) i bjelančevina u ugljični dioksid i vodu uz oslobađanje kemijske energije.

Krebsov ciklus je anfibolički metabolički put, s obzirom da sudjeluje i u degradaciji organskih molekula (katabolizam) i u biosintezi molekula (anabolizam). Najvažniji metabolički putovi koji se vežu na Krebsov ciklus su glikoliza i oksidacija piruvata koje mu prethode i oksidativna fosforilacija koja mu slijedi. Krebsov ciklus je važan i kao izvor prekursora aminokiselina (acetil CoA, α-ketoglutarat, sukcinil CoA, sukcinat, fumarat, oksalacetat). Ciklus nosi ime po Hansu Adolfu Krebsu, britanskom biologu njemačkoga podrijetla koji je otkrio ključne elemente procesa i za to dobio Nobelovu nagradu za medicinu 1953.


{{Izabrani članci/4, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/5, 2012.

Allegory of Poles.PNG

Poljaci (pol. Polacy) su narod iz grupe Zapadnih Slavena, nastanjen na jugu od planinskih područja Sudeta i Karpata preko Sjeverne Europske Nizine na sjever do Baltičkog mora. Ime Poljak (poljski Polak (m)/Polka (ž)) izvodi se od staroslavenske riječi "pole" (polje). Prema tome, ime "Poljaci" je izvedeno iz značenja "stanovnici polja". Poljaci govore poljskim jezikom, jednim od članova slavenske grane indoeuropske jezične porodice.

Poljaci su porijeklom od dvadesetak slavenskih plemena srodnih ostalim grupama Istočnih Slavena koja su se od oko šestog stoljeća i dalje do 800. naseljavala na velika područja europske Rusije. Njihova jezgra domovine prostire se između Odre i Wisle. Sredinom šezdesetih godina 10. stoljeća plemena kao što su Poljani (Polanie), Vislani (Wislanie), Pomorjani i drugi osnovali su poljsku državu. Ime Poljske dolazi po plemenu Poljani (Polanie), koji su naseljavali bazen rijeke Warte, područje koje će postati poznato kao Wielkopolska (Velika Poljska). Središte poljske države bilo je Gniezno, za koje arheologija kaže da je bila snažna fortifikacija koja datira iz 8. stoljeća.


{{Izabrani članci/5, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/6, 2012.

Nacionalni park Plitvička jezera

Nacionalni park Plitvička jezera najveći je, nastariji i najposjećeniji hrvatski nacionalni park. Kompleks Plitvičkih jezera proglašen je nacionalnim parkom 8. travnja 1949. godine. Predstavlja šumovit planinski kraj u kojem je nanizano 16 manjih i većih jezera kristalne modrozelene boje. Jezera dobivaju vodu od brojnih rječica i potoka, a međusobno su spojena kaskadama i slapovima. Sedrene barijere, koje su nastale u razdoblju od desetak tisuća godina, jedna su od temeljnih osobitosti Parka. Poseban zemljopisni položaj i specifične klimatske značajke pridonijeli su nastanku mnogih prirodnih fenomena i bogatoj biološkoj raznolikosti. Sedreni sedimenti oblikovani su od pleistocena do danas u vrtačama i depresijama između okolnih planina. Gornja jezera na jugu pretežno se sastoje od dolomita, a Donja jezera na sjeveru od vapnenačkih stijena.

UNESCO je 1979. godine, među prvima u svijetu, proglasio Plitvička jezera svjetskom prirodnom baštinom. Park je podijeljen na užu i širu zonu prema stupnju zaštite. Nalazi se na području dvije županije, 91% parka je u Ličko-senjskoj županiji, a 7% u Karlovačkoj županiji. Na Plitvičkim jezerima nalazi se i izvor rijeke Korane, koja se napaja vodom iz jezera. Klima u nacionalnom parku je umjerena planinska.


{{Izabrani članci/6, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/7, 2012.

Tramvaj TMK 2200

Tramvajski promet u Zagrebu uveden je 1891. godine, a tramvajska kola tada su vukli konji. Razvoj zagrebačke tramvajske mreže započet je 11. svibnja 1891. kada su počeli radovi na izgradnji jednokolosiječne tramvajske pruge širine kolosijeka 760 mm. Pruga, kojom je 5. rujna 1891. pušten u promet konjski tramvaj, protezala se od današnjeg Kvaternikovog trga, Vlaškom, Draškovićevom, Jurišićevom ulicom preko Jelačićeva trga te Ilicom do Zapadnoga kolodvora. Pruga je imala odvojak do Savskoga mosta kroz Frankopansku i Savsku. 1910. godine pušten je u promet električni tramvaj, a u idućih godinu dana konjski je tramvaj ukinut. Od 1910. godine širina kolosijeka je 1000 mm.

Mreža se u nekoliko navrata širila (posljednje je bilo 2000. godine puštanjem u promet dionica od Dubrave do Dubca, te od Jaruna do Prečkog), dok su neke dionice pruga ukinute. Današnji sustav tramvajskih linija uveden je početkom 1980-ih godina, uz neke kasnije izmjene. Danas tramvajsku mrežu čini 116 kilometara pruga, a promet je organiziran u petnaest dnevnih i četiri noćne tramvajske linije. O organizaciji tramvajskog prometa brine Zagrebački električni tramvaj.


{{Izabrani članci/7, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/8, 2012.

Vladar Inka Atahualpa prelazi na kršćanstvo prije smaknuća po zapovijedi Francisca Pizarra, 29. kolovoza 1533.

Kolonizacija Južne Amerike proces je koji je počeo Kolumbovim otkrićem američkog kontinenta 1492. godine. Dvije godine kasnije su Portugal i Španjolska, dvije vodeće pomorske sile tog vremena, potpisale Sporazum iz Tordesillasa, kojim su dogovorile međusobnu podjelu neeuropskih teritorija. Sporazum je ustanovio zamišljenu crtu u smjeru sjever-jug 370 liga (2059 km) zapadno od Zelenortskih otoka, što je po prilici 46° 37' zapadne zemljopisne dužine. Dogovoreno je da sve zemlje zapadno od te crte pripadnu Španjolskoj, čime je obuhvaćena većina teritorija današnje Južne Amerike, dok bi sve zemlje istočno dobili Portugalci.

S početkom 16. stoljeća, osvajači, u literaturi poznati kao konkvistadori (španjolski conquistador = "osvajač") u većoj su mjeri počeli iskorištavati prirodna bogatstva i indijansko stanovništvo. Dva su najpoznatija konkvistadora u početcima kolonizacije bili Hernán Cortés i Francisco Pizarro. Konkvistadori su isprva bili samo Španjolci, da bi se 1530-ih pojavili i Portugalci. Kako su i dogovorili Sporazumom iz Tordesillasa, teritorije su međusobno podijelili i od njih stvorili kolonije. Domorodačko indijansko stanovništvo bilo je izloženo zlostavljanjima, pljački, prisilnom radu te novačenju u vojne postrojbe. U velikom je broju umiralo od zaraznih bolesti koje su Europljani donijeli, kao što su gripa, boginje i tifus, a za koje Indijanci nisu imali razvijen prirodni imunitet. Afrički su robovi dovažani u velikom broju kako bi služili kao radna snaga, jer su se pokazali izdržljivijima od domaćeg stanovništva; u ovome su posebno prednjačili Portugalci. Robovi su radili najnapornije poslove na plantažama šećerne trske i u rudnicima zlata.


{{Izabrani članci/8, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/9, 2012.

Alex K Kievan Rus..svg

Kijevska Rus' (čitaj: Kijevska Rusj); (ruski: Ки́евская Русь - Kievskaja Rus', ukrajinski: Ки́ївська Русь - Kyjivs'ka Rus', bjeloruski: Кіеўская Русь - Kieuskaja Rus') prva je istočnoslavenska država koja se pojavila pod istočnoslavenskim plemenom Poljanima i Vikinzima u 9. stoljeću na području današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije. Stepe, šume i rijeke su odredile njezinu dinamičnu povijest. Kršćanstvo je primila u 10. stoljeću od Bizanta, a napadi Mongola tijekom 13. stoljeća rascjepkali su je na više manjih kneževina.

Izgubivši ključno stepsko područje na prostoru danas središnje Ukrajine, svoje službeno političko središte premjestila je u zapadnu kneževinu Vladimir-Volinj. Prvo kolektivno ime naroda Kijevske Rusi bilo je ime Rusini-Rusiči, kojeg su zadržali Ukrajinci sve do 20. stoljeća. Dio istočnoslavenskih i finskih plemena u sklopu Kijevske Rusi, koristio je kontinuirano plemenska imena i nakon raspada države. Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi u sklopu Kijevske Rusi, stekli su neke zajedničke kulturološke karakteristike koje su se zadržale do danas.


{{Izabrani članci/9, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/10, 2012.

Vigenèreova tablica

Vigenèreova šifra je metoda šifriranja abecednog teksta korištenjem serije Cezarovih šifri, zasnovanih na slovima ključa. Ovo je jednostavni oblik šifre polialfabetske zamjene. Vigenèreova šifra je otkrivana više puta. Šifra je dobro poznata zato što, iako je laka za razumijevanje i primjenu, početnicima izgleda kao neprobojna; tako je i dobila epitet fr. le chiffre indéchiffrable - neprobojna šifra.

Prva polialfabetska šifra, koju je napravio Leon Battista Alberti oko 1467. godine, koristila je metalnu šifarsku ploču za zamjenu šifarskih alfabeta. Albertijev sustav je mijenjao alfabete poslije nekoliko riječi, a zamjena je označavana slovom odgovarajućeg alfabeta u šifratu. Poslije, Johannes Trithemius u svom djelu iz 1508. Polygraphia izumio je kvadratnu tablicu (tabula recta), ključnu komponentu Vigenèreove šifre. Metodu je prvi opisao Giovan Battista Bellaso 1553. u svojoj knjizi La cifra del. Sig. Giovan Battista Bellaso, a dodao je i ponavljajući ključ za promjenu šifarskog alfabeta za svako slovo. Međutim, poslije, u 19. stoljeću ta je shema pogrešno pripisana Blaiseu de Vigenèreu koji je objavio svoj opis slične, ali jače šifre s autoključem, tako da je sad poznata kao "Vigenèreova šifra".


{{Izabrani članci/10, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/11, 2012.

