Zrinsko-frankopanska urota

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Odrubljivanje glave Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu u Bečkom Novom Mjestu, 30. travnja 1671.

Zrinsko-frankopanska urota, bio je pokret hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca u razdoblju od 1664. do 1671. godine.[1] Pokušali su oduprijeti se nastojanjima bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama, uključujući i Češku. Neuspjeh urote označio je kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.

Okolnosti koje su dovele do Urote[uredi VE | uredi]

Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio zakonito izboriti se za svoja prava, nije bilo druge hrvatskim i ugarskim vođama nego udružiti se, te ostvariti svoja prava pobunom. Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskoga i mađarskog plemstva.

Prva urota na čelu s Nikolom Zrinskim[uredi VE | uredi]

Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Ferenc Veselenji u Mađarskoj. Urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj, pa čak i u Turskoj. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon pogibije Nikole Zrinskog u lovu 18. studenoga 1664. godine, 1 njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.

Zrinski su svog velikog čovjeka od povjerenja Franju Bukovačko poslali na pregovore s Francuzima u Mletcima 1664. godine. Pregovarao je s francuskim poslanikom P. de Bonsyjem bez uspjeha.[2]

Druga urota na čelu s Petrom Zrinskim[uredi VE | uredi]

Spomenik Zrinskima u Čakovcu pod nazivom "Oproštaj" prikazuje odlazak Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1670. godine u Beč

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kada je 1666. godine umro Lippay, a 1667. godine ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Budući da nisu uspjeli pregovori s Francuskom, Zrinskog je Bukovački nagovorio neka se pregovara s Osmanskim Carstvom.[2] S Osmanskim Carstvom Bukovački je pregovarao u Solunu i na Kandiji sa samim sultanom Mehmedom IV. u prosincu 1669. godine.[3]

Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz 1102. godine, sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova.

Prokazivanje urotnika došlo je i preko drugih kanala: Urotu je na osmanskom dvoru prokazao habsburški poslanik na turskom dvoru I. Casanova.[2] Nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak.

Urotnička je mrježa bila presječena i obavijesni krug među urotnicima. Ni Bukovački, koji se veljače 1670. vratio se u Hrvatsku uvjeren da će Turci u rat s Austrijom, nije znao da Osmansko Carstvo ne će se zaratiti s Austrijom zbog urotnika, niti da je bečki dvor otkrio urotu, pa je ne čekajući obećanu sultanovu poruku preko bosanskog paše podigao ustanak u Turopolju i Banskoj krajini protiv Habsburgovaca. Ustanak nije uspio pa je pred slom pobjegao u Tursku.[2]

Slom urote i propast urotnika[uredi VE | uredi]

Mač kojim su pogubljeni Zrinski i Frankopan.

Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše 1670. godine u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti jedino - smrt.

Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila te su napisali oproštajna pisma svojim suprugama, Ani Katarini Zrinski i Juliji Naro Frankopan. Oproštajno pismo Petra Zrinskoga svojoj ženi Katarini (Moje drago serce) već je 1671. godine prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

Dne 30. travnja 1671. godine sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Tako su nakon dugotrajne istrage bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan te, istoga dana, Franjo Nádasdy i Franjo Bonis,[1] na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe. Nešto kasnije, 1. prosinca 1671. godine pogubljen je i Erazmo Tattenbach.[1][4]

Nakon urote[uredi VE | uredi]

Spomenik Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankopanu u Zagrebačkoj katedrali.

Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i mletački poslanik u Beču javio u Veneciju:

"Ovo je nesretni konac dvaju toli uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica."[5]

Posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovica hrvatskih područja koja su još bile u sastavu "ostataka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva" zajedno sa svim njihovim prihodima, došli su pod izravnu tuđinsku upravu, odnosno upravu bečkoga dvora. Ozaljski kulturni krug Zrinskih i Frankopana nestao je prije nego što je uspio potaknuti i proširiti hrvatsku pisanu riječ među stanovništvom. Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680. godine, kada je na nju postavljen Nikola Erdeljić (Erdődy), hrvatski velikaš mađarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Otpora dvorskom apsolutizmu te centralizaciji i germanizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo.

I drugim su urotnicima oduzeli imanja. Na zauzimanje generala Ivana Josipa Herbersteina, car Leopold I. nepuna tri mjeseca nakon smaknuća Zrinskih i Frankopana pomilovao urotnika Franju Bukovačkog i vratio mu posjede. Bukovački opravdano nije vjerovao Habsburgovcima i nikad se nije više vratio u Hrvatsku.[2]

Krajiški general, centralist Ivan Josip Herberstein (Johann Joseph Herberstein) planirao je hrvatske zemlje podložiti i pretvoriti u obične austrijske nasljedne zemlje. Za svoje je plan uspio predobiti neke plemiće, krajiške časnike, među kojima je bilo i pomilovanih plemića sudionika urote. Premda je naizgled u svom planu koji je skovao i objavio još 1670., Hrvatska bi se odvojila od Ugarske, to je zapravo bilo razdvajanje saveznika (protiv austrijskog centralizma, Hrvatske i Ugarske) i olakšavalo bi pretvoriti Hrvatsku u habsburšku nasljednu zemlju. Odbili su ga i zagrebački biskup Borković, Hrvatski sabor i većina hrvatskog plemstva, posebice više plemstvo na čelu s banom Nikolom III. Erdődyjem, inače protivnikom Zrinskog. [6]

Osvetne akcije[uredi VE | uredi]

Barun Josip Vojnović planirao je podići ustanak u Lici radi osvete za smrt Zrinskog i Frankopana. Pomoć je pokušao naći kod Mletaka, u Napulju, Rimu i kod Osmanlija u Bosni, no nakon nekog vremena izgubio mu se trag.[7]

Posmrtni ostatci[uredi VE | uredi]

1907. godine Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" pronašli su kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Iz skupnoga groba su ih, nakon što je izvršeno prekapanje groba, 24. travnja 1907. godine, pohranili u novi privremeni grob zato što je Franjo Josip I. osobno zabranio prijenos posmrtnih ostataka u Hrvatsku.[8] 28. travnja 1919. godine, nakon što je po drugi puta izvršeno prekapanje groba, hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u Zagrebačkoj katedrali.[9]

Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: "Navik on živi ki zgine pošteno".

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1 Po službenoj verziji usmrtio ga je podivljali ranjeni vepar, ali sumnjalo se kako je u tu smrt bio umiješan bečki carski dvor.[10]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Hrvatska enciklopedija: Zrinsko-frankapanska urota, pristupljeno 31. prosinca 2015.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Redakcija (1989): Franjo Bukovački, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.
  3. Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., ISBN 9539672813, str. 169.
  4. Proleksis enciklopedija: Zrinsko-frankapanska urota, pristupljeno 31. prosinca 2015.
  5. Anđelko Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, Alfa, Zagreb, 1992., ISBN 86-409-0065-5, str. 117.
  6. Mladen Švab: Ivan Josip Herberstein, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. travnja 2016.
  7. Hrvatski leksikon L-Ž, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 661.
  8. Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!:
    "1907. – Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" donosi zaključak da se kosti pogubljenih hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana iz Bečkog Novigrada prenesu u domovinu Hrvatsku. - iz skupnog zapuštenog groba ekshumirali su zemne ostatke i 24. travnja 1907. pohranili ih u novi privremeni grob, no Franjo Josip I. osobno je zabranio prijenos posmrtnih ostataka u Hrvatsku.", HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 31. prosinca 2015.
  9. Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!:
    "1919. – Družba ekshumira posmrtne ostatke Zrinskog i Frankopana po drugi put, 28. travnja ih prevozi u Zagreb, a 30. travnja su svečano položeni u kriptu zagrebačke katedrale. Svečanost prijenosa i pokopa pretvorila se u pučko-hrvatsku svečanost, a 30. travnja je bio u Hrvatskoj blagdan. Štovanje kulta Zrinskih i Frankopana je nastavljeno.", HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 31. prosinca 2015.
  10. Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, prir. Ivan Mužić, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2010., ISBN 978-953-6803-25-5, str. 151.:
    "Nakon tajanstvenog ubojstva bana Nikole Zrinskog, koje je očito organizirao bečki dvor metkom u leđa inscenirajući nesretan slučaj prilikom lova, (...)"

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Moje drago serce