Zagrebačka rezolucija

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka rezolucija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke političke organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«.

Povijest[uredi VE | uredi]

Cijela 1918. godina imala je obilježje zgusnutoga povijesnog vremena u kome se roje misli i promišlja na nov način, a razmak od ideje do realizacije nevjerojatno se skraćuje. Politizacija se prelijevala iz etabliranih političkih stranaka i prožimala cjelokupni život. Josip Horvat, to je ovako registrirao:

Cijelo prvo polugodište 1918. u domovini područje političkoga zbivanja i tumači narodnog raspoloženja nisu više ni stranački ni parlamentarni forumi. Stranke, pogotovo one na vlasti, tapkaju za događajima, ne predvode ih a kamo li stvaraju. Različite kulturne priredbe okupljaju narodnu inteligenciju i omladinu, koje takvim zgodama zbore sasvim drugim jezikom, otkrivajući sasvim druge tendencije nego stranke na vlasti.
Hrvatska revija 2, 2004.

To buđenje i izlazak iz oportunizma nije se događalo u nekom neodređenom sklopu. Dinamizam zbivanja bio je u neposrednoj svezi s razvojem na frontama i općim stanjem u državi, odnosno izgledima Monarhije da se održi ili raspadne. Sliku upotpunjuje pojava zelenoga kadra, vojnih dezertera ili zarobljenika izbjeglih iz Rusije, čije akcije, prema Miroslavu Krleži, stvaraju »objektivno revolucionarnu situaciju«. Dok su građani svoja raspoloženja iskazivali na manifestacijama poput proslave Preradovićeve stogodišnjice, u politici je na djelu bila »nacionalna koncentracija«, tj. okupljanje političkih snaga kojima je cilj izlazak Hrvatske iz Austro-Ugarske s perspektivom stvaranja južnoslavenske zajednice. Akciju je predvodila Starčevićeva stranka prava.[1]

Na njezin poticaj u Zagrebu je 2. i 3. ožujka 1918. godine održan sastanak političara iz južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske, na kojem je donesena Zagrebačka rezolucija. U njoj se u maniri onoga vremena istodobno govori o narodnom jedinstvu i očuvanju nacionalnog identiteta te jedinstvenoj državi i očuvanju povijesnih političko-teritorijalnih individualiteta, kao što stoji u I. točki Rezolucije:

Tražimo nezavisnost, sjedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi u kojoj će plemenite osobine troimenog jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba biti očuvane, te po želji sastavnih narodnih dijelova poštovani državotvorni kontinuiteti historičko političkih teritorija uz potpunu ravnopravnost plemena i konfesija.

Na tim osnovama u ljeto 1918. ustrojene su regionalne organizacije, da bi na sjednicama od 5. do 8. listopada bilo utemeljeno Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao središnje nadstranačko tijelo južnih Slavena u Austro-Ugarskoj. U njemu su u tom trenutku bile zastupljene sve stranke osim »frankovaca« i Hrvatsko-srpske koalicije. Za vrijeme zasjedanja prihvaćen je Pravilnik Narodnog vijeća[2] te izabrano vodstvo: Anton Korošec (predsjednik), Ante Pavelić, stariji (prvi potpredsjednik), dok je drugo potpredsjedničko mjesto bilo rezervirano za predstavnika Hrvatsko-srpske koalicije. S njom su još za vrijeme zasjedanja otpočeli razgovori, no ona je još desetak dana odgađala suradnju, nastavljajući voditi »pozitivnu politiku«, odnosno ostajući na »zakonskom temelju«. Njezino konačno pristupanje Narodnom vijeću sredinom listopada dalo je puni zamah tom tijelu, a to je otvorilo put u »jugoslavensku revoluciju«, kako su, ne bez ironičnog prizvuka, znali nazivati politička zbivanja koja će uslijediti. Od promatrača »nacionalne koncentracije«, Hrvatsko-srpska koalicija postala je predominantna snaga u Narodnom vijeću, a ton njegovoj politici davao je Koalicijin predsjednik Svetozar Pribićević. O tom političaru, koji će obilježiti sljedeće desetljeće hrvatske politike, njegov dobar poznavatelj, povjesničar Hrvoje Matković je zapisao:

Pribićevićeva politička moć nije se zasnivala samo na brojčanoj premoći Koalicije u Vijeću, već i na osobinama njegove ličnosti. Formula je njegove politike bila: ostati na vlasti bez obzira na cijenu i na taj način sačuvati poziciju da se odlučuje u trenucima završetka rata. Pribićević je procijenio da je slom Monarhije posve blizu, priključio se onim snagama koje su mnogo dulje radile na jugoslavenskom okupljanju. Mada je postao drugi potpredsjednik Narodnog vijeća, i većina i moć prešli su tada u njegove ruke što je bilo fatalno za buduća zbivanja, posebno za Hrvatsku.
Hrvatska revija 2, 2004.

Gdje je u svemu tome bio Hrvatski sabor, najznačajnije hrvatsko političko tijelo za vrijeme rata?[3] On se sastao na prvo »ratno saborisanje« 14. lipnja 1915. godine. Pečat mu je davala predominantna Hrvatsko-srpska koalicija, iz koje je izabran predsjednik Bogdan Medaković, a glavnu riječ vodio je također Srbin Svetozar Pribićević. Njegova je strategija bila oportunističkom politikom prema Pešti pod svaku cijenu sačuvati Sabor od raspuštanja (i zavođenja komesarijata), kako bi ovaj u vrijeme raspleta na kraju rata »sa zakonskog temelja« povlačio poteze koji bi odgovarali političkim ciljevima Hrvatsko-srpske koalicije. Općenito se drži da je takvu politiku Pribićević vodio u dogovoru s Beogradom.

Saborsku oporbu predvodile su dvije pravaške stranke: Hrvatska stranka prava, tzv. »frankovci« i Starčevićeva stranka prava, tzv. »milinovci«. Hrvatska stranka prava je odbacivala nagodbenjačku politiku s Peštom tražeći da se sve hrvatske zemlje i svi dijelovi hrvatskoga naroda ujedine na temelju historijskog državnog prava u jedinstvenu hrvatsku državu koja seže od Triglava do Drine pod žezlom zakonite hrvatske kraljevske, dva puta zakonito izabrane habsburške dinastije. Starčevićeva stranka prava, ostajući na poziciji hrvatskoga državnog prava, prihvativši ideologiju narodnog jedinstva, hrvatske će strateške ciljeve sve više vidjeti ostvarene izvan okvira Monarhije u zajednici s drugim južnim Slavenima osim Bugara.

Pred sam kraj rata to su zagovarale sve saborske stranke osim »frankovaca«. Formalni čin u tom smislu dogodio se na sjednici Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918. godine,[4] na kojoj je na prešni prijedlog Svetozara Pribićevića i dvanaest zastupnika (koalicionaša i Starčevićeve stranke prava) u euforičnom ozračju u saborskim klupama i galerijama jednoglasno prihvaćen ovaj zaključak:

Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrješavaju se.

/.../

Dalmacija, Hrvatska, Slavonija s Rijekom proglašuju se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi.

Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će s unapred određenom kvalificiranom većinom, koja potpunoma zaštićuje od svakog majoriziranja, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba.
Hrvatska revija 2, 2004.

Hrvatski sabor donio je i zaključak da "kao predstavnik Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu Narodnog vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuju, da priznaje Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast". Četiri dana nakon tih povijesnih zaključaka, 3. studenoga 1918. došlo je do primirja u Padovi, što je praktički označilo kraj Prvoga svjetskog rata. Time se Hrvatska pravno i stvarno našla izvan državnog sklopa u kojem je bila više od osam stoljeća. Država Slovenaca, Hrvata i Srba naviještena u saborskom zaključku bila je provizorij: država bez želje da to i ostane, prijelaz u novu državnu zajednicu koja je, nakon niza manipulacija, proklamirana u Beogradu 1. prosinca 1918. kao Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Naslijeđe[uredi VE | uredi]

