Pamfilski dijalekt
_hr.svg)
| Zapadna grupa: ██ dorsko ██ ahejsko dorsko | Središnja grupa: ██ eolsko | Istočna grupa: ██ atičko ██ jonsko |
Pamfilska inačica antičkoga grčkog jezika rabila se u prvom tisućljeću prije Krista u južnome obalnom području Pamfilije u Maloj Aziji.
Malen korpus (kratke inskripcije, posebno one sprovodne i dr.) ukazuje na to da je riječ o posebnoj jezičnoj inačici.[2] Nejasne su njegove veze s drugim govorima grčkoga, ali neki su učenjaci razabrali važne izoglose s arkadociparskim, pa se oni mogu zajedno proučavati.[3]
Podrijetlo[uredi | uredi kôd]
Lingvitički, čini se da je pamfilski mješavina dijalekata i to čak iz tri različite grupe dijalekata s utjecajima susjednih anatolijskih jezika. U antičkoj Grčkoj miješanje govora nije bilo rijetko, ali čak se i tada pamfilski ističe: čini se da je nastao tako intenzivnim miješanjem da se njegova originalna podgrupa više ne nazire. Također, nijedan drugi dijalekt grčkoga ne pokazuje promjene nastale dodirom s drugim jezicima koje toliko prožimaju govor.[4]
Fonologija[uredi | uredi kôd]
Fonološki, pamfilski je doživio velike strukturalne promjene u dodiru s anatolijskim jezicima.
Suglasnici[uredi | uredi kôd]
Suglasnički se sustav jako izmijenio i postao sličniji onomu licijskog iako su razlike u suglasnicima antičkoga grčkog jezika i licijskog velike.
Plozivi[uredi | uredi kôd]
Grčki je imao tri skupine ploziva: bezvučne, zvučne i bezvučne aspirirane. Licijski je, s druge strane, imao samo jednu vrstu ploziva: bezvučne sa zvučnim alofonima pred nazalima. Ipak, licijski je imao puno frikativa i afrikata koji su mogli biti i zvučni i bezvučni. Oni su uključivali afrikatu [t͡s] (zapisuje se slovom ⟨z⟩, a izgovara slično hrvatskom c), frikativ [θ] (kao u engleskom three) i tri zvučna frikativa koji se zapisuju kao ⟨b⟩, ⟨d⟩ i ⟨g⟩.
Postoje neki pokazatelji da su se pamfilski bezvučni aspirirani plozivi frikativizirali. Najbolji je pokazatelj toga zamjenjivanje slova φ (koji u antičkome grčkom predstavlja [pʰ]) i digame ϝ (koja je označavala glas [w]). To bi imalo smisla samo ako su ta dva glasa u nekim slučajevima postala kakav bezvučni frikativ poput [f] ili [ɸ]. Tako se, primjerice, oblik φικατι rabio mjesto ϝίκατι ('dvadeset'). Nažalost, jedini primjer dolazi iz trećeg stoljeća prije Krista. Nadalje, bezvučni aspiranti u nekim su slučajevima postali obični bezvučni plozivi: σθ > στ, σχ > σκ i θρ > τρ. Ako su slova kojima su se inače u grčkom označavala bezvučni aspiranti ovdje označavala bezvučne frikative, ove se promjene mogu objasniti kao disimilacija.
Jaki dokazi pokazuju da su zvučni plozivi postali frikativi u nekim slučajevima: između samoglasnika slovo β (koje inače označava glas [b]) često se miješalo sa slovom W (koje je označavalo glas [w]), ovo pokazuje da je bilo postalo zvučnim frikativom (poput [v] ili [β]). Glas [d] (koje u grčkom alfabetu označava slovo δ) između samoglasnika obično se zapisivao slovom ρ (koje u grčkom obično označava glas [r]). Zato se smatra da je glas [d] između samoglasnika vjerojatno postao [ð]. Situacija s gamom (koja obično označuje [g]) nešto je kompliciranija: pred prednjim samoglasnicima često se zamjenjuje jotom koja prikazuje [j]. Moguće je da je [g] postao frikativ na drugim mjestima.[4]
Aproksimanti[uredi | uredi kôd]
Licijski je imao dva aproksimanta, /w/ i /j/. Antički je grčki imao samo jedan: /w/, a narječja poput atičkog i jonskog izgubili su i njega. Pamfilski je imao oba. Došli su iz tri izvora:
- naslijeđeno /w/ koje se zapisuje kao ϝ ili W
- prividna fonemizacija polusamoglasnika između zatvorenih samoglasnika [u] i [i] i sljedećeg samoglasnika iako je važno napomenuti da se /j/ iz ovoga izvor također pojavljuje u drugim govorima
- promjena [g] > [j]
Likvide[uredi | uredi kôd]
Velika je razlika između licijskog i grčkog to što je licijski imao četiri slogotvorna suglasnika ([m̩], [n̩], [r̩], [l̩], hrvatski ima jedan: [r̩] kao u riječi prst).[5] Neki dokazi pokazuju da je pamfilski posudio i, moguće, razvio slogotvorne glasove.
Samoglasnici[uredi | uredi kôd]
Pamfilski je doživio neke manje promjene samoglasnika, ali najvažnija jest nazalizacija.
Nazalizacija[uredi | uredi kôd]
Moguće je da je pamfilski razvio nazalne samoglasnike kontaktom s anatolijskim. Licijski je razvio nazalne samoglasnike nazalizacijom samoglasnika koju je pratio nestanak nazala u kodi i ozvučenje ploziva ako je koji bio ondje. Pamfilski pokazuje istu promjenu u svojim riječima. Osim toga, VN > ṼN > Ṽ > V (gdje V označuje samoglasnik, N nazal, a Ṽ nazalni samoglasnik) jako je čest put ove promjene.[4]
Gramatika[uredi | uredi kôd]
Jedan je od rijetkih grčkih govora bez članova.[3] Gramatički, čini se da se pamfilski nije previše promijenio, ali ipak je bilo anatolijskoga utjecaja.
Rječnik[uredi | uredi kôd]
U korpusu koji je trenutačno poznat nema anatolijskih posuđenica osim osobnih imena.[6]
Pismo[uredi | uredi kôd]
Pamfilski je u pismu rabio neke znakove koji se zapisuju drukčije nego u ostatku Grčke, a upotrebljavao je i neka posebna slova, između ostalih to su:
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Roger D. Woodard (2008), "Greek dialects", in: The Ancient Languages of Europe, ed. R. D. Woodard, Cambridge: Cambridge University Press, p. 51.
- ↑ Filos, Panagiotis. 23. prosinca 2013. Pamphylian. Encyclopedia of Ancient Greek Language and Linguistics (engleski). Brill
- ↑ a b Pamphylian Greek. Academic Dictionaries and Encyclopedias (engleski). Pristupljeno 21. lipnja 2022.
- ↑ a b c Greek-Anatolian Language Contact and the Settlement of Pamphylia, Christina Skelton
- ↑ Lycian, Melchert, H. C., 2004.b
- ↑ Brixhe, Claude. 1976. Le Dialecte Grec de Pamphylie: Documents et Grammaire. Paris. Paris
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
