Tounjčica
| Tounjčica | |
|---|---|
| Rijeka | |
 Tounjski most | |
| Položaj | |
| Države | Hrvatska |
| Naselja | Tounj |
| Fizikalne osobine | |
| Duljina | 14,6 km |
| Površina porječja | 58 km2 |
| Istjek | |
| • Prosječni | 6,4 m3 |
| Plovna od – do | nije plovna |
| Tok rijeke | |
| Izvor | Tounj, Hrvatska |
| • Nad. vis. | 225 m |
| Ušće | rijeka Mrežnica kod sela Mrežnica |
| Slijev | crnomorski |
| Ulijeva se u | Mrežnicu |
| Pritoci | Kukača, Rudnica |
Tounjčica je krška rijeka u Hrvatskoj, svojim tokom gotovo u potpunosti na području Korduna, točnije Unsko-koranske zaravni.[1][2] Zbog bioraznolikosti i očuvanih staništa, čitav tok rijeke obuhvaćen je Ekološkom mrežom Natura 2000,[3] dok je donji dio toka rijeke dodatno zaštićen u kategoriji Spomenika prirode.[4]
Opis[uredi | uredi kôd]
Tounjčica je glavna pritoka Mrežnice, a vodu joj daju ponornice iz ogulinsko-modruške doline. Izvire iz prostrane spilje ispod brda Krpel u mjestu Tounj. Naziv mjesta i rijeke dolaze od riječi htone ili tonje što znači 'duboka voda' ili 'jezerce'.[5]
Izvor[uredi | uredi kôd]
Rijeka izvire iz špilje ('pećine') Tounjčice, smještene direktno ispod podzida željezničke pruge Karlovac – Oštarije na nadmorskoj visini od 225 m. Špilja je nastala u slojevitim vapnencima kredne i jurske starosti, a duljina površinskih kanala iznosi 382 m. Njezin otvor prikazan je u knjizi Janeza V. Valvasora "Slava Vojvodine Kranjske" (1689.), što je jedan od prvih ikad zabilježenih prikaza hrvatskih špilja.[6] Špilja se istražuje od 1935. godine, a 2019. godine tehnikom speleoronjenja spojena je sa Špiljom u kamenolomu Tounj, čime je službeno stvoren Špiljski sustav Tounjčica (9104 m), peti najdulji u Hrvatskoj.[7] Iz špilje je opisano čak pet endemskih vrsta, od kojih su slatkovodni puževi tounjska haufenija (Hauffenia tovunica) i tounjska sadlerijana (Sadleriana cavernosa) pronađeni samo u špilji Tounjčica, te su upisani u Crvenu knjigu špiljske faune Hrvatske kao kritično ugrožene vrste (CR). [8]
Hidrološka obilježja[uredi | uredi kôd]
Tok rijeke može se podijeliti u dva karakteristična djela. Prvi dio od izvora do sela Ožanića i drugi dio od Ožanića do ušća u Mrežnicu. Ukupna duljina toka rijeke je 14,6 km, uz prosječni pad od 0,55 %. Porječje obuhvaća 58 km2 i na jugu ulazi u područje Vojnog poligona Eugen Kvaternik.