Uranij

Uranij (stari naziv uran) je srebrno-bijeli metalni kemijski element te pripada skupini aktinida u periodnom sustava elemenata. Dobio je ime po planetu Uranu, a otkrio ga je Martin Heinrich Klaproth 1789. godine. Osim 92 protona, jezgra uranija može imati između 141 i 146 neutrona. Najčešći izotopi uranija su U-238 (146 neutrona) i U-235 (143 neutrona). Atom uranija ima 92 elektrona, od kojih su 6 valentni. Uranij ima najveću atomsku masu od svih prirodnih kemijskih elemenata; iznosi 238.02891. Njegova gustoća je otprilike 70% veća od gustoće olova, ali nije tolika kao kod zlata ili volframa. Uranij je slabo radioaktivan. U prirodi se u malim količinama pojavljuje u tlu, stijenama i vodi. U komercijalne se svrhe dobiva iz ruda poput uranita.

U prirodi se pojavljuje smjesa izotopa, uranija-238 (99,284%), uranija-235 (0,711%), te vrlo malih količina uranija-234 (0,0058%). Raspada se polako, emitirajući pritom alfa čestice. Poluvijek uranija-238 je 4,47 milijardi godina, a uranija-235 704 milijuna godina, pa služe u svrhu radiometrijskog datiranja.


{{Izabrani članci/11, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/12, 2012.

Rat u Iraku

Rat u Iraku (od 2003. do 2010.), znan i kao Irački rat i Drugi Zaljevski rat, serija je vojnih intervencija u svrhu okupacije Iraka od koalicije od 48 zemalja koju je predvodila SAD. Glavni povod za rat bilo je navodno oružje za masovno uništenje u posjedu Iračkog diktatora Sadama Huseina koje se smatralo prijetnjom Americi. Drugi razlozi za rat, prema nekim službenicima SAD-a, bila je navodna suradnja Huseina i Al-Kaide, ali nijedan dokaz o ikakvoj suradnji ili vezi između njih nije nikada pronađen. Ostali razlozi bili su Iračka financijska potpora palestinskim bombašima samoubojicama, kršenje ljudskih prava, širenje demokracije kao i bogate rezerve nafte, makar su službenici zanijekali tu zadnju opasku.

Sama invazija je trajala od ožujka do svibnja 2003., u kojoj je Koalicija okupirala Irak i svrgnula Sadama Huseina, dok su se od druge faze vodile borbe protiv napada pobunjenika koji su se borili protiv okupacije, građanskog rata između sunita i šijita te suradnika Al-Kaide koji su infiltrirali Irak, a koja je trajala više od šest godina. Sam rat izazvao je brojne kontroverze, iako SAD tvrdi da je legitiman te da je jedan u nizu njihovog rata protiv terorizma. Američki predsjednik George W. Bush je pri kraju svojeg mandata priznao neke greške, ali je isto tako izjavio da nije zažalio što je pokrenuo rat zbog uvođenja demokracije i eliminiranja Huseinovog režima u toj državi. U 2008., Irak se nalazio na 5. mjestu na Indeksu propalih država svijeta, a 2009. na 6. mjestu. Nakon odlaska Busha s dužnosti predsjednika, njegov nasljednik Barack Obama je u kolovozu 2010. pokrenuo masovno povlačenje američkih vojnika iz Iraka, čime je nakon 7 i pol godina završen rat. Broj mrtvih u sukobu je nepoznat, no procjene sežu od najmanje 150,000 do najviše 1 milijun.


{{Izabrani članci/12, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/13, 2012.

Erevan

Erevan (armenski: Երևան, Jerevan) najveći je i glavni grad Armenije od 1918. godine. Erevan se nalazi u središnjozapadnom dijelu Armenije, na sjeveroistočnom rubu Araratske doline. Grad je izgrađen na sedam brežuljaka, što daje Erevanu poseban izgled budući da se neke njegove četvrti nalaze na brdima, a neke u dolinama. Grad karakterizira velika visinska razlika između njegovih pojedinih dijelova, koja varira od 865 metara visine, sve do 1390 metara. Za razliku od ostalih gradova u Armeniji, Erevan nije dio niti jedne pokrajine (marz), nego je poseban upravni teritorij, okružen pokrajinama Kotajk na sjeveru, Ararat na jugu, Armavir na jugozapadu i Aragacotn na sjeverozapadu.

Grad je osnovan 782. pr. Kr. na rijeci Hrazdanu na zapadu zemlje, na istočnoj strani podnožja planine Ararat. Grad ima vrlo turbulentnu povijest punu raznih bitaka, paleža i potresa. Nakon skoro tri tisućljeća postojanja, ovaj grad postao je glavni grad Armenije nakon Prvog svjetskog rata i armenskog genocida. Grad se relativno brzo razvio u 20. stoljeću, kad je od malenog grada s nekoliko tisuća stanovnika narastao u glavno kulturno, umjetničko, industrijsko i političko središte zemlje. Godine 2007., broj stanovnika Erevana procijenjen je na 1.107.800 stanovnika, dok aglomerizacijsko područje okuplja oko 1.245.700 stanovnika, što je više od 42% ukupne populacije zemlje.


{{Izabrani članci/13, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/14, 2012.

Dina - pješčani planet (eng. Dune) američki je ZF film Davida Lyncha iz 1984. nastao po istoimenom romanu Franka Herberta iz 1965. U glavnoj ulozi pojavio se Kyle MacLachlan kao Paul Atreides, a u filmu u sporednim ulogama nastupa i ansambl poznatih američkih i europskih glumaca kao što su Sting, Jose Ferrer, Virginia Madsen, Linda Hunt, Patrick Stewart, Max von Sydow i Jürgen Prochnow. Sniman je u Churubusco Studios u Mexico Cityju, a soundtrack album je snimila grupa Toto. Kao i u romanu, priča se vrti oko mladića kojem je prorečeno da će biti "Kwisatz Haderach", mesija pustinjskog planeta iz naslova koji će stati u obranu pred kućom Harkonnena i spasiti svemir od zla. Nakon uspjeha romana, pokušaji da se "Dina" prenese na veliki ekran počeli su još 1971. No, pripreme su zapele još u studijima tijekom sedamdesetih kad su u obzir uzeti redatelji kao što su David Lean, Alejandro Jodorowsky i Ridley Scott. Izvršni producent Dino De Laurentis 1981. je angažirao Davida Lyncha. Film nije dobro prošao kod kritike, a nije ostvario ni zapaženiji komercijalni uspjeh. Po izlasku projekta, redatelj Lynch se distancirao od njega rekavši kako pod pritiskom producenata i financijera nije mogao zadržati umjetničku kontrolu i odlučiti kakva će biti konačna verzija. Obožavatelji serijala bili su podijeljeni u mišljenjima o filmu, iako je film s vremenom stekao kultni status, a u svijetu su objavljene bar tri različite verzije. U nekim verzijama filma Lynchov je potpis zamijenjen s imenom izmišljenog redatelja Alana Smitheeja, pseudonimom koji redatelji koriste kad ne žele biti povezani s filmom za koji bi inače bili kreditirani.


{{Izabrani članci/14, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/15, 2012.

[[Datoteka:F-5N from VFC-111 Sundowners taxiing.jpg|100px|lijevo|F-5N]]

Northrop F-5A/B Freedom Fighter i F-5E/F Tiger II su američki nadzvučni borbeni zrakoplovi koje je projektirala i gradila tvrtka Northrop. Avioni su se koristili u mnogim zemljama diljem svijeta dok su stotine primjeraka i u 21. stoljeću ostale u aktivnoj uporabi. Počeci F-5 vežu se uz 1950-e kada je tvrtka Northrop sama financirala projekt razvoja novog lovca. Prva generacija F-5A Freedom Fightera ušla je u uporabu 1960-ih godina. Do 1972. godine proizvedeno je preko 800 primjeraka F-5 za potrebe američkih saveznika tijekom Hladnog rata kao i Švicarske. Iako USAF nije imao potrebu za korištenjem novog lakog lovca nego nadzvučnog trenera, na temelju F-5 je razvijen njegov derivat Northrop T-38 Talon. F-5E Tiger II je predstavljao poboljšani lovac druge generacije te su ga kao i njegovog prethodnika prvenstveno koristili američki saveznici u Hladnom ratu dok je u limitiranim količinama služio i u američkom ratnom zrakoplovstvu kao trener i borbeni zrakoplov. On je proizveden u 1.400 primjeraka (uključujući sve inačice), a njegova je proizvodnja prekinuta 1987. godine.

Mnogi F-5 su bili u službi svojih zračnih snaga kroz 1990-e i 2000-e te su prošli mnoge programe nadogradnje kako bi zadržali korak u promjeni načina zračnih borbi. F-5 je razvijen i za izviđačke misije i to kao RF-5 Tigereye. Sam avion je kasnije bio polazna točka na temelju koje su razvijeni mornarički lovci Northrop YF-17 i F/A-18 Hornet namijenjeni nosačima aviona. Northrop F-20 Tigershark je bio naprednija verzija F-5E koja međutim nije pronašla vlastito tržište. Danas u SAD-u inačice F-5N/F koriste ratna mornarica i marinski korpus.


{{Izabrani članci/15, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/16, 2012.

Mulholland Drive američki je neo-noir psihološki triler iz 2001. godine kojeg je napisao i režirao David Lynch, a u kojem su glavne uloge ostvarili Justin Theroux, Naomi Watts i Laura Elena Harring. Kritičari su izrazito hvalili ovaj nadrealni film. Lynch je na filmskom festivalu u Cannesu 2001. godine proglašen najboljim redateljem, a bio je nominiran i za prestižnu nagradu Oscar u kategoriji najboljeg redatelja. Mulholland Drive lansirao je filmske karijere glumica Watts i Harring dok je istodobno bio posljednji u kojem je glumila holivudska veteranka Ann Miller. Među filmskim kritičarima i filmofilima prevladava mišljenje da se radi o Lynchovom najboljem filmu (uz Eraserhead iz 1977. godine i Plavi baršun iz 1986. godine), a mnogi kritičari izdvojili su ga kao jedan od filmova koji predstavljaju jedinstvenu perspektivu 2000-ih godina. Film je originalno zamišljen kao pilot epizoda televizijske serije pa je Lynch veliki dio filma snimio kako bi ostavio mogućnost za potencijalne nastavke (epizode). Međutim, nakon što su televizijski producenti vidjeli Lynchovu verziju, odbili su projekt pa je redatelj dodatno snimio kraj i tako sve upakirao u cjelovečernji film. Takva polu-pilot, polu-film verzija uz Lynchov karakteristični stil snimanja ostavili su sve događaje u filmu otvorenim za nagađanje, diskusije i razne teorije. Sam Lynch odbio je ponuditi objašnjenje filma, ostavljajući publici, kritičarima i filmskoj ekipi da spekuliraju o tome što film zapravo želi reći.


