Zapadna unija

Ovo je članak tjedna  – 38. tjedan 2023. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Zapadna unija

Western Union

↓ 17. ožujka 1948.
– 23. rujna 1954. 		↓
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Zapadne unije
Lokacija Zapadne unije
Države osnivači Zapadne unije: Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska, Belgija i Luksemburg (Alžir je tada bio dijelom Republike Francuske).
Glavni grad Fontainebleau, Francuska
London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Vlada
Predsjednik vojni i politički savez
Povijest Hladni rat
 - Briselski ugovor 17. ožujka 1948.
 - osnivanje Obrambene organizacije Zapadne unije (WUDO) 28. rujna 1948.
 - pripajanje WUDO-a NATO-u tijekom 1951.
 - Zapadnu uniju nasljeđuje Zapadnoeuropska unija 23. rujna 1954.
Prethodnice		 Nasljednice
Dunkirkski sporazum
   
Zapadnoeuropska unija
   
¹ - Zapadnu uniju nasljeđuje Zapadnoeuropska unija potpisivanjem Modificiranoga briselskog ugovora 23. rujna 1954.

Zapadna unija (eng. Western Union, skr. WU) ili Organizacija briselskog ugovora (eng. Brussels Treaty Organisation, BTO)[1] bio je europski vojni savez Francuske, Ujedinjenoga Kraljevstva i triju zemalja Beneluksa uspostavljen u rujnu 1948. godine provedbom Briselskog ugovora potpisana u ožujku iste godine. Ovim su se ugovorom potpisnice (tzv. pet sila) složile oko zajedničke obrambene, političke, gospodarske i kulturne suradnje.

Tijekom Korejskoga rata (1950. – 1953.) sjedište i osoblje obrambenoga krila Zapadne unije Western Union Defense Organization (WUDO) prebačeni su u novoosnovanu Organizaciju Sjevernoatlantskoga saveza (NATO) tvoreći tako jezgru europske polovice NATO-ove zapovjedne strukture: Vrhovno sjedište savezničkih snaga u Europi. Kao posljedica neuspjeha ratificiranja Europske obrambene zajednice 1954. odluke Londonske i Pariške konferencije dovele su do potpisivanja Izmijenjenoga briselskog ugovora (MTB) kojim se Zapadna unija pretvorila u Zapadnoeuropsku uniju (WEU), a pridružile su joj se Italija i Zapadna Njemačka. Budući da su uloge Zapadnoeuropske unije na prijelazu u 21. stoljeće prenesene u sustav Europske sigurnosne i obrambene politike (ESDP) Europske unije (EU), Zapadna unija smatra se pretečom i NATO-a i vojnoga krila EU-a.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Pozadina[uredi | uredi kôd]

Britanski ministar vanjskih poslova Ernest Bevin potpisuje Briselski ugovor.

Nakon Drugoga svjetskog rata postojali su strahovi od obnove njemačkih pretenzija, a 4. ožujka 1947. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo potpisale su Dunkirški ugovor kao Ugovor o savezništvu i uzajamnoj pomoći u slučaju mogućega napada.

U svojemu govoru u Donjem domu 22. siječnja 1948. britanski ministar vanjskih poslova Ernest Bevin pozvao je na proširenje Dunkirkskoga ugovora na zemlje Beneluxa, udarivši tako temelje organizaciji Zapadne unije.[2] Cilj je bio konsolidirati Zapadnu Europu i stvoriti pretpostavke o možebitnomu uključivanju Italije, a zatim i Njemačke u Uniju.

Pregovaračka konferencija održana je 4. ožujka 1948., nekoliko dana nakon Čehoslovačkoga puča. Tri manje zemlje uspjele su uvjeriti ostale na pristanak koncepcije automatske i neposredne međusobne pomoći u slučaju agresije, te na ideju o osnivanju višedržavne organizacije (multilateralnoga saveza u skladu s člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda).

Zapadna unija namjeravala je Zapadnoj Europi pružiti zaštitu protiv komunističke prijetnje i uspostaviti sustav veće zajedničke sigurnosti.[3]

Osnutak[uredi | uredi kôd]

Briselski ugovor potpisan je 17. ožujka 1948. između Belgije, Francuske, Luksemburga, Nizozemske i Ujedinjenoga Kraljevstva i bio je proširenje prošlogodišnjega Dunkirkskog ugovora potpisanog između UK-a i Francuske.

