Zvonimir Berković

Izvor: Wikipedija
Zvonimir Berković
Zvonimir Berković
Rođenje 4. ožujka 1928.
Beograd, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Beograd, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Smrt 9. lipnja 2009.
Zagreb, Hrvatska, Zagreb, Hrvatska
Pseudonim(i) Berk
Zanimanje dramaturg, scenarist, filmski redatelj
Godine rada 1954.1993.
Važniji filmovi Moj stan
Rondo
Putovanje na mjesto nesreće
Ljubavna pisma s predumišljajem
Kontesa Dora
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Zvonimir Berković (Beograd, 21. ožujka 1928.Zagreb, 9. lipnja 2009.) bio je hrvatski dramaturg, scenarist, filmski redatelj i publicist.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Osnovnu školu i niže razrede gimnazije pohađao je u Zaječaru, a 1943. s obitelji je preselio u Zagreb, gdje je maturirao 1946. Učio je violinu na Konzervatoriju Hrvatskoga glazbenog zavodau klasi Stjepana Šuleka. Neko je vrijeme studirao filozofiju, a zatim režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Bio je dramaturg Zagrebačkoga dramskog kazališta (1953. – 1954.), zatim »Jadran filma«, a 1957. prelazi u slobodnu profesiju kao filmski radnik. Od 1974. nastavnik je filmskog scenarija i filmske dramaturgije na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Član je Društva filmskih radnika Hrvatske, gdje je više puta bio član Upravnog odbora, a od 1968. do 1970. i predsjednik. Obavljao je dužnost potpredsjednika Saveza filmskih radnika Jugoslavije. Bavio se kao student kazališnim i glazbenim kritikama a nastavio ih je objavljivati u publikacijama: Narodni list (1952. – 1955., 1958.), Studentski list (1952., 1957.), Vjesnik u srijedu (1952., 1954., 1955., 1970.), Krugovi (1953., 1954.), Naprijed (1953., 1954.), Zagrebački tjednik (1953.), Globus (1954.), Politika (1954., 1967.), Vjesnik (1954., 1964., 1965., 1968.), Teatar (1956., 1957.), Kulturni radnik (1957.), Filmski vjesnik (1959.), Večernji vjesnik (1959.), Telegram (1966., 1969.), Književne novine (1967.), Hrvatski tjednik (1971.). Prvi scenarij napisao je – zajedno sa Slavkom Kolarom i Nikolom Tanhoferom – za igrani film Opsada (1956.) u režiji Branka Marjanovića. Za scenarij filma H-8 (zajedno s Tomislavom Butorcem, u režiji Nikole Tanhofera) dobio je »Zlatnu arenu« i nagradu »Jelen« na filmskom festivalu u Puli 1958. Napisao je scenarij za ekranizaciju Gervaisove drame Karolina Riječka (1961., režija V. Pogačić) i za treću priču Poslije predstave (režija A. Vrdoljak) u omnibus-filmu Ključ (1965.). Napisao je i desetak scenarija za dokumentarne, nastavne i crtane filmove. Prvi put je samostalno režirao dokumentarni film Moj stan (1962.), prema vlastitom scenariju, za koji je dobio nagrade na filmskim festivalima u Beogradu i Cannesu, dok je Balada o pijetlu (1964.) nagrađena na festivalu u Beogradu. Režirao je dokumentarni film Dubrovačke ljetne igre (1969.). Prvi igrani film, Rondo (1966.), koji je režirao po vlastitom scenariju, psihološka je drama iz suvremenog života. Za taj film dobio je nagrade za scenarij na filmskim festivalima u Puli (1966.) i u Atlanti (SAD, 1967.). Po vlastitom je scenariju 1971. režirao i film Putovanje na mjesto nesreće.

Ostali dugometražni filmovi koje piše i režira su Ljubavna pisma s predumišljajem (1985.) i Kontesa Dora (1993.). Potonji, film o skladateljici Dori Pejačević, također je prikazan u opsežnijem obliku kao TV serija od šest 55-minutnih epizoda.

Filmografija[uredi | uredi kôd]

Dugometražni filmovi[uredi | uredi kôd]

Kratkometražni filmovi[uredi | uredi kôd]

  • Moj stan (1962.), dokumentarni[1] ili igrani[2]
  • Balada o pijetlu (1964.), reklamni
  • Drvosječe (1968.), dokumentarni, suredatelj Zlatko Sudović
  • Dubrovačke ljetne igre (1969.), dokumentarni
  • Sunčani sat – Istarski gradovi (1969.), dokumentarni
  • More, grebeni, pisma – Ivo Vojvodić (1987.), dokumentarni
  • Moje ljeto s Monikom (1994.), dokumentarni

Scenariji[uredi | uredi kôd]

Izostavljeni su različiti kratki reklamni i obrazovni filmovi. Cjelovita je filmografija navedena u zborniku Berković, ur. D. Nenadić i N. Polimac, 2016.[3]

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]

  • 1958. – Pula: Zlatna arena za scenarij filma H-8[4]
  • 1963. – posebna nagrada žirija na Filmskom festivalu u Cannesu za kratkometražni film Moj stan[4]
  • 1966. – Pula: Zlatna arena za scenarij filma Rondo
  • 1966. – Pula: Velika srebrna arena za najbolji film (za film Rondo)
  • 1985. – Godišnja Nagrada Vladimir Nazor za filmsku umjetnost
  • 1992 – Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo u području filmske umjetnosti
  • 1993. – Pula: Zlatna arena za scenarij filma Kontesa Dora
  • nagrada za scenarij na filmskom festivalu u Atlanti[5]
  • 2009. – nagrada Zlatni Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara za životno djelo[6]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Škrabalo, Ivo. 1983. Berković, Zvonimir. Hrvatski biografski leksikon. Pristupljeno 5. studenoga 2022.
  2. Berković, Zvonimir. Hrvatska enciklopedija (LZMK). Pristupljeno 5. studenoga 2022.
  3. Nenadić, Diana; Polimac, Nenad, ur. 2016. Berković. Hrvatski filmski savez. Zagreb. str. 313–319. ISBN 978-953-7033-49-1
  4. a b www.matica.hr – Zlatko Vidačković: »Redatelj ubojita pera«, pristupljeno 12. kolovoza 2013.
  5. Filmski.net – Napustio nas Zvonimir Berković, pristupljeno 5. rujna 2013.
  6. www.slobodnadalmacija.hr – Berković dobitnik nagrade Zlatni Oktavijan za životno djelo, pristupljeno 5. rujna 2013.


Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatskog biografskog leksikona
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1803
koji je klauzulom na stranici http://hbl.lzmk.hr/
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0

Dopusnica nije važeća!
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.



Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]