S obzirom na teška iskustva koja će Hrvati proživljavati u obje Jugoslavije, postavljat će se pitanje je li urušavanje Austro-Ugarske bilo prilika za utemeljene neovisne hrvatske države. Ozbiljna raščlamba danih okolnosti daje negativan odgovor. Uostalom u tu mogućnost nije vjerovao ni jedan relevantni hrvatski politički čimbenik onoga doba.[5] Samostalna Hrvatska jednostavno nije bila u duhu vremena. Stoga je naknadno kvalificiranje njihova djelovanja kao »patriotski deficit« u potpunosti promašeno. Ozbiljna raščlamba njihovih postupaka govori da su bili uvjereni da radeći na stvaranju Jugoslavije djeluju u hrvatskom interesu. Ondašnjim političarima teško je bilo pretpostaviti da će Hrvatska s razvijenijom kulturom, društvom i gospodarstvom biti dovedena u podređen položaj u zajednici sa Srbijom. Ta nije li ona do rata imala demokratskiji politički sustav od austrougarskog? — rezonirali su mnogi od njih. Dogodit će se, međutim, ono što je malo tko mogao pretpostaviti: Hrvatska neće europeizirati Jugoslaviju, nego će ju ova balkanizirati. Ulaskom u Jugoslaviju Hrvatska će od najisturenije točke srednje Europe prema Balkanu, postati najisturenija točka Balkana prema Europi. No povijest je niz epizoda od kojih svaka ima nastavak. Možda će iz neke kasnije retrospektive obje Jugoslavije biti ocjenjivane kao nužne etape prema hrvatskoj neovisnosti.[6]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Starčevićeva stranka prava nastala je 1908. odvajanjem od Hrvatske stranke prava (»frankovaca«) s programom povratka izvornom pravaštvu. Na čelu joj je bio Mile Starčević, nećak Ante Starčevića, po kome su je kolokvijalno nazivali »milinovci«. Stranka je u Saboru imala 11 zastupnika i bila je u oporbi. Nakon smrti Mile Starčevića u ožujku 1917. predsjednik stranke postao je dr. Ante Pavelić, »stariji« ili »zubar«, kako su ga nazivali radi razlikovanja od dr. Ante Pavelića iz Hrvatske stranke prava, kasnijega poglavnika.
  2. Prema Pravilniku Narodno vijeće SHS bilo je ustrojeno na teritorijalnom principu. U njemu je svaka povijesna južnoslavenska zemlja Austro-Ugarske slala po jednog zastupnika na 100 tisuća stanovnika. Tijela Narodnog vijeća bila su Plenum, Središnji odbor i Predsjedništvo središnjeg odbora, koje je ujedno bilo i Predsjedništvo Narodnog vijeća.
  3. Ratni Sabor izabran je u prosincu 1913. na temelju izbornog zakona iz 1910. prema kojem je pravo glasa imalo tek 200 000 birača, od kojih je nešto više od polovice izašlo na birališta. U saboru su bile zastupljene ove stranke: Hrvatsko-srpska koalicija (48 mandata), Klub unionista — »mađaroni« (12), Starčevićeva stranka prava (11), Hrvatska stranka prava — »frankovci« (9), Starčevićanci izvan klubova (3), »Osječka grupa« (2) i Hrvatska pučka seljačka stranka Stjepana Radića (3). Koalicija i unionisti predstavljali su desnicu, u centru su bili »frankovci«, »seljaci« i starčevićanci izvan stranaka, dok su na ljevici sjedili starčevićanci — »milinovci«. Sa svojim i glasovima unionista Hrvatsko-srpska koalicija imala je apsolutnu većinu. Na nju se oslanjao ban kao šef egzekutive: do lipnja 1917. Ivan Skerlecz (Škrlec) a nakon njega Antun pl. Mihalovich, koji je bio izabran u Sabor kao koalicionaš.
  4. Po sadržaju to je doista bio revolucionaran zaključak, no ne i po formi. Da bi sve bilo legalno kralja su tih dana posjetili komandirajući grada Zagreba, generali Luka Šnjarić i Mihovil Mihaljević te ban Mihalovich. Prve je kralj Karlo oslobodio prisege a potonjeg je otpratio riječima: »Radite što vas je volja.«
  5. To najbolje ilustrira držanje Hrvatske stranke prava. Predsjednik njezina saborskog kluba dr. Vladimir Prebeg nakon prihvaćene izjave o raskidu državnopravnih sveza s Austro-Ugarskom izjavio je u Saboru: »Pošto je tako, visoki sabore, program Stranke prava ispunjen u onim točkama, u kojima zahtjeva obustavu nagodbe i prelom s Ugarskom te ujedinjenje sviju hrvatskih zemalja u jednu samostalnu neovisnu državu, predložit će saborski klub Stranke prava stranačkom svom vijeću, koje će se sazvati u najkraće vrijeme, da se Stranka prava raziđe. Novo doba ište nove programe i nove stranačke tvorevine. Završujem ovu izjavu usklikom: Živjela slobodna, suverena država Slovenaca, Hrvata i Srba. Cvala i ojačala tako, da će moći odolijeti svakomu vanjskomu neprijatelju i svakoj napasti nutarnje nesloge
  6. U nekim srpskim krugovima vlada mišljenje da su poraženi Hrvati u Prvome svjetskom ratu »iskoristili« pobjedničku Srbiju za ostvarenje svojih nacionalnih ciljeva. Po tome je za Hrvate Jugoslavija bila »predah« a za Srbe promašaj jer su pristali na preveliku državu, a da bi joj mogli na dugi rok nametnuti svoju volju. Štoviše, zavođenje hegemonije ih je kompromitiralo i pružilo priliku Hrvatima da se homogeniziraju i dođu do svog cilja. U tom smislu čak se interpretira i Trumbićev unitarizam i centralizam. Preko narodnog jedinstva najviše Hrvata moglo se naći u jednoj državi u kojoj nisu bile poželjne čvrste unutrašnje granice jer bi one u ono doba zbog odnosa moći bile nepovoljne za Hrvate.

Literatura[uredi VE | uredi]

Hrvatska revija 2, 2004. - Ljubomir Antić: Prvi svjetski rat i Hrvati

Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.