Premda se Ugovor ograničava na „suradnju“ između ugovornih strana, „koja će se ostvarivati putem Savjetodavnog vijeća iz članka VII., Kao i putem drugih tijela“, u praksi se on nazivao Zapadna unija ili Organizacija Briselskog ugovora.

Kanibalizacija i marginalizacija[uredi | uredi kôd]

Dočasnici Korpusa Kraljevske vojne policije razvijaju zastavu Zapadne unije izvan Château de Courancesa 1. listopada 1949.

Kad je podjela Europe na dva suprotstavljena tabora postala neizbježna, sovjetska prijetnja postala je mnogo važnija od prijetnje ponovna njemačka naoružavanja. Zapadna je Europa stoga tražila novi pakt o međusobnoj obrani koji uključuje u takav savez moćnu vojnu silu kao što je SAD. Sjedinjene Američke Države politički su i diplomatski odgovorile s ciljem suzbijanja utjecaja SSSR-a. Krajem ožujka 1949. započeli su tajni sastanci između američkih, kanadskih i britanskih dužnosnika kako bi započeli pregovore koji su doveli do potpisivanja Sjevernoatlantskoga ugovora 4. travnja 1949. u Washingtonu.

Potreba da se podupiru obveze Sjevernoatlantskoga ugovora odgovarajućim političkim i vojnim strukturama dovela je do stvaranja Organizacije Sjevernoatlantskoga ugovora (NATO). Dana 20. prosinca 1950. Savjetodavno vijeće sila Briselskog ugovora odlučila je spojiti vojnu organizaciju Zapadne unije u NATO.[4] U prosincu 1950., imenovanjem generala Eisenhowera za prvoga vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi (SACEUR), članovi Briselskog ugovora odlučili su prenijeti sjedište, osoblje i planove Obrambene organizacije Zapadne unije (WUDO) u NATO.[5] NATO-ovo Vrhovno sjedište savezničkih snaga Europe (SHAPE) preuzelo je odgovornost za obranu Zapadne Europe, dok je fizičko sjedište u Fontainebleauu pretvoreno u NATO-vo sjedište savezničkih snaga u Srednjoj Europi (AFCENT).[6][7][8][9] Feldmaršal Bernard Montgomery podnio je 31. ožujka 1951. ostavku na mjesto predsjednika WUDO-ovog Odbora za kopnene, pomorske i zračne snage, te je 1. travnja 1951. preuzeo dužnost zamjenika vrhovnoga zapovjednika savezničkih snaga u Europi (DSACEUR).

Osnivanje NATO-a, zajedno s potpisivanjem niza ugovora o osnivanju Organizacije za europsku gospodarsku suradnju (travanj 1948.), Sjevernoatlantskoga saveza (travanj 1949.), Vijeća Europe (svibanj 1949.) i Europske zajednice za ugljen i čelik (travanj 1951.), lišila je Zapadnu uniju većega dijela svojih ovlasti.

Prelazak u Zapadnoeuropsku uniju[uredi | uredi kôd]

Osnivački ugovor Zapadne unije u Bruxellesu izmijenjen je na Pariškoj konferenciji 1954. kao rezultat odbijanja ratificiranja Ugovora o osnivanju Europske obrambene zajednice (EDC) od strane Francuske. Opći ugovor (njem.: Deutschlandvertrag) iz 1952. službeno se pozivao na ratificiranje EDC-a kao preduvjet završetkasavezničke okupacije Njemačke, a postojala je i želja uključivanja Njemačke u zapadnu obrambenu arhitekturu. Izmijenjeni briselski ugovor (MBT) pretvorio je Zapadnu uniju u Zapadnoeuropsku uniju (WEU), nakon čega su primljene Italija i Njemačka. Iako je novouspostavljena Zapadnoeuropska unija bla znatno manje moćna i ambiciozna od izvorne Zapadne unije, njemačko članstvo u WEU-u smatralo se dovoljnim za prestanak okupacije zemlje, u skladu s Općim ugovorom.[10]

Društveni i kulturni aspekti Unije preneseni su na Vijeće Europe kako bi se izbjeglo stvaranje dvostrukih funkcija i odgovornosti u Europi.[11]

Društvena i kulturna inicijativa[uredi | uredi kôd]

Briselski ugovor sadržavao je kulturne i društvene klauzule i koncepte za uspostavu »Savjetodavnoga vijeća«. Temelj za to bio je taj da bi suradnja između zapadnih nacija imala za cilj zaustavljanje širenja komunizma.

Obrambeni savez[uredi | uredi kôd]

Gloster Meteor poster September 1949
Gloster Meteor poster June 1950
Plakati iz 1949. i 1950. oglašavaju mlazni lovac Gloster Meteor kao oštricu obrane Zapadne unije.

Od travnja 1948. države članice Zapadne unije odlučile su osnovati vojnu agenciju pod imenom Western Union Defense Organization (WUDO). WUDO je službeno osnovan 27. - 28. rujna 1948.[12][13][14]

Cilj WUDO-a bio je osiguranje koordinacije obrane između pet sila u vojnom i logističkom smislu, proučavanje taktičkih problema obrane Zapadne Europe, te uspostava okvira na kojemu bi se, u slučaju bilo kakve nužde, mogla uspostaviti zapovjedna struktura.

Briselski ugovor sadržavao je klauzulu o uzajamnoj obrani kako je navedeno u članku IV.:

Wikicitati »Ako bilo koja od članica potpisnica bude ciljem oružanog napada u Europi, ostale države potpisnice će u skladu s 51. člankom Povelje Ujedinjenih naroda pružiti napadnutoj članici svu vojnu i drugu pomoć i podršku koja je u njihovoj moći.[15]«

Članak V. utvrđuje obveze članica Ugovora na suradnju s Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda radi očuvanja međunarodnoga mira i sigurnosti, a članak VI. definira obvezu ugovornih stranki o nesklapanju ugovora s trećim stranama koji su u suprotnosti s Briselskim ugovorom.

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ BBC Politics 97. Bbc.co.uk. Pristupljeno 14. svibnja 2020.
  2. ↑ Address given by Ernest Bevin to the House of Commons (PDF). 22. siječnja 1948.
  3. ↑ The origins of WEU: Western Union - European organisations - CVCE Website. Cvce.eu. Pristupljeno 14. svibnja 2020.
  4. ↑ archives.nato.int
  5. ↑ Hansard extract  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. ožujka 2016. (Wayback Machine) February 18, 1957
  6. ↑ Duke, Simon. 2000. The elusive quest for European security: from EDC to CFSP. Palgrave Macmillan. Basingstoke, UK. str. 13–14. ISBN 978-0-312-22402-8. Pristupljeno 27. studenoga 2010.
  7. ↑ Did you know that Europe already had a defensive military alliance prior to NATO?. Allied Command Operations (ACO). NATO. 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. rujna 2015. Pristupljeno 8. kolovoza 2010.
  8. ↑ Kaplan, Lawrence S. 2007. NATO 1948: the birth of the transatlantic Alliance. Rowman & Littlefield Publishers, Inc.. Lanham, Maryland. str. 139–165. ISBN 978-0-7425-3917-4. Pristupljeno 8. kolovoza 2010.
  9. ↑ Brussels Treaty Organisation (Resolution). Hansard. Dom pučana UK-a. London. 565. 18. veljače 1957. cc19-20W. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. ožujka 2016. Pristupljeno 27. studenoga 2010.
  10. ↑ Tekst Izmijenjenoga briselskog ugovora na stranicama WEU-a  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. prosinca 2019. (Wayback Machine)
  11. ↑ The Western European Union On CVCE website
  12. ↑ Duke, Simon. 2000. The elusive quest for European security: from EDC to CFSP. Palgrave Macmillan. Basingstoke, UK. str. 13–14. ISBN 978-0-312-22402-8. Pristupljeno 27. studenoga 2010.
  13. ↑ Maloney, Sean M. 1995. Secure Command of the Sea: NATO Command Organization and Planning for the Cold War at Sea, 1945-1954. Naval Institute Press. Annapolis, Maryland. str. 66–67. ISBN 1-55750-562-4
  14. ↑ Cichock, Mark A. 1977. Chronology of Major European Events, 1815-1985. University of Texas at Arlington. Pristupljeno 27. studenoga 2010.. Compiled by Dr. James A. Kuhlman, University of South Carolina, 1977; edited by Dr. Mark A. Cichock, University of Texas at Arlington. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  15. ↑ Treaty of Brussels. European Navigator. 17. ožujka 1948. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. listopada 2017. Pristupljeno 27. studenoga 2010.

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

  • „Zapadna Unija i njezina obrambena organizacija”, RUSI Journal, 94: 576, 519-535 (1949.), DOI: 10.1080/03071844909419583

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Sestrinski projekti[uredi | uredi kôd]

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Zapadna unija

Mrežna mjesta[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Zapadna_unija&oldid=6910230"