{{Izabrani članci/16, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/17, 2012.

Subotica, kulturno središte Hrvata Vojvodine

Hrvati su jedna od nacionalnih manjina u autonomnoj pokrajini Vojvodini u Republici Srbiji. Danas su većina Hrvata na području Vojvodine iz hrvatskih skupina Bunjevaca i Šokaca. Bunjevci su većinom koncentrirani na sjeveru Bačke, u Subotici, Bikovu, Gornjem i Donjem Tavankutu, Đurđinu, Maloj Bosni i Starom Žedniku. Šokci su većinom koncentrirani u zapadnoj Bačkoj, u Sonti, u Apatinu, Beregu i Monoštoru te u Srijemu. Treća skupina Hrvata u Vojvodini ne pripada ni Šokcima ni Bunjevcima. Na cijelome teritoriju grada Subotice od 1993. hrvatski je bio službenim, no to je značajnije zaživjelo tek kada je ustanovljena općinska Služba za prevodilačke poslove na hrvatskom jeziku, što je bilo 2004. godine. Po stanju od studenog 2009., hrvatski jezik je službenim jezikom na području Subotice, Sombora, Srijemske Mitrovice, Šida i Apatina.

Najpoznatije su pučke manifestacije Hrvata u Vojvodini Dužijanca, Dužionica i Grožđe bal, koje su u svezi s poljodjelskim radovima (žetva, berba grožđa) te Veliko prelo.

Višestruka je manifestacija Šokačko veče, koju organizira kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata "Šokadija" iz Sonte, a održava se od 2001. u Sonti. Od 2001. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini organizira u Subotici, Sonti, Srijemskoj Mitrovici i Somboru običajnu manifestaciju bačkih bunjevčakih Hrvata Deb'o četvrtak, manifestaciju koja se održava prije nego što počne korizma.


{{Izabrani članci/17, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/18, 2012.

Odlikovanja i medalje Republike Hrvatske

Odlikovanja i priznanja Republike Hrvatske dodjeljuju se hrvatskim i stranim državljanima i pravnim osobama te postrojbama i drugim ustrojstvenim jedinicama Oružanih snaga Republike Hrvatske i Ministarstva unutarnjih poslova za zasluge i doprinose u uspostavljanju, održavanju i promicanju samostalne, neovisne i suverene Republike Hrvatske, za zasluge i doprinose u oživotvorenju hrvatske državotvorne ideje, za razvitak i izgradnju Republike Hrvatske te za doprinose na određenom području ili djelatnosti, za iznimnu hrabrost i junački čin u ratu, izravnoj ratnoj opas­nosti ili u posebnim okolnostima u miru te za izniman doprinos u stvaranju ratne strategije i vojne doktrine, zasluge u izgradnji Oružanih snaga i osobite uspjehe u vođenju i zapovijedanju postrojbama i drugim ustrojstvenim jedinicama Oružanih snaga Republike Hrvatske i Ministarstva unutarnjih poslova.

Odlikovanja i priznanja dodjeljuje predsjednik Republike Hrvatske na temelju ustavnih ovlasti, a iznimno ih dodjeljuje Hrvatski sabor, i to predsjedniku Republike. Odlikovanja i priznanja određena su Zakonom o odlikovanjima i priznanjima iz 1995. godine, a posebna pitanja, kao što su postupak podnošenja poticaja za dodjelu odlikovanja i priznanja, postupak primitka stranog odlikovanja i priznanja, način nošenja i isticanja odlikovanja, razmjena odlikovanja, uručenje, oduzimanje, izgled i tehnička izvedba svakog odlikovanja, izgled i opis isprave o dodjeli te druga pitanja, uređena su Pravilnikom o odlikovanjima i priznanjima.


{{Izabrani članci/18, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/19, 2012.

Stadion Giuseppe Meazza

FC Internazionale Milano, često nazivan Internazionale ili jednostavno Inter je profesionalni talijanski nogometni klub iz Milana. Izvan Italije klub se često naziva Inter Milan. Trenutni su prvaci talijanskog kupa. Inter se natječe u prvoj talijanskog nogometnoj ligi (Serie A) i jedini je klub iste koji u njoj neprestano igra od svog osnivanja 1908. godine. Klub je sveukupno osvojio 30 titula, uključujući 18 naslova prvaka Italije, sedam naslova prvaka kupa i pet naslova prvaka Super-kupa. Inter je osvojio tri titule Lige prvaka: dvaput zaredom (1964. i 1965.) te još jednu 2010. godine kada je također osvojio i naslov prvaka Serie A te naslov prvaka kupa. Klub je osvojio i tri titule Kupa UEFA, dva interkontinentalna kupa i jedno klupsko svjetsko prvenstvo.

U povijesti Internazionalea sveukupno je 55 trenera vodilo klub. Prvi menadžer bio je Virgilio Fossati. Helenio Herrera do danas se najduže zadržao na klupi Intera - sveukupno je vodio klub devet godina (osam godina za redom), a ujedno je i najuspješniji trener u klupskoj povijesti s tri osvojena naslova prvaka Serie A, dva Europska kupa i dva Interkontinentalna kupa. Jose Mourinho, koji je bio trener Intera dvije godine (lipanj 2008. - lipanj 2010.) prvi je koji je osvojio tri titule u jednoj sezoni u talijanskoj nogometnoj povijesti, a sa sveukupno 5 osvojenih titula s Interom drugi je najuspješniji trener u njegovoj povijesti.


{{Izabrani članci/19, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/20, 2012.

Planirana podjela Palestine 1947. na arapski i izraelski dio

Arapsko-izraelski rat 1948., znan i kao Izraelski rat za neovisnost (hebrejski מלחמת העצמאות or מלחמת הקוממיות‎, Milhemet HaAtzma'ut; arapski حرب 1948, rat iz 1948.) je bio prvi u nizu ratova između Izraela i arapskih država u sklopu Bliskoistočnog sukoba. Za Izraelce, rat označava uspostavu hebrejske države Izrael, dok za palestinske Arape označava početak pojma „al Nakba“ („Katastrofa“) zbog egzodusa stotina tisuća palestinskih izbjeglica iz Izraela te njihove zabrane povratka, ali i želje za osnutkom palestinske države.

Sve je počelo 1947. kada su Ujedinjeni narodi usvojiili rezoluciju 181 kojom bi se palestinski mandat razdvojio na arapsku i izraelsku državu, ali koji su odbile arapske države. Nakon Holokausta, porasli su zahtjevi za osnutkom hebrejske države kojom bi se omogućila domovina za židovsku naciju. Razni Židovi su smatrali da je za to najpogodnija tadašnja Palestina, kolijevka hebrejske nacije. Deseci tisuća židovskih imigranata s godinama se doseljavalo u to područje, no Arapi nisu blagonaklono gledali na došljake i htjeli su da Palestina postane arapska država.

David Ben-Gurion proglasio je Izrael neovisnom državom 14. svibnja 1948. pa je usljedilo priznanje SAD-a i Sovjetskog Saveza, no arapske države su proglasile rat: vojska iz Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Transjordana, Egipta i Libanona ušla je na teritorij britanskog mandata Palestine i napala novoosnovani Izrael. Ipak, Izrael je odbio napad i ipak postao neovisna država, pri tom pripajajući i oko 40 % teritorija koji je bio namijenjen Palestini. Gaza je pripala Egiptu a Zapadna obala Jordanu. U ratu je poginulo najmanje 11.000 ljudi.


{{Izabrani članci/20, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/21, 2012.

Aaron Sorkin

Aaron Benjamin Sorkin (New York, 9. lipnja 1961.) američki je scenarist, producent i pisac kazališnih komada čiji radovi uključuju filmove kao što su Malo dobrih ljudi, Američki predsjednik, Društvena mreža i Igra pobjednika kao i televizijske serije Zapadno krilo, Sports Night i Studio 60 na Sunset Stripu.

Njegova televizijska karijera započela je 1998. godine kada je kreirao humorističnu seriju Sports Night na televizijskoj mreži ABC. Druga sezona serije emitirana 1999. godine bila je ujedno i posljednja, ali se i preklapala sa Sorkinovom sljedećom serijom koju je kreirao, ovaj put za televizijsku mrežu NBC - Zapadno krilo. Serija je bila iznimno hvaljena od strane publike i kritike, a osvojila je i brojne prestižne televizijske nagrade Emmy i Zlatni globus. Ipak, na kraju četvrte sezone Sorkin napušta seriju (2003. godine). Televiziji će se vratiti 2006. godine s novom dramskom serijom: Studio 60 na Sunset Stripu koju je također kreirao za NBC. Iako je njegov povratak televiziji bio spektakularno najavljivan (pogotovo preko raznih Internet portala), NBC nije produžio seriju nakon prve sezone zbog vrlo loše gledanosti i pomiješanih kritika. Sorkin je za adaptaciju scenarija za film Društvena mreža nagrađen BAFTA-om, Zlatnim Globusom i Oscarom. Nakon više od punog desetljeća izbivanja iz kazališta, Sorkin se vratio adaptacijom vlastitog scenarija The Farnsworth Invention. Predstava je svoju premijeru imala na Broadwayu u prosincu 2007. godine.


{{Izabrani članci/21, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/22, 2012.

Jedna od prvih anatomskih ilustracija multiple skleroze, 1838.

Multipla skleroza (MS), (lat. Sclerosis multiplex) je neurodegenerativno oboljenje i autoimuna bolest koja prvenstveno „napada“ bijelu masu središnjeg živčanog sustava. Multipla skleroza pogađa dugačke produžetke stanica neurona, na kojima pojedini dijelovi mijelinskog omotača upalno reagiraju i propadaju. Stoga se multipla skleroza smatra upalnom, demijelinizirajućom bolešću izazvanom imunološkim promjenama nepoznate etiologije.

