Zabavna glazba

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zabavna glazba
Stilski začetak: salonska glazba,
promenadni koncerti
Kulturni začetak: 1850-ih
Glazbala: glasovir, harmonika, električne klavijature i sintesajzeri, gitara, električna gitara, bas-gitara, bubnjevi, udaraljke, puhačka glazbala, gudačka glazbala
Popularnost: Od 1850-ih do danas
Podjela žanra
easy listeningpoporkestralni poppop rockinstrumentalni rock
Regionalna scena
Austrija: bečki valcer, opereta, Schrammelmusik • Francuska: vodvilj • Njemačka: šlager
SAD: mjuzikl, revija
Ostale teme
popularna glazbaplesna glazba
Liane Augustin na Pjesmi Eurovizije 1958. u Hilversumu
Brotherhood of Man‎‎ na probi za Pjesmu Eurovizije 1976.
Koncert Celine Dion u dvorani sportskoga centra Bell u Montréalu 2008.
Nastup orkestra The Scarborough Spa (2009.)
Danska pjevačica Emmelie de Forest na probi za 1. polufinale Pjesme Eurovizije 2013.
Klapa s mora na probi za 1. polufinale Pjesme Eurovizije 2013.

Zabavna glazba (engl. light music, popular music 1; njem. leichte Musik, Unterhaltungsmusik, U-Musik; fr. musique légère; tal. musica leggera)[1] naziv je za vrstu glazbe kojoj pripadaju nepretenciozna glazbena djela namijenjena zabavi i razonodi. 2 Iako u najširem smislu postoji oduvijek, zabavnu glazbu – kao pojam i pojavu u povijesti glazbe – sustavnije se prati od sredine 19. stoljeća.[2]

Povijest[uredi VE | uredi]

Već sam naziv zabavna glazba – u engleskom i njemačkom jeziku često nazivanom i laka glazba (light music; leichte Musik) – ovu vrstu glazbe određuje kao ničim obvezujuću,[3] namijenjenu stvaranju ugodna raspoloženja i zabavi.[2] Sredinom 19. stoljeća u građanskome se sloju njeguje tzv. salonska glazba, koja se razvila iz komornoga muziciranja po aristokratskim salonima. U toj se sladunjavoj i katkada isprazno virtuoznoj glazbi umjetničko sve češće počelo zamjenjivati komercijalnim. Mnogi su ugledni skladatelji bili protiv takve glazbene prakse, a svoje je ogorčenje njome u časopisu Neue Zeitschrift für Musik (Novi časopis za glazbu) svojedobno izrazio i Robert Schumann.[4] Zabavna glazba 19. stoljeća u urbanim je sredinama slušateljima služila za razonodu te ih nije »opterećivala« čak ni elementarnim poznavanjem ikakvih njenih oblikovnih, sadržajnih i izražajnih značajki ili umjetničkih poruka.[2] Na smjeni 19. i 20. stoljeća salonsku glazbu potiskuje još bljeđa i jednostavnija glazbena praksa, u kojoj će se tijekom 20. stoljeća miješati mnoge popularne glazbene vrste i oblici.[3] Najtipičniji oblik zabavne glazbe u 20. stoljeću je šlager (njem. Schlager, engl. song = pjesma) – pomodna popijevka lakopamtljive melodije, jednostavnoga ritma i harmonije[5] skladana najčešće kao reprizna dvodijelna pjesma s tematikom malih dnevnih radosti i žalosti.[3] U povijesti zabavne glazbe značajna je i francuska šansona, u kojoj često dominira tekst vrlo izrazite pjesničke vrijednosti; u kakvoj romanci je pak važnija melodija, dok je u nekim vrstama suvremene beat-glazbe težište na ritmu.[2] Pojam zabavna glazba poznatiji je u Europi nego, primjerice, u Americi: američka publika taj žanr poznaje pod nazivima Easy listening, Mood music, Beautiful music ili Pop instrumental.[6]

Zabavna glazba je u mnogočemu srodna plesnoj i narodnoj glazbi, posebice u svojoj društvenoj ulozi. S pojavom i razvojem radija i televizije ta se vrsta glazbe sve više komercijalizirala. Mnogi su autori počeli skladati glazbu za razne filmske produkcije i zabavne emisije, te popularne pjevače i vokalno-instrumentalne sastave.[2] Sredinom 20. stoljeća organizirani su i prvi festivali zabavne glazbe, od kojih se mnogi održavaju i danas, primjerice Zagrebfest, Festival zabavne glazbe Split, Festival di Sanremo i Pjesma Eurovizije. Zajedno s pop-glazbom, pod čime se u početku podrazumijevala i najjednostavnija rock’n’roll-glazba uz električne gitare, zabavna je glazba danas predmet posebnih studija.[3]

Značajke zabavne glazbe[uredi VE | uredi]

Zabavnu glazbu možemo lako prepoznati po njenim osnovnim značajkama:

  • jednostavnoj, lakopamtljivoj i „zaraznoj“ melodiji s pjevnim refrenom,
  • nepretencioznim tekstovima jednostavne, često lirske tematike,
  • zanimljivim, pomno razrađenim i katkada egzotičnim harmonijskim progresijama u kombinaciji s kakvim karakterističnim kontrapunktom, te
  • zanimljivim aranžmanima (za manje sastave ili orkestre) u kojima su jasno određeni i razrađeni pojedini dijelovi kakve pjesme ili instrumentalne skladbe.[6]

S vremenom su se u zabavnoj glazbi izmiješali elementi mnogih glazbenih vrsta i stilova. Aranžeri često obrađuju poznate glazbene teme iz popularnih filmova i simfonijskih djela skladatelja tzv. ozbiljne glazbe. Po tome su osobito poznati Ray Conniff, James Last, Paul Mauriat, Henry Mancini, Mantovani, Percy Faith i Leroy Anderson. Osim njih, i mnogi su drugi nadareni skladatelji i aranžeri stekli svjetsku slavu obradama popularnih tema, pjesama i melodija koje su mnogobrojni ljubitelji te glazbe diljem svijeta uvijek rado slušali. Velika popularnost tzv. lake glazbe (engl. Light music) u razdoblju od 1935. do 1965. dokazala je da je moguće skladati i „ne pretjerano ozbiljnu“ a ipak kvalitetnu glazbu za široki krug slušatelja. U tom smislu zabavna je glazba također pokazala i potvrdila da nije „samo plesna“ ili „samo laka“ ili pak samo prigodna zvučna kulisa u, primjerice, kazališnim predstavama, već da je njezino prisustvo doista potrebno i traženo u mnogim područjima ljudskoga života i djelovanja.[6]

Popularni izvođači zabavne glazbe[uredi VE | uredi]

ABBACharles AznavourNina BadrićBee GeesTony BennettBoston Pops OrchestraDalibor BrunMeri CetinićMirko CetinskiToni CetinskiCherVinko CoceCubismoToto CutugnoZdravko ČolićDoris DayCeline DionLjupka DimitrovskaDivasNatali DizdarOliver DragojevićDubrovački trubaduriSergio EndrigoKsenija ErkerViki GlovackiKarolina GočevaPetar GrašoMladen GrdovićGrupa 777Ditka HaberlMilo HrnićJulio IglesiasTomislav IvčićHarry JamesMiki JevremovićTom JonesBeti JurkovićIbrica JusićTereza KesovijaNat King ColeToni KljakovićZorica KondžaMišo KovačZvonimir KrkljušKvartet 4MLado LeskovarJohnny LoganDuško LokinMagazinDžo MaračićDean MartinDanijela MartinovićĐani MaršanBette MidlerLiza MinnelliDomenico ModugnoKemal MontenoNovi fosiliGabi NovakLola NovakovićMarko NovoselOpatijski suveniriPatti PagePepel in kriLidija PercanOto PestnerToše ProeskiIvo RobićJelena RozgaMassimo SavićFrank SinatraKrunoslav SlabinacStjepan Jimmy StanićĐani StipaničevJadranka StojakovićBarbra StreisandIvica ŠerfeziZdravko ŠkenderAna ŠtefokRadojka ŠverkoTajčiMiro UngarRajka ValiVannaClaudio VillaSeverina VučkovićZdenka VučkovićVice VukovJasna ZlokićAnica Zubović

Hrvatski skladatelji zabavne glazbe[uredi VE | uredi]

Joško BanovAndrej BašaMiroslav BiroMario BogliuniVilibald ČaklecArsen DedićDrago DiklićMarijan DomićRajko DujmićPero GotovacNenad GrčevićHrvoje HegedušićTonči HuljićĐelo JusićAlfi KabiljoNikica KalogjeraStipica KalogjeraMario KinelIvica KrajačLjubo KuntarićRudolf MahalupStjepan MihaljinecBoris NovkovićĐorđe NovkovićKrešimir OblakVlaho PaljetakFerdo PomykaloMiljenko ProhaskaHari RončevićZdenko RunjićZlatan Stipišić - GibonniZvonko ŠpišićZrinko TutićAlfons Vučer

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Easy listeningFestival OpatijaGlazbeno izdavaštvoHrvatski radijski festivalIndustrija zabaveKantautorMelodije hrvatskog JadranaMelodije Istre i KvarneraMelodije MostaraPopularna glazbaPopularna kulturaSkladateljTekstopisacVaš šlager sezoneZadarfest

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. Adorno, Theodor W.: Uvod v sociologijo glasbe, Ljubljana: Državna založba Slovenije, 1986., str. 37-57.
  2. Andreis, Josip: Vječni Orfej, Zagreb: Školska knjiga, 1968., str. 186-191.
  3. Gligo, Nikša: Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća, Zagreb: MIC KDZ/Matica hrvatska, 1996., str. 214-215 i 307. ISBN 953-96779-0-4
  4. Kuntarić, Marija: »Zabavna muzika«, u: Kovačević, K. (ur.): Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 749.
  5. Petrović, Tihomir: Nauk o glazbi, Zagreb: HDGT, 2005., str. 208-209. ISMN M-9005242-2-5

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1  Ugledni hrvatski muzikolog i akademik Nikša Gligo u svojoj knjizi Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća (str. 307) posebno naglašava potrebu strogog razlikovanja značenja pojmova zabavna i popularna glazba.[1] U suvremenoj muzikologiji to nisu istoznačnice.
  2. 2  Treba također paziti na razlikovanje pojedinih vrsta glazbe od njenih podvrsta: primjerice, kad govorimo o popularnoj i/ili pop glazbi.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 N. Gligo: Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća, str. 307.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Proleksis enciklopedija Online – Zabavna glazba, pristupljeno 21. srpnja 2013.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 T. Petrović: Nauk o glazbi, str. 209.
  4. T. Petrović: Nauk o glazbi, str. 208.
  5. M. Kuntarić: Muzička enciklopedija JLZ-a, sv. 3, str. 749.
  6. 6,0 6,1 6,2 Classic Themes – What is Light Music?, pristupljeno 13. kolovoza 2013.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]