Prvim dijelom toka rijeka teče izrazito uskim kanjonom. U Tounju se nalazi i poznati stari kameni most. Izgrađen je 1775. god., a 1836. god. nadograđen je još jednim katom, kako bi se ublažio nagib ceste. U Ožanićima Tounjčica prima pritoku Rudnicu. Nizvodno od Ožanića rijeka je znatno šira, a korito je izbrazdano dugačkim jamičastim sedrenim barijerama. Duž donjeg dijela toka nalazi se veliki broj izvora, među kojima se posebno ističe Lisičije (Lisičino) vrelo, tako da je voda i ljeti vrlo hladna. Kod ostataka stare frankopanske tvrđave Ključ i istoimenog sela Tounjčica se ulijeva u Mrežnicu.[5]
Ispitivanjima je utvrđeno da je vrelo Tounjčice povezano sa Zagorskom Mrežnicom, rijekom čije se vode akumuliraju u umjetnom jezeru Sabljaci kod Ogulina. Izgradnjom HE Gojak 1959. tok Zagorske Mrežnice presušio je nizvodno od brane, te dobiva vodu samo povremeno, za vrijeme visokih vodostaja (prosječno 60 dana godišnje).[9][2] Time je porječje rijeke Mrežnice smanjeno za oko 40 %, a Tounjčica ljeti u gornjem toku često ima izrazito niski vodostaj. Prije izgradnje hidroelektrane, prosječni protok u Ožanićima u razdoblju 1948. – 1959. godine iznosio je 16,2 m³/s, da bi nakon izgradnje pao na tek 6,4 m³/s.[10] Kako bez vode sedrotvorni organizmi ugibaju, promjena vodnog režima, odnosno (povremen) neadekvatan protok vode predstavlja prijetnju procesu sedrenja i sedrenim barijerama na Tounjčici.[11]
Bioraznolikost i zaštita okoliša[uredi | uredi kôd]
U izvorišnom dijelu rijeke živi stenoendem ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterraneus), jedina podzemna slatkovodna spužva na svijetu. Osim u špilji Tounjčici, pronađena je na još svega šest lokaliteta – u špilji u kamenolomu Tounj, špilji Zala (Mikašinoviča špilji), špiljama na izvorima Gojak i Rudnice, Crnačkoj špilji i jami Mandelaja, svi u Hrvatskoj. Ova izuzetno rijetka spužva se smatra ugroženom vrstom jer je izravno ugrožavaju ilegalna odlagališta smeća, kanalizacija te kamenolom u Tounju. Zbog svega toga je Karst Waters Institute iz Virginie, SAD, ovo područje 2003. god. proglasio jednim od deset najugroženijih krških ekoloških sustava na svijetu.[12]
Natura 2000[uredi | uredi kôd]
Tok rijeke obuhvaćen je EU ekološkom mrežom Natura 2000 pod nazivom HR2000593 Mrežnica – Tounjčica, kao područje očuvanja značajnih za devet biljnih i životinjskih vrsta vrsta te dva stanišna tipa. Od zaštićenih stanišnih tipova čitav tok rijeke obuhvaćen je kategorijom 'sedrene barijere krških rijeka Dinarida', a Tounjčica je i važan lokalitet rasprostranjenosti stanišnog tipa 'vodni tokovi s vegetacijom Ranunculion fluitantis i Callitricho-Batrachion'.[11]
Od biljnih i životinjskih vrsta, u vodotoku Tounjčice nalazimo osjetljivu populaciju potočnog raka (Austropotamobius torrentium). Od velike važnosti tu je obalna vegetacija, u čijem korijenju rak pronalazi sklonište, a koja također održava temperaturu vode. Brzi dijelovi toka s kamenitim i šljunkovitim dnom, bogati kisikom, bitni su za razmnožavanje i rast potočne mrene (Barbus balcanicus), peša (Cottus gobio), plotice (Rutilus virgo) i velike pliske (Alburnus sarmaticus). Pješčano i šljunkovito dno toka bogatog kisikom stanište je ugroženoj vrsti školjkaša običnoj lisanki (Unio crassus), pri čemu se ističe lokalitet ušća Tounjčice u Mrežnicu. Uz rub rijeke raste puzavi celer (Apium repens), rijetka biljna vrsta zabilježena na malom broju lokaliteta u Hrvatskoj, pri čemu se posebno ističe potez Tounjčice od Tounja do Šušnjara. Razvijena obalna vegetacija i očuvana šira poplavna zona od velikog su značaja za dabra (Castor fiber) i vidru (Lutra lutra), pri čemu je ovo područje značajno na nacionalnoj razini.[11]
Spomenik prirode Mrežnica – Tounjčica[uredi | uredi kôd]
Spomenik prirode „Mrežnica – Tounjčica“ proglašen je 2024. godine. Temeljnu prirodnu vrijednost područja spomenika prirode čine očuvani krški vodotoci navedenih rijeka. Zauzima područje od 671,67 ha, a osim gornjeg toka rijeke Mrežnice, obuhvaći donji tok rijeke Tounjčice (uključujući i čitav tok pritoka Rudnice) u duljini od 5,4 km. Ovo je najkompleksnije područje krškog dijela Dinarida i tektonski je vrlo složeno. Stoga se porječje rijeke Mrežnice i Tounjčice odlikuje zanimljivim geomorfološkim značajkama, poput kanjona, te velikog broja špilja, jama i ponora.[13] Na samom početnom dijelu zaštićenog dijela kanjona Tounjčice nalazi se rijedak geomorfološki fenomen – probijeni tj. napušteni ukliješteni riječni meandar Kamenica Skradnička. U blizini se nalazi i špilja Rudnica VI, jedan od šest izvora koji napajaju Rudnicu. To je istovremeno najveća špilja u slivu, s iznimno specifičnom faunom. Na tom području su zabilježene tri vrste: rudnička špiljska spužvica (Eunapius subterraneus mollisparspanis), podvrsta ogulinske špiljske spužvice, te vodeni puževi rudnička lanzaja (Lanzaia rudnicae) i rudnička hadžijela (Hadziella rudnicae). Ove tri vrste su poznate isključivo s ovog lokaliteta i strogo su zaštićene.[14]
Problemi i daljnja zaštita[uredi | uredi kôd]
Temeljem praćenja stanja vodnih tijela koje provode Hrvatske vode i procjeni očuvanosti hidromorfoloških elemenata kakvoće, stanje rijeke Tounjčice lošije je u uzvodnom dijelu, bliže izvoru i Tounju, a popravlja se kako se rijeka približava ušću u Mrežnicu. Glavni uzrok su značajna antropogena onečišćenja otpadnim vodama u porječju Zagorske Mrežnice, kod Oštarija, kao i u samom naselju Tounj, u kombinaciji sa često vrlo niskim protokom. Izgradnja HE Gojak je značajno smanjila protok, što je dodatno smanjilo apsorpcijski kapacitet Tounjčice i njezinu sposobnost samopročišćavanja, te povećalo ranjivost na klimatske promjene i ubrzalo zagrijavanje vode u rijeci. HE Gojak nakratko se gasi ljeti zbog održavanja, čime se pokušava minimalizirati negativni utjecaj u najsušem dijelu godine.[14][11]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Geomorfološka obilježja Republike Hrvatske. Hrvatsko geomorfološko društvo. Pristupljeno 18. svibnja 2024.
- ↑ a b Bočić, Neven. 2020. Geomorfologija krša na području Oštarije–Tounj i njezin značaj u geomorfološkoj evoluciji šireg područja. Hrvatski geografski glasnik. 82 (2)
- ↑ EUNIS -Site factsheet for Mrežnica - Tounjčica. eunis.eea.europa.eu. Pristupljeno 18. svibnja 2024.
- ↑ Odluka o proglašenju zaštićenog područja Spomenik prirode »Mrežnica - Tounjčica«. narodne-novine.nn.hr. Pristupljeno 18. svibnja 2024.
- ↑ a b Hršak, Vladimir. 2010. Stručna podloga za zaštitu poriječja rijeke Mrežnice. Državni zavod za zaštitu prirode. str. 87
- ↑ Tounjčica pećina - Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 18. svibnja 2024.
- ↑ Najdublji i najdulji speleološki objekti u Hrvatskoj. HPS.hr. Pristupljeno 18. svibnja 2024.
- ↑ Javna ustanova NATURA VIVA za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Karlovačke županije. 2022. Plan upravljanja područjem ekološke mreže Ogulinsko – plaščansko područje (PU 6019) 2023. – 2032 (PDF). MINISTARSTVO GOSPODARSTVA I ODRŽIVOG RAZVOJA
- ↑ RETENCIJA DREŽNIČKO POLJE, studija o utjecaju zahvata na okoliš (PDF)
- ↑ Bonacci, Ognjen, Andric, Ivo. 2010. Impact of an inter-basin water transfer and reservoir operation on a karst open streamflow hydrological regime: an example from the Dinaric karst (Croatia). HYDROLOGICAL PROCESSES. 24 (26): 1–12 Prenosi Wiley & Sons
- ↑ a b c d Plan upravljanja područjem ekološke mreže Mrežnica - Tounjčica (PU 6051) (PDF). Javna ustanova NATURA VIVA za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Karlovačke županije. 2021
- ↑ Jana Bedek - The Conservation of Eunapius Subterraneus the Only Subterranean Freshwater Sponge in the World II – Croatia - The Rufford Foundation. www.rufford.org. Pristupljeno 18. svibnja 2024.
- ↑ naturaviva.hr | MREŽNICA – TOUNJČICA. Pristupljeno 19. svibnja 2024.
- ↑ a b MINGOR ZZOP. 2023. Stručna podloga za zaštitu porječja rijeke Mrežnice u kategoriji Spomenika prirode „Mrežnica-Tounjčica“ i Značajnog krajobraza „Mrežnica“, I. izmjena (PDF). Zavod za zaštitu okoliša i prirode Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja