Lukul Licinije Lukul Pontski

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Lukul Licinije Lukul Pontski. Za druga značenja, pogledajte Lucije Licinije Lukul stariji.
Lukul

Lucije Licinije Lukul Pontski (mlađi) (latinski: Lucius Licinius Lucullus) (114. pr. Kr. - 56. pr. Kr., bio je rimski general i bogataš. Bio je optimatski političar kasne Rimske Republike, bliski suradnik Sule Feliksa. [1] Bio je poznat i po raskošnim gozbama koje je priređivao.

Nakon više od dvadeset godina neprekidne službe u vojsci i u vladi, postao je glavnim osvjaačem istočnih kraljevstava za vrijeme Trećeg mitridatskog rata. Ondje se više puta iskazao kao izniman vojskovođa, a najveću su mu slavu donijele opsada Cizika 73-2. pr. Kr. i bitka kod Tigranocerte u Armeniji 69. pr. Kr. Njegov način ratovanja dobio je neobično povoljne komentