Zlatna štitarka

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Zlatna štitarka
2009-10-02 Phaeolepiota aurea.jpg
Sistematika
Carstvo: Gljive
Koljeno: Basidiomycota
Razred: Agaricomycetes
Red: Agaricales
Porodica: Agaricaceae
Rod: Phaeolepiota
Vrsta: P. aurea
Dvojno ime
Phaeolepiota aurea
(Matt. ex. Fr.) Maire ex Konrad & Maubl. (1928.)

Zlatna štitarka (lat. Phaeolepiota aurea) je jestiva gljiva iz porodice Amanitaceae. Dosta je rijetka. Zlatna štitarka voli mjesta bogata hranjivim tvarima i dušikom izvan šuma. Pojavljuje se od kraja ljeta do jeseni i obično plodi u većim skupinama. Iako je vrsta nekada bila popularna jestiva gljiva, sada se vjeruje da je otrovna za ljude.[1]

Opis[uredi | uredi kôd]

  • Klobuk zlatne štitarke je širok od 5 do 15 centimetara (može i do 20 cm), u mladosti okruglast i zatvoren, zatim se otvori, može biti lagano ulegnut ili malo ispupčen, najprije vlažan i baršunast, posut zrncima i dlačicama boje cimeta; kada se osuši postane tamniji, svijetlo do tamnosmeđ; rub je gladak i dugo vremena podvinut s krpastim ostacima ovoja koji u mladosti štiti listiće.
  • Listići su gusti, nejednaki, široki, prirasli za stručak sa zupcem, najprije bijelooker, zatim smeđi.
  • Stručak je visok od 5 do 15 centimetara, valjkast, prema dolje nekad uži nekad širi, pun, debeo, čvrst; od prstenka prema dolje prekriven smeđom kožicom zrnate strukture poput klobua, od prstena prema gore bijel ili oker te posut prahom; kada se klobuk raširi, ukaže se vjenčić koji je najprije ljevkasto postavljen (prema gore), s vremenom se objesi i traje do kraja života.
  • Meso je bjelkasto, zatim žučkasto, na kraju požuti; kod starijih gljiva je žuto, a pi dnu stručka crvenkasto; miris je jako izražen poput vilina klinčaca, ugodan; okus nije osobito prijatan.
  • Spore su limunastog ili vretenastog oblika, bradavičave, nisu amiloidne, 9 – 12 x 4 –5 (6) μm, otrusina je rđastosmeđa.

Stanište[uredi | uredi kôd]

Zlatna štitarka raste od rujna do listopada po smrekovim i listopadnim šumama na humusnom tlu u blizini korijenja ili u koprivama.

Upotrebljivost[uredi | uredi kôd]

Zlatna štitarka je jestiva, srednje kvalitete.[2]

Sličnosti[uredi | uredi kôd]

Zlatna štitarka nije osobito česta; po morfološkim značajkama podsjeća na vrstu Cystoderma amiantinum (Scop. ex Fr.) Fay., ali su joj dimenzije mnogo veće. Najlakše se prepozna po zrnatoj strukturi plodnog tijela te iznad svega po karakterističnom opnastom vjenčiću koji u mladosti potpuno zatvara (štiti) listiće. Zamjena s divnom čehavkom (lat. Gymnopilus spectabilis (Fr./Sing,) nije moguća, jer ona raste na panjevima ili pri dnu na živim stablima.

Slike[uredi | uredi kôd]

Phaeolepiota aurea 10825-0327aebf0cc17b6489157221e0417c22.jpg Phaeolepiota aurea 10886-e3fdea67e8212bcd23f48863a01e98f9.jpg Phaeolepiota aurea 11149-997dc1f9c0bbd3d1d0d1d9af35678c44.jpg AD2009Sep13 Phaeolepiota Aurea 03.jpg Gemeine Glimmerschüppling Phaeolepiota aurea.jpg

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Frieder Gröger: Bestimmungsschlüssel für Blätterpilze und Röhrlinge in Europa, Teil 1. In: Regensburger Mykologische Schriften 13. 2006. Regensburgische Botanische Gesellschaft von 1790 e.V. Seite 417. ISSN 0944-2820.
  2. Romano Božac: "Gljive – morfologija, sistematika, toksikologija", Školska knjiga Zagreb, Grafički zavod Hrvatske, 1993.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Zlatna štitarka.