Kad je određeni dio mijelinskog omotača upaljen i oštećen, prenošenje impulsa kroz neurone je poremećeno, usporeno ili isprekidano, zbog čega poruke iz mozga dolaze na „cilj“ sa zakašnjenjem, „greškama“ ili ih uopće nema (izostaju). Bolest je vrlo promjenljivog tijeka, javlja se neurološkim simptomima i znacima i karakteriziraju je česta pogoršanja različitog stupnja, koja se smjenjuju sa naglim poboljšanjim kliničke slike (remisija bolesti). Nastanak multiple skleroze prate mnogi poremećaji različitog stupnja, od blage ukočenosti i otežanog hodanja, do potpune oduzetosti, sljepila, itd.

U svijetu od multiple skleroze boluje više od dva milijuna ljudi i to uglavnom u razvijenim zemljama svijeta. Bolest je nešto češća kod žena nego kod muškaraca (3:2).


{{Izabrani članci/22, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/23, 2012.

Ante Starčević

Stranka prava ili Hrvatska stranka prava je stranka koja je od 1861. djelovala na području Banske Hrvatske, a utemeljio ju je Ante Starčević. U povijest stranačkog života u Hrvatskoj upisana kao jedna od najznačajnijih političkih stranaka, po svojoj bogatoj povijesti, po ljudima koji su je vodili (Ante Starčević) i po idejama koje je zastupala (parafrazirano - ni k Beču ni k Pešti ni k Beogradu).

U njezinu temelju bilo je zastupanje hrvatskoga državnog prava. Stranka prava postala je jedna od najutjecajnijih političkih organizacija toga doba u Hrvatskoj, zahvaljujući prije svega držanju dvojice svojih osnivača i vođa: Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. Pravaški pokret nosio je interes novog sloja, srednje klase, koja se je oblikovala u društvu nakon ukidanja feudalnih odnosa, u sklopu procesa stratifikacije hrvatskog društva, koje je počelo postupno gubiti ranija obilježja duboko polarizirana društva. Njihova ideologija imala je zadaću ubrzanja procesa stvaranja hrvatske nacije, koji je prema njihovu shvaćanju trebao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj državi.

25. veljače 1990. godine skupina građana pravaških uvjerenja održava u Zagrebu „obnoviteljski sabor“, čime je utemeljena suvremena Hrvatska stranka prava, koja je bila zastupljena u Hrvatskom saboru sve do 2011. Hrvatska čista stranka prava osniva se 1992. godine, a kasnije odjeljivanjem od HSP-a nastaje više političkih stranaka s pravaškim predznakom, od kojih parlamentarni status, 2011. godine, zadobiva jedino Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević.


{{Izabrani članci/23, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/24, 2012.

Hrvatska nogometna reprezentatacija pred odlazak na UEFA EURO 2012

Hrvatska nogometna reprezentacija predstavlja Republiku Hrvatsku u međunarodnim natjecanjima u nogometu. Nalazi se pod vodstvom Hrvatskog nogometnog saveza, upravljačkog nogometnog tijela u državi, a trenutni izbornik je Slaven Bilić koji se na toj poziciji nalazi od 2006. godine. Moderna nogometna reprezentacija osnovana je 1990. godine, nedugo nakon što je Hrvatska proglasila svoju nezavisnost od Jugoslavije, a 1993. godine službeno je postala članicom FIFA-e i UEFA-e. Svoje prve međunarodne natjecateljske utakmice reprezentacija Hrvatske odigrala je u kvalifikacijama za Europsko nogometno prvenstvo 1996. godine koje je ujedno označilo i njezin prvi nastup na velikom nogometnom natjecanju. Svoj debi na Svjetskim prvenstvima Hrvatska je ostvarila 1998. godine u Francuskoj gdje je natjecanje završila na trećem mjestu, a čiji je nogometaš Davor Šuker postao najboljim strijelcem prvenstva. Otkad su joj odobrena nastupanja na velikim nogometnim natjecanjima, Hrvatska je propustila samo jedno Svjetsko i jedno Europsko prvenstvo.

Većinu domaćih utakmica nogometna reprezentacija Hrvatske igra na stadionu Maksimir u Zagrebu, dok se ostale utakmice uglavnom igraju na splitskom stadionu Poljud, riječkom stadionu Kantrida ili u Gradskom vrtu u Osijeku. U svojih 49 nastupa na stadionu u Maksimiru reprezentacija je poražena tek tri puta (Francuska, Švedska i Engleska). Zbog svojih uspješnih rezultata 1994. i 1998. godine, hrvatska nogometna reprezentacija je od FIFA-e dobila dva priznanja (Mover of the Year) i jedina je reprezentacija do danas kojoj je to uspjelo dva puta.


{{Izabrani članci/24, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/25, 2012.

Žica (engl. The Wire) američka je televizijska serija koju je producirala TV kuća HBO, a prikazivala se od 2. lipnja 2002. godine do 9. ožujka 2008. godine. U navedenom razdoblju prikazano je sveukupno 60 epizoda, kroz punih 5 sezona. Kreator, producent i glavni scenarist serije je David Simon, priznati autor i bivši novinar. Radnja serije smještena je u gradu Baltimoreu (država Maryland), a svaka sezona bavi se različitom temom: trgovina drogom (prva sezona), brodogradilište i luka (druga sezona), gradska vlast i birokracija (treća sezona), školski sustav (četvrta sezona) i print mediji (peta sezona). U seriji zapravo nema glavnog lika - kompletna glumačka postava sastavljena je od karakternih glumaca koji na jednak način pridonose radnji pojedinih epizoda. Iako se prvenstveno smatra da je u pitanju kriminalistička drama, njezin kreator Simon rekao je da je to zapravo priča o jednom američkom gradu i pogledu na zajednički život njegovih stanovnika. Iako nikad nije doživjela veliki komercijalni uspjeh niti osvojila neku veliku televizijsku nagradu, mnogi kritičari seriju Žica smatraju najboljom televizijskom serijom svih vremena i jednim od najboljih primjera fikcije 2000-ih godina. Najjačom i najistaknutijom karakteristikom serije smatra se njezin izrazito realan portret urbanog života, ljudskih ambicija i dubokog i potresnog istraživanja društvenih i političkih tema.


{{Izabrani članci/25, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/26, 2012.

Bette Davis i George Sanders, promotivna slika za film Sve o Evi

Sve o Evi (eng. All About Eve) je američka drama iz 1950. godine koju je napisao i režirao Joseph L. Mankiewicz, a koja se temelji na kratkoj priči "The Wisdom of Eve" autorice Mary Orr iz 1946. godine. U filmu su glavne uloge ostvarile Bette Davis kao Margo Channing, visoko cijenjena, ali ostarjela broadwayska glumica i Anne Baxter kao Eve Harrington, mlada obožavateljica glumice koja ulazi u njezin život i uskoro zaprijeti njezinoj karijeri i privatnim odnosima. George Sanders, Celeste Holm, Hugh Marlowe, Barbara Bates, Gary Merrill i Thelma Ritter također glume u filmu u kojem je jednu od svojih najranijih uloga ostvarila Marilyn Monroe.

U vrijeme njegove kino distribucije, filmska kritika pisala je hvalospjeve, a sam film nominiran je za rekordnih 14 nagrada Oscar (jedini film s istim brojem nominacija do danas je Titanic iz 1997. godine) od kojih je osvojio njih 6, uključujući one za najbolji film i najboljeg redatelja. Sve o Evi do danas je jedini film u povijesti čije su čak četiri glumice nominirane za nagradu Oscar (Davis i Baxter u kategoriji glavne ženske uloge, a Holm i Ritter u kategoriji sporedne ženske uloge). 1990. godine Sve o Evi postao je jedan od prvih 50 filmova odabranih za očuvanje u nacionalnom filmskom registru SAD-a. 1998. godine na listi najboljih američkih filmova svih vremena Američkog filmskog instituta, Sve o Evi zauzeo je 16. mjesto.


{{Izabrani članci/26, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/27, 2012.

Perun, Žrnovnica, 8. stoljeće

Perun je u slavenskoj mitologiji bog groma i munje (gromovnik), vrhovno božanstvo u panteonu slavenskih bogova. Perunovo ime dolazi iz ie. *Perkwunos (ups. lit. Perkūnas). Izvorno je korijen *perk(w)u- značio "hrast" (usp. lat. quercus) ili pak "crnogorica", "pošumljena planina" ili "planina", ali u praslavenskom se razvio u značenje "udariti", srodno sa službom gromovnika. Perun je opisan kao grub čovjek s bakrenom bradom. Vozi se u kočiji upregnutom jarcem te nosi moćnu sjekiru, a katkad i čekić. Sjekiru baca na zle ljude i duhove, a ona se uvijek vraća u njegovu ruku.

Prema Georgesu Dumézilu, Perun je bog druge razine, fizičke i vojne moći, bog rata oružan nekolicinom fantastičnih oružja. Vjerovalo se da su Perunove munje kamenje i kamene strijele. Prema pučkim vjerovanjima, ostaci prapovijesnih kamenih ostataka i alata zapravo su Perunovo kamenje, njegove munje i strijele, a često se nazivaju i Perunovim prstima. Ovo bi se munjevito kamenje vraćalo na nebo vjetrom, pošto su bili ispod tla sedam godina. Perunovo je oružje štitilo od nesreće, zle magije, bolesti i od gromova. Perun je imao još jedno oružje - mitske zlatne jabuke. U mnogim je slavenskim folklornim izvorima zlatna jabuka bila talisman potpunog uništenja.


{{Izabrani članci/27, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/28, 2012.

Johannesburg, ekonomsko središte subsaharske Afrike

Gospodarstvo Južnoafričke Republike najveće je gospodarstvo na afričkom kontinentu, koje čini oko četvrtine ukupnog afričkog bruto domaćeg proizvoda (PKM). Prema rankingu Svjetske banke Južnoafrička Republika ima gospodarstvo s gornjim srednjim dohotkom, što je čini jednom od samo četiri afričke države u toj kategoriji (uz Bocvanu, Gabon i Mauricijus). Povijesno je gospodarstvo ove zemlje bilo utemeljeno na primarnom i sekundarnom sektoru, a sredinom 20. stoljeća lokalna ekonomija okrenula se tercijarnim djelatnostima koje danas generiraju oko 2/3 BDP-a zemlje. Južnoafričko gospodarstvo relativno je raznoliko, a najznačajnije gospodarske grane i aktivnosti su: rudarstvo, poljoprivreda i ribarstvo, automobilska, prehrambena i tekstilna industrija, telekomunikacije, energetika, financijske usluge, nekretnine, turizam, prijevoz, te veleprodaja i maloprodaja.

Iako mnogo naprednije u usporedbi s ostalim afričkim zemljama, gospodarstvo JAR-a pati od kroničnih problema kao što su visoka nezaposlenost, nejednakost i siromaštvo. Oko četvrtine radno aktivnog stanovništva je nezaposleno, a otprilike isti udio živi ispod minimalne granice 1,25 USD na dan. Kriminal je također veliki problem koji odbija investicije i usporava rast, a time i utječe na zapošljavanje. Oko 30% poduzeća u JAR-u navodi kriminal kao veliku prepreku u daljnjim investicijama.


{{Izabrani članci/28, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/29, 2012.

Obični vrabac

Obični vrabac, vrabac pokućar, domaći vrabac a često i vrabac (lat. Passer domesticus) je ptica pjevica koja pripada porodici vrabaca. Danas je poznato više od 12 vrsta domaćeg vrapca. Obični vrabac naseljen je u mnoge dijelove Europe i Azije. U Hrvatskoj i u nekim drugim zemljama obični vrabac se naziva i vrapcem pokućarom. U Americi vrapca nazivaju engleskim vrapcem kako bi ga razlikovali od autohtonog američkog vrapca. Danas je domaći vrabac prisutan i kao kućni ljubimac kod nekih ljudi. Čovjek je istrijebio vrapce u Subsaharskoj Africi, Australiji, Novom Zelandu, u Južnoj i Sjevernoj Americi. No, nakon izvjesnog vremena, vrapci su ponovno dovedeni u ista staništa.

Mužjak ima plavkasto sivo tjeme i zatiljak oivičen kestenjasto smeđim poljem koje počinje kod očiju i završava na zatiljku. Obrazi su svjetlo sivi do bjelkasti. Prsa i trbuh su pepeljasto sivi, a podvoljak, grlo i kljun su crne boje. Leđa su smeđa s uzdužnim crnim prugama. U jesen nakon mitarenja crni dio na podvoljku može biti pokriveno svjetlijim rubovima novog perja. Ljeti je mužjaku kljun plavo-crn, a noge smeđe boje. U hladnijim područjima, mužjak ima blijedo perje sa žućkasto-smeđim kljunom. Ženka nema sivkasti zatiljak niti crni kljun i glavu, i lako ih je razlikovati, za razliku od poljskih vrabaca. Mladi stari nekoliko dana imaju meko tamnosmeđe paperje i svijetli žuti kljun.


{{Izabrani članci/29, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/30, 2012.

Visoka peć u mjestu Sestao, Španjolska

Visoka peć je peć koja služi u procesu dobivanja željeza iz oksidnih ruda željeza (hematita, Fe2O3 ili magnetita, Fe3O4). Koks, vapnenac i ruda ubacuju se kroz vrh peći. Vruči zrak uvodi se na dnu peći i pali koks, čime se održava visoka temperatura u peći. Reakcijom između zraka i koksa razvija se ugljikov monoksid koji reducira željezov oksid. Temperatura u peći je tolika da se rastaljeno željezo skuplja u bazi peći. Proizvodnja željeza u visokoj peći je kontinuirani proces. Sirovine se kontinuirano ubacuju kroz vrh peći, a sirovo željezo i troska se vade s dna. Visoka peć može raditi i do deset godina prije nego što joj se vatrostalna obloga istroši.

Za suvremenu proizvodnju željeza u visokim pećima potrebno je više pratećih postrojenja. Obično je ta proizvodnja povezana s proizvodnjom čelika. Uz postrojenja za pripremu rudnog zasipa ujednačavanjem sastava na skladištu, usitnjavanjem, prosijavanjem i aglomeriranjem, važna su i skladišta goriva, te postrojenja za njihovu pripremu (npr. spremnici za prihvat i uređaji za ubrizgavanje tekućih i plinovitih goriva, prosijavanje koksa).


{{Izabrani članci/30, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/31, 2012.

Zdenka Kovačiček (Zagreb, 16. siječnja 1944.) hrvatska je jazz i rock pjevačica. Jedna je od najznačajnijih i eminentnih osoba na hrvatskoj glazbenoj sceni. S trinaest godina svoju vokalnu karijeru započinje u duetu 'Hani', gdje pjeva zajedno s Nadom Žitnik. Nakon što se duet razišao nastupa po Europi u raznim klubovima, gdje je pjevala s mnogim poznatim glazbenicima (Bill Haley, The Kinks, INK Spots i drugima) i otkrila svoj talent za jazz, soul i blues, a po povratku počinje suradnju s najboljim zagrebačkim jazzerima - Boškom Petrovićem, Miljenkom Prohaskom, Damirom Dičićem i mnogim drugima. Tijekom svoje glazbene karijere surađuje s mnogim kultnim sastavima poput Nirvane (zagrebački trio), Timea, Bijelog dugmeta, YU jazz-rock selekcija, dok suradnja s Telephone blues bandom traje još i danas. Postala je član Zagrebačkog kazališta mladih već s 5 godina gdje je pohađala satove glume, pjevanja i plesa. Sve do početka svoje pjevačke karijere ostala je član ZKM-a. Najveći kazališni uspjeh doživjela je 25. listopada 2008. godine, na premijeri predstave "S ljubavlju, Janis".


{{Izabrani članci/31, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/32, 2012.

Crkva Vasilija blaženog na Crvenom trgu, Moskva

Moskva (rus. Москва, la. Moskva, IPA: [mɐˈskva]) je glavni i najmnogoljudniji grad, odnosno federalni subjekt Rusije. Značajno je političko, ekonomsko, kulturno, znanstveno, vjersko, financijsko, obrazovno i prometno središte Rusije i svijeta. S 10 563 038 stanovnika (2010.), najmnogoljudniji je grad kontinentalne Europe i prema broju stanovnika sedmo najveće gradsko područje u svijetu. Prema popisu grupe GaWC, sveučilišta u Loughboroughu (UK) iz 2008. godine, smatra se "Alfa globalnim gradom".

Moskva se nalazi na rijeci Moskvi u Središnjem saveznom okrugu europske Rusije. Tijekom svoje povijesti grad je služio kao glavni grad nizu država, od srednjovjekovne Velike kneževine Moskve i pratećeg Ruskog Carstva do Sovjetskog Saveza. U Moskvi se nalazi čuveni Moskovski kremlj, drevna tvrđava danas rezidencija predsjednika Ruske Federacije. Kremlj je također jedno od nekoliko mjesta svjetske baštine u gradu. Oba doma ruskog parlamenta (Državna Duma i Savjet Federacije) svoja sjedišta također imaju u Moskvi.

Grad opslužuje opsežna tranzitna mreža, s četiri međunarodne zračne luke, devet željezničkih terminala, i moskovskim metroom, prema broju putnika drugim u svijetu iza tokijskog, radi bogate i raznovrsne arhitekture priznatim kao jednom od gradskih znamenitosti. Tijekom vremena, Moskva je stekla niz epiteta, većina se odnosi na veličinu i dominantan položaj grada unutar nacije: Treći Rim (Третий Рим), Belokamenaja (Белокаменная), Pervoprestolnaja (Первопрестольная), Četrdeset četrdeset(ica) (Сорок Сороков). Prema Forbesu (2011.), u Moskvi živi 79 dolarskih milijardera, više nego u bilo kojeg drugom gradu na svijetu.


{{Izabrani članci/32, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/33, 2012.

Termoelektrana Plomin

Termoelektrana Plomin je termoelektrana pored Plomina. Sastoji se od TE Plomin 1 (sagrađene 1969.) i TE Plomin 2 (sagrađene 2000.). To je kondenzacijska termoelektrana s dva bloka, te svaki ima kotao i po jednu parnu turbinu. Pogonsko gorivo je ugljen. Ukupna snaga termoelektrane iznosi oko 330 MW, te prema podacima iz 2007. proizvodi 2 187 GWh struje (Plomin 1 786, a Plomin 2 1401). S visinom od 340 metara, dimnjak TE Plomin 2 je najviša građevina u Hrvatskoj.

Blok TE Plomin 1, sa snagom od 120 MW, u pogonu je od 1969. Generator pare Bloka 1 je jednocijevni kotao Sulzer, s prisilnim protokom maksimalnoga trajnoga kapaciteta od 385 tona/h pregrijane pare (135 bar i 535 ºC), sa 16 plamenika u 4 razine. Parna turbina tipa TK 120, sa snagom od 125 MW, izrađena je po engleskoj licenci, akcijska je, s trima odvojenim kućištima i međupregrijanjem, te sa 6 nereguliranih oduzimanja. Turbogenerator proizvođača Dolmel, nazivne snage od 150 MVA, faktora snage od 0,8 i napona od 13,8 kV, izravno je spojen na blok-transformator od 13,8/121 kV. Rasklopno postrojenje od 110 kV ima 4 vodna, 1 generatorsko, spojno i mjerno polje, te polje opće potrošnje. TE Plomin 1 će izaći iz pogona do 2018. ili će biti raditi ograničenim kapacitetom. Odluka o izgradnji TE Plomin 2, snage 210 MW, donesena je 1984., a u srpnju 1985. potpisan je ugovor sa zajednicom domaćih izvođača INGRA, te su radovi ubrzo započeli. 1986. donesena je odluka o izgradnji postrojenja za odsumporavanje. Radovi se nisu odvijali planiranim tempom, pa je Vlada Republike Hrvatske 1992. zadužila Hrvatsku elektroprivredu (HEP) da dovrši izgradnju TE Plomin 2. HEP i RWE Energie iz Essena osnovali su 1996. TE Plomin d. o. o., zajedničko mješovito društvo za završetak gradnje i eksploataciju TE Plomin 2, koju su i dovršili 1999.


{{Izabrani članci/33, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/34, 2012.

Hiparh

Hiparh (grčki Ἵππαρχος; oko 190. pr. Kr. – oko 120. pr. Kr.), grčki astronom, geograf i matematičar. Hiparh se rodio u Niceji (danas Iznik u Turskoj), a umro vjerojatno na otoku Rodu. Poznato je da je djelovao najranije od 147. pr. Kr. do 127. pr. Kr. Smatra se najvećim astronomskim promatračem, a po nekima i najvećim antičkim astronomom. Bio je prvi Grk koji je razvio kvantitativne i pouzdane modele sunčeva i mjesečeva gibanja koristivši promatranja i znanja koja su stoljećima skupljali Kaldejci iz Babilonije. Prvi je sastavio trigonometrijske tablice koje su mu omogućavale rješavanje svakog trokuta. Sa svojim teorijama o gibanju Sunca i Mjeseca, te svojom brojčanom trigonometrijom bio je vjerojatno prvi koji je razvio pouzdanu metodu predviđanja pomrčina Sunca.

Ostala njegova postignuća uključuju otkriće precesije, sastavljanje prvog zvjezdanog kataloga i vjerojatno otkriće astrolaba. Klaudije Ptolomej se tri stoljeća kasnije mnogo oslanjao na Hiparha. Hiparhova je sinteza astronomije nadmašila njegov rad. Iako je napisao najmanje 14 knjiga, jedino su se njegovi komentari na Aratov popularni astronomski ep sačuvali od kasnijih prepisivača. Zbog toga se jako malo zna o Hiparhu. ESA je jedno svoje istraživanje, Hipparcos Space Astrometry Mission, nazvala upravo po njemu.


{{Izabrani članci/34, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/35, 2012.

Šećerana na Havajima (šećerna trska)

Šećerana je naziv za tvornicu u kojoj se prerađuje odnosno rafinira sirovi šećer. Ulazne sirovine u šećerani su šećerna trska ili šećerna repa. Kod šećerne trske rafiniranje se obično vrši u blizini polja i proizvodi se smeđi šećer koji se može poslati u šećeranu na preradu u bijeli šećer, ali ne obavezno jer smeđi šećer je u svom obliku dovoljan za korištenje u prehrani, dok šećerna repa se mora preraditi do bijelog šećera radi jakog mirisa i okusa repe.

Tehnološki postupak proizvodnje šećera iz šećerne repe neprekinuti je postupak i odvija se po koracima postupka, međusobno povezanih u tehnološku cjelinu.

Osnovni tehnološki postupak proizvodnje šećera može se podijeliti u 7 koraka: (1) dovoz i vaganje šećerne repe, uzimanje uzorka; (2) mokri ili suhi istovar šećerne repe, pranje repe, rezanje repe na rezance; (3) ekstrakcija šećera difuzijom iz repnih rezanaca, izdvajanje soka i izluženih rezanaca; (4) čišćenje ekstrakcijskog soka; (5) koncentriranje i uparavanje soka; (6) kristalizacija šećera (saharoza); (7) dorada kristalnog šećera. Pored osnovnog tehnološkog postupka proizvodnje šećera, tehnologija uključuje i pomoćne postupke i operacije u pogonima za proizvodnju energije, pomoćnih materijala i ostatka proizvodnje. Pomoćni pogoni vezani za postupak proizvodnje šećera su pogon za proizvodnju pare i električne energije, pogon za proizvodnju vapnenog mlijeka i ugljikovog dioksida CO2 te pogon za doradu izluženih rezanaca.


{{Izabrani članci/35, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/36, 2012.

Britanski prekooceanski brod Queen Elizabeth (1940.)

Prekooceanski brod (također Transatlantik) vrsta je putničkog broda namijenjena transportu putnika preko oceana, najčešće u redovnoj linijskoj plovidbi. Prekooceanski brodovi mogu također prevoziti i poštu ili teret, ili se rabiti i za druge namjene, kao krstarenja ili kao brodovi za trupe. Kategorija ne uključuje trajekte, ili druge brodove namjenjene kraćim plovidbama, niti brodove za krstarenje kada je samo putovanje umjesto transporta glavni cilj plovidbe. Također, ne uključuje ni trampere, čak i ako mogu prevoziti ograničeni broj putnika.

Transtlantici su u svoje "zlatno doba" obavljali većinu interkontinentalnog putničkog prometa, dok su njihovu ulogu u naše vrijeme gotovo u potpunosti preuzeli putnički zrakoplovi. Prekooceanski brodovi bili su glavno sredstvo interkontinentalnog putovanja više od stoljeća, od sredine 19. stoljeća do preuzimanja putnika od strane putničkih zrakoplova tijekom 1960-ih. Osim putnika, transatlantici su prevozili i poštu i teret. Brodovi pod ugovorom s britanskom Kraljevskom poštom nosili su prefiks RMS (Royal Mail Ship - Kraljevski poštanski brod). Također, transatlantici su bili korišteni i za transport zlata i drugih visoko vrijednih tereta. Najprometnija ruta za prekooceanske brodove bila je sjevernoatlantska, s linijama između Europe i Sjeverne Amerike, gdje su plovili najbrži, najveći i najmoderniji brodovi. Iako se pod terminom "prekooceanski brod" najčešće podrazumijeva neki od čuvenih "superlinera", većina takvih brodova bila je srednje veličine, za zajednički transport putnika i tereta između država te između kolonija i matičnih zemalja u doba prije putničkih mlažnjaka.


{{Izabrani članci/36, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/37, 2012.

AMX-30B2 u Saumur Général Estienne muzeju

AMX-30 je glavni borbeni tenk kojeg je projektirala francuska tvrtka GIAT. Prvi naručitelj i operator AMX-30 bila je francuska vojska 1966. godine. Razvijan je usporedno s njemačkim tenkom Leopard 1. Prvih 5 tenkova predano je 501. Régiment de Chars de Combat (tenkovska pukovnija) u kolovozu 1966. godine. Proizvodna inačica tenka AMX-30 je zbog povećanja pokretljivosti težila 36 tona, ali je zbog toga žrtvovana oklopna zaštita. Francuzi su važnost pokretljivosti tenka stavljali ispred oklopne zaštite. Vjerovali su da ako tenk bude pretežak, da će unatoč svom oklopu biti ranjiviji zbog premale pokretljivosti. Manjak oklopne zaštite nadomjestili su većom brzinom i manjim dimenzijama tenka, uključujući i visinu od 2,28 metara. Glavno naoružanje je činio 105 mm top, koji ispaljuje visoko-eksplozivne protutenkovske granate poznate kao Obus G. Tenk pokreće 720 KS (540 kW) snažan HS-110 dizelski motor koji omogućuje maksimalnu brzinu od 65 km/h. Snaga se prenosi uz pomoć pomalo problematične transmisije koja utječe na ukupne performanse tenka.

Početkom 1969., tenk AMX-30 i neke njegove inačice naručila je Grčka, kojoj se kasnije pridružila i Španjolska. Sljedećih godina AMX-30 je izvezen u Saudijsku Arabiju, Venezuelu, Katar, Ujedinjene Arapske Emirate, Cipar i Čile. Do kraja proizvodnje napravljen je ukupno 3.571 primjerak tenka AMX-30 i njegovih inačica. Španjolska i Venezuela kasnije su počele opsežne programe modernizacije kako bi produljile operativni vijek svojih vozila. U Zaljevskom ratu 1991., AMX-30 su bili u sastavu francuske i katarske vojske gdje su sudjelovali u borbama protiv iračkih snaga.


{{Izabrani članci/37, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/38, 2012.

Radna površina sustava Ubuntu 11.10 (Oneiric Ocelot)

Ubuntu (fon. /u’buntu/) je jedan od računalnih operacijskih sustava sličnih Unixu. Ubuntu je nastao kao izvedenica sustava Debian GNU/Linux, koji pak mnoge temeljne komponente preuzima iz projekta GNU i koristi Linux kao jezgru (engl. kernel) operacijskog sustava. Ubuntu za osobna računala također standardno sadrži grafičko korisničko sučelje (engl. graphical user interface, GUI). Ubuntu je građen od mnogo dijelova koji se nazivaju softverski paketi, a skupljeni su u nekoliko kolekcija softvera, tzv. distribucija, koje uz operacijski sustav sadrže i aplikacijski softver za različite namjene. Komponente koje sačinjavaju distribucije Ubuntua pripadaju gotovo u potpunosti slobodnom softveru.

Projekt Ubuntu vodi tvrtka Canonical Ltd. koju je osnovao južnoafrički biznismen Mark Shuttleworth, no budući da se radi o slobodnom softveru, u projektu sudjeluju i mnogi neovisni programeri i suradnici povezani u zajednicu Ubuntu (engl. Ubuntu community). Naziv Ubuntu dolazi od afričkog filozofskog koncepta ubuntu koji se može prevesti kao "humanost prema drugima". Ubuntu najviše pažnje posvećuje lakoći instaliranja i korištenja, slobodi od bilo kakvih ograničenja te ustaljenom rasporedu izdavanja novih inačica.


{{Izabrani članci/38, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/39, 2012.

Satelitska snimka Perzijskog zaljeva

Perzijski zaljev (perz. خلیج فارس; Halīdž-e Fārs) je morska površina u Jugozapadnoj Aziji smještena između Iranske visoravni, Mezopotamije i Arapskog poluotoka. Najsjeverniji je ogranak Indijskog oceana i s otvorenim morem povezan je Hormuškim tjesnacom na krajnjem jugoistoku. U strogom hidrografskom smislu Perzijski zaljev nadovezuje se na Omanski zaljev, a usprkos uvriježenim nazivima obje se vodene površine na temelju veličine stručno klasificiraju kao mora. Perzijski zaljev ima površinu od 239.000 km², a izlaz na njegovu obalu ima osam suverenih država: Iran, Irak, Kuvajt, Saudijska Arabija, Bahrein, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman.

U zaljev se na krajnjem sjeverozapadu ulijeva rijeka Šat al-Arab koja nastaje spajanjem Eufrata i Tigrisa, a ostali pritoci uglavnom su sezonskog tipa što zajedno s prevladavajućom vrućom pustinjskom klimom rezultira prosječnim salinitetom od čak 39,5, ekstremom karakterističnim još samo za Crveno more. Bazen Perzijskog zaljeva i Mezopotamija zajednički su se oblikovali od kasne krede do pleistocena prvenstveno zbog sudaranja euroazijske i arapske ploče, a južni se dio ove geološke cjeline pod morem našao prije 7-14,5 tisuća godina zbog transgresije. Prosječna dubina od 36 m odnosno maksimalna od 102 m čine Perzijski zaljev jednim od najplićih mora svijeta. Jedan od produkata geološke povijesti jest i masovna akumulacija ugljikovodika zbog čega Perzijski zaljev s okolicom predstavlja svjetsku regiju najbogatiju naftom i prirodnim plinom.


{{Izabrani članci/39, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/40, 2012.

Nausikaja iz vjetrovite doline (japanski 風の谷のナウシカ; Kaze No Tani No Naushika; engleski Nausicaä of the Valley of the Wind) je japanska fantastična manga, kao i znanstveno-fantastični anime film iz 1984., a autor oba djela je Hayao Miyazaki. Radnja se vrti oko junakinje iz naslova koja živi u budućnosti, kada je svijet opustošen i pretvoren u negostoljubivo mjesto. Film je drugo dugometražno Miyazakijevo ostvarenje koje je steklo veliku reputaciju, te jedna od njegovih ozbiljnijih i tmurnijih priča. "Nausikaju" je u japanskim kinima vidjelo 914.800 gledatelja te je Miyazakiju donijela svjetsku slavu, a profit je iskorišten za osnivanje studija Ghibli. U počast ovom filmu, serija Zvjezdane staze: Nova generacija nazvala je jednu vrstu izvanzemaljaca "Nausikanci". Miyazaki je osobno animirao ili barem dizajnirao velik dio scena u filmu. U časopisu Animage, Nausikaja iz vjetrovite doline je 1985. završila na prvom mjestu na listi najboljih animea godine, s 3.823 glasa, dok je glavna junakinja u istom izdanju proglašena najboljim ženskim likom u animeu. U britanskom časopisu Total Film, Nausikaja je zauzela visoko 37. mjesto na popisu 50 najboljih animiranih ostvarenja svih vremena.


{{Izabrani članci/40, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/41, 2012.

Bordeaux

Bordeaux (na okcitanskom gaskonjskom: Bordèu [burˈðɛw]) grad je na jugozapadu Francuske, te prijestolnica regije Akvitanije i departmana Gironde. Gradom prolazi rijeka Garonne. Bordeaux se često zbog svog povijesnog središta naziva „biserom Akvitanije” ili „uspavanom ljepoticom”, što se odnosi na nedovoljnu valorizaciju kulturnih spomenika grada u prošlosti. Od 2007., gradska se luka nalazi na popisu Svjetske baštine zbog svoje izrazite urbane vrijednosti.

Prema popisu stanovništva iz 2009. u gradskom urbanom području živi 236 725 stanovnika, što smješta ovaj grad na deveto mjesto u Francuskoj prema broju stanovnika. U širem gradskom području 2009. je živjelo 836 162 stanovnika, dok utjecajna zona grada, koja je šesta po broju stanovnika u Francuskoj, broji 1 114 857 stanovnika. Nakon razdoblja naglog opadanja stanovništva (280 000 stanovnika 1946., 208 159 stanovnika 1982.) i velikih radova obnove starih četvrti, stanovništvo grada opet je počelo rasti. Bordoška općina, koja je u posljednjih 20 godina dobila 25 000 novih stanovnika, i dalje ima veliku stopu rasta. Bordeaux je u svijetu najpoznatiji po svojim vinogradima, pogotovo od 18. stoljeća, koje se smatra zlatnim dobom grada. Oko grada nalazi se 14 000 proizvođača vina, 117 514 hektara vinograda, 400 prodavača, s ukupnim prihodom od 14,5 milijardi eura. Godišnje se proizvede oko 700 milijuna boca vina.


{{Izabrani članci/41, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/42, 2012.

Karta otoka Peleliua

Bitka za Peleliu, kodnog naziva Operacija Stalemate II, odvijala se na otoku Peleliu od rujna do studenog 1944. godine, između snaga Sjedinjenih Američkih Država i Japanskog Carstva. Glavni cilj američkih snaga (sastojavši se većinom od 1. mornaričke divizije, kasnije pojačani 81. pješačkom divizijom) bilo je zauzimanje uzletišta na malom koraljnom otoku.

General bojnik William Rupertus, zapovjednik 1. mornaričke divizije, predvidio je zauzimanje otoka za nešto manje od četiri dana, ali zbog žestokog japanskog otpora bitka je potrajala čak dva mjeseca. Bitka za Peleliu jedna je od najkontroverznijih bitaka jer je od početka bila osporena strateška važnost otoka. Uzevši u obzir broj vojnika koji su sudjelovali u bitci, Peleliu ima najveći postotak smrtnosti od svih drugih bitaka na Pacifiku. Iako je general Douglas MacArthur inzistirao na zauzimanju otoka Peleliu kao strateški važnog za daljnje oslobođenje Filipina, otok na kraju nije bio korišten za tu svrhu niti u jednoj drugoj vojnoj operaciju na Pacifiku.


{{Izabrani članci/42, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/43, 2012.

Atmosfera tijekom utakmice između Paris Saint-Germaina i Caena na stadionu Park Prinčeva 2004. godine

Ligue 1 (nekad poznata pod imenom Division 1, a ponekad i Le Championnat) prva je francuska profesionalna nogometna liga. To je glavno državno nogometno natjecanje i glavni ogranak francuskog nogometnog ligaškog sistema. Ligue 1 je jedna od dvije divizije koje tvore Ligue de Football Professionnel (druga je Ligue 2). U njoj se nalazi 20 nogometnih klubova koji se natječu po sistemu promocije i ispadanja u drugu ligu. Sezone traju od kolovoza do svibnja, a u navedenom razdoblju svaki klub igra 38 utakmica što znači da se u sezoni odigra sveukupno 380 utakmica. Ligue 1 je jedna od najjačih europskih nogometnih liga. Trenutačno se nalazi na šestom mjestu po jačini u Europi, odmah iza engleske, španjolske, njemačke, talijanske i portugalske nogometne lige. Službeni naslov lige je Ligue 1 Orange, a ime nosi prema glavnom sponzoru - francuskoj telekomunikacijskoj kompaniji Orange.

Ligue 1 osnovana je 11. rujna 1932. godine pod imenom National prije nego je ime promijenila u Division 1 nakon godine dana postojanja. To ime nosila je sve do 2002. godine, prije nego je ponovno promijenila ime u današnje. Aktualni nogometni prvak je Montpellier kojem naslov u sezoni 2011./12. predstavlja prvi ikad osvojeni u povijesti. Ligue 1 se općenito smatra jednom od najkompetentnijih svjetskih liga, s vrlo dobrim rasporedom utakmica, kompletnim i konzistentnim pravilima, pravodobnim razrješenjem svih eventualnih problema i adekvatnim postupcima sudskih sporova nacionalnih ili međunarodnih institucija.


{{Izabrani članci/43, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/44, 2012.

Neptun

Neptun je osmi i od Sunca najudaljeniji planet Sunčevog sustava. Nazvan po rimskom bogu mora, četvrti je najveći planet po promjeru i treći po masi koja je sedmanaest puta veća od Zemljine. Oko Sunca orbitira na prosječnoj udaljenosti od 30,1 AJ. Astronomski simbol mu je ♆, stilizirana inačica trozuba boga Neptuna. Otkriven 23. rujna 1846., Neptun je prvi planet pronađen matematičkim izračunima, a ne empirijskim promatranjima. Nepredvidljive promjene u orbiti Urana uvjerile su francuskog astronoma Alexisa Bouvarda da mu na orbitu utječe gravitacija nepoznatog planeta. Neptun je u konačnici uočio Johann Galle unutar stupnja od lokacije koju je predividio Urbain Le Verrier. Uskoro je otkriven i njegov najveći prirodni satelit, Triton, dok je preostalih dvanaest otkrivano pomoću teleskopa sve do 20. stoljeća. Neptun je posjetila samo jedna svemirska sonda, Voyager 2, koji je pokraj planeta preletio 25. kolovoza 1989.

Sastav Neptuna sličan je Uranovom sa zajedničkom osobinom da se razlikuju od plinovitih divova Jupitera i Saturna. Neptunova atmosfera, iako slična plinovitim divovima, uz vodik i helij sadrži veće količine "ledova" poput vode, amonijaka i metana. Da bi naglasili njihove glavne karateristike, astronomi Neptun i Uran ponekad nazivaju "ledenim divovima." Unutrašnjost planeta uglavnom je sastavljena od stijena i leda. Plava pojava planeta rezultat je metana u atmosferi.


{{Izabrani članci/44, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/45, 2012.

24 (eng. 24) je američka dramska televizijska serija koju je producirala mreža Fox, a u kojoj je glavnu ulogu ostvario Kiefer Sutherland kao protuteroristički agent Jack Bauer koji radi za izmišljenu agenciju PTP (Protuteroristička postrojba). Svaka sezona serije sastoji se od 24 epizode koje pokrivaju 24 sata u životu agenta Bauera, koristeći stvarno vrijeme kako bi ispričale fabulu. Sa svojim originalnim emitiranjem u SAD-u serija 24 započela je 6. studenog 2001. godine, a sveukupno su snimljene 192 epizode (u osam sezona) - posljednja epizoda emitiranja je 24. svibnja 2010. godine. U Hrvatskoj se serija emitirala na HRT-u u razdoblju od 4. listopada 2002. do 25. travnja 2012. godine. Uz osam sezona, snimljen je i televizijski film 24: Iskupljenje koji je emitiran između šeste i sedme sezone, a u planu je i dugometražni film za kino distribuciju.

Agent Bauer jedini je lik koji se pojavio u svakoj epizodi i sezoni serije. Radnja serije započinje upravo s njim kao zaposlenikom protuterorističke agencije u Los Angelesu u kojoj radi kao visoko-profilirani agent kojem "sredstvo opravdava cilj" bez obzira na moralnost svojih metoda. Kroz seriju većina glavnih zapleta odvija se kao politički triler. U tipičnom zapletu za sezonu serije, Bauer se nalazi u konstantnoj utrci s vremenom kako bi spriječio razne terorističke napade, uključujući atentate na predsjednike, nuklearne, biološke i kemijske prijetnje, Internet napade te razne druge urote koje se dotiču same vlade ili korporativne korupcije.

Premda je dobila hvalospjeve kritičara, serija je također kritizirana zbog učestale upotrebe mučenja koje uglavnom daje pozitivne rezultate te negativnih opisa muslimana. Unatoč tome, serija je osvojila brojne televizijske nagrade kroz svojih 8 sezona trajanja, uključujući i one za najbolju televizijsku dramsku seriju na Zlatnim globusima 2003. te za najbolju televizijsku dramsku seriju na Emmyjima 2006. godine. Nakon što se s prikazivanjem završila osma sezona serije, 24 je postala najduže emitirana špijunska dramska televizijska serija.


{{Izabrani članci/45, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/46, 2012.

Naslovnica prvog izdanja Uliksa iz 1922.

Uliks (eng. Ulysses) je roman Jamesa Joycea. Uliksa je Joyce pisao desetak godina: od 1914. do 1924. godine. Uliks je roman dug oko osam stotina stranica (ima više od dvije stotine i šezdeset tisuća riječi i vokabular od oko trideset tisuća različitih riječi) čija se cjelokupna radnja zbiva u Dublinu, od osam ujutro 16. lipnja 1904. (koji je te godine pao u četvrtak) do tri sata poslije ponoći sutradan, 17. lipnja. Radnja se koncentrira na tri glavna lika: sredovječni bračni par - Leopolda i Marion (Molly) Bloom, te na mladog pjesnika Stephena Dedalusa, glavnog junaka Joyceovog prethodnog romana Portret umjetnika u mladosti. Važno je ovo spomenuti jer su i neki epizodni likovi iz Portreta i iz Dablinaca prisutni u Uliksu.

Mnogi kritičari gledali su na Uliksa kao na novu verziju Odiseje, gdje bi Leopold Bloom tokom svojih svakodnevnih ljetnih gradskih šetnji parodično predstavljao Uliksa, njegova brakolomna žena Molly čednu Penelopu, a Stephen Telemaha. Ovom se snažno suprotstavlja Vladimir Nabokov govoreći da u knjizi postoji tek vrlo mutan i uopćen homerski prizvuk. U prilog mu ide činjenica da se sam Joyce odrekao pseudohomerskih naslova poglavlja koji su postojali u prvoj verziji, dok je roman izlazio časopisno u nastavcima. No mnogi kritičari i danas se služe ovim naslovima u svrhu dokazivanja svojih teza. Moderna knjižnica ga je proglasila najboljim romanom napisanim na engleskom jeziku u dvadesetom stoljeću dok obožavatelji romana, pogotovo u Irskoj, svake godine 16. lipnja slave kao Bloomsday (Bloomov dan).


{{Izabrani članci/46, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/47, 2012.

Završni dizajn američkog prototipa MBT-70

MBT-70 (eng. Main Battle Tank 70, Glavni borbeni tenk) ili KPz 70 (njem. Kampfpanzer 70, Borbeni tenk) bio je zajednički vojni projekt SAD-a i SR Njemačke za razvoj novog glavnog borbenog tenka. Suradnja na projektu započeta je 1965. kao odgovor na sve brojnije sovjetske tenkove koji su predstavljali veliku prijetnju Zapadnoj Europi, sa SR Njemačkom kao prvom linijom obrane. Za rad na projektu bilo je angažirano oko 400 stručnjaka s obje strane, a bila su osigurana i velika financijska sredstva (320 milijuna tadašnjih njemačkih maraka). Zbog neslaganja u konceptu i prevelikih zahtjeva američke strane (od kojih su neke planirane tehnologije bile čak 50 godina ispred svog vremena) i velikog prekoračenja planiranog budžeta, njemačka se strana 1969. godine povukla iz projekta čime je on okončan.

Iako je mišljenje nekih stručnjaka da je MBT-70/KPz 70 bio veliki promašaj, on je bez sumnje donio neka tehnička i dizajnerska rješenja koja su kasnije primijenjena na većini modernih tenkova. Na temelju iskustva iz projekta MBT-70/KPz 70 nastali su njemački Leopard 2 i američki M1 Abrams tenkovi koji su danas standard i uzor za sve moderne borbene tenkove.


{{Izabrani članci/47, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/48, 2012.

Hipokrat (desno) i Galen prikazani na freskama u jednoj crkvi u gradu Anagni u Laciju, južno od Rima. (12. stoljeće)

Srednjovjekovna je medicina u Europi bila mješavina saznanja i filozofskih ideja iz različitih izvora i temeljila se na znanju naslijeđenom iz antike (pisana djela Hipokrata i Galena), filozofskom konceptu da su nematerijalna duša i materijalno tijelo nerazdvojivi, jakom utjecaju Crkve te ideji o potrebi odustajanja od tjelesnih užitaka i od njege tijela. U srednjem vijeku nije postojala znanstvena metoda, tako da su se promotrene činjenice prenosile anegdotski i često bile miješane s utjecajem duhovnosti. Jedini pisani izvori znanja u ranom srednjem vijeku bila su pisana djela naslijeđena iz Rimskog carstva, koja su uglavnom čuvana u samostanima. Saznanja o uzrocima bolesti i terapiji iz tih rukopisa miješale su se s vizijom života u kojem su sudbina, grijeh i utjecaji nebeskih tijela imali veliku ulogu na zdravlje pojedinca. Smatralo se da je učinkovitost liječenja usko vezana za vjerovanje pacijenta i liječnika. Ljekoviti su se pripravci (remedia physicalia) smatrali manje važnima i bili su u drugom planu u odnosu na duhovno djelovanje.

Temelj srednjovjekovne medicine bila je teorija četiriju životna soka. Ova je teorija preuzeta iz antičke medicine, pogotovo iz Hipokratovog "Corpus Hippocraticum", i dominirala je zapadnoeuropskom medicinom do početka 19. stoljeća. Po ovoj teoriji u čovjeku se nalaze četiri životna soka ili "humora": crna žuč, žuta žuč, flegma (sluz) i krv, svaki od njih proizveden u pripadajućem ljudskom organu. Čovjekovo zdravlje stoga ovisi o savršenoj ravnoteži tih četiriju životnih sokova, a različite su vrste bolesti posljedica pretjerane ili premale proizvodnje jednog od sokova.


{{Izabrani članci/48, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/49, 2012.

Adventski vijenac u prvoj nedjelji došašća

Došašće ili advent (lat.: "adventus" = dolazak) je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak crkvene godine (osim kod istočnih vjernika, kojima crkvena godina počinje 1. rujna). U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije.

U došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću. U pojedinim krajevima u različito vrijeme počinju prave priprave za Božić. U nekim krajevima BIH, gdje žive Hrvati, priprema počinje već na dan sv. Katarine Aleksandrijske 25. studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava uz što postoji i izreka: "Sveta Kata zatvara vrata". U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.


{{Izabrani članci/49, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/50, 2012.

Franjo Tuđman

Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), povjesničar, državnik i prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Kao obavještajni časnik od 1941. godine sudjelovao je u antifašističkom pokretu. Nakon rata, u Glavnom stožeru JNA, potom na visokim vojno-političkim položajima, u Glavnoj personalnoj upravi, ministarstvu obrane i generalštabu. Završio je studij na Višoj vojnoj akademiji 1957., a čin general-majora stekao je 1960. Na vlastiti zahtjev vojnu je službu napustio 1961. godine te se posvetio znanstveno-istraživačkom radu. Osnovao je Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, čiji je ravnatelj bio od 1961. do 1967. Stupanj doktora povijesnih znanosti postigao je 1965., a od 1963. do 1967., bio je izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu.

Kao zagovornik hrvatske samostalnosti, politički se angažirao potkraj 1980-ih. 1989. godine osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. izabran je za predsjednika Predsjedništva SRH. Nakon donošenja demokratskog Ustava 1990., 1992. godine izabran je za predsjednika Republike. Autor je Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine. Kao vrhovni zapovjednik, vodio je obranu Hrvatske u Domovinskom ratu. Ponovno je izabran za predsjednika 1997., a HDZ ponovno pobjeđuje na parlamentarnim izborima 1992. i 1995. godine.


{{Izabrani članci/50, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/51, 2012.

[[Datoteka:1979 Fender Stratocaster Left-Handed.jpg|100px|lijevo|Fender Stratocaster]]

Fender Stratocaster, popularno zvana samo Strat, vrlo je poznati model električne gitare, koji su 1954. godine konstruirali George Fullerton, Leo Fender i Freddie Tavares za tvrtku Fender Electric Instrument Manufacturing Company. Gitara se od onda proizvodi do danas. Na Fender Stratocasteru svirali su mnogi poznati gitaristi rock and roll, country i pop glazbe i postala je pojam u svijetu popularne glazbe XX stoljeća. Uz modele električnih gitara Gibson Les Paul, Gibson SG i Fender Telecastera jedan je od najupotrebljavanijih glazbenih instrumenata i predstavlja jedan od najprepoznatljivijih modela za pojam električna gitara općenito. Danas ovaj glazbeni instrument ima kultni status, tako da su pojedini rano proizvedeni primjerci predmeti žudnje mnogih kolekcionara i muzejskih zbirki širom svijeta. Dizajn Stratocastera danas se smatra pravim klasikom u industrijskom dizajnu gitara svih vremena.

U svojoj originaloj formi do 1957. godine, Stratocaster je ponuđen na tržištu u dvobojnoj sanburst obradi, s duboko izrezanim tijelom od jasena, vratom od javora s 21 pragom, nalijepljenim crnim točkama na hvataljci i Clason mašinicama. Nedugo potom Fender je počeo izrađivati tijela i od johe. U ponudi su bile potpuno drugačije boje, tzv. Dupontove auto boje, koje nisu bile standardizirane sve do 1960. godine. Gitare u takvim bojama bile su rađene po posebnom zahtjevu naručitelja, koji su za to plaćali 5% više na ukupnu cijenu gitare. Stratocaster gitare često su kopirane, tako da se termin 'Strat', iako zaštitno ime Fendera, koristi kao opći pojam za opisivanje tipa gitara sličnog oblika i karakteristika.


{{Izabrani članci/51, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/52, 2012.

Lorenzo Lotto: Kristovo rođenje, 1523.

Božić je kršćanski blagdan kojim se proslavlja rođenje Isusa Krista i njegovo utjelovljenje. Hrvatska riječ Božić zapravo je umanjenica riječi bog, što označava da se na taj dan rodio mali bog - Isus. U anglosaksonskim jezicima, etimologija seže do riječi geol od koje je derivirana današnja engleska riječ Yule. Engleska riječ Christmas skraćenica je od sintagme Christ's mass (Kristova misa), a potječe od srednjoengleskog Christemasse i staroengleskog mæsse. Drugi etimolozi vjeruju da je to posuđenica od egipatske složenice Khristos-Mas (Kristovo rođenje).

Većina kršćanskih crkvi slavi ga 25. prosinca. Međutim, neke istočne crkve slave ga 7. siječnja, jer po Julijanskom kalendaru 25. prosinca pada na taj dan. Božić je u mnogim državama svijeta, tako i u Hrvatskoj, državni blagdan. Božić spada, zajedno s Uskrsom i Duhovima, među tri najveća kršćanska blagdana. Božićno vrijeme traje od Božića pa do blagdana Krštenja Gospodinova, a to je uvijek nedjelja iza Svetih triju kraljeva.


{{Izabrani članci/52, 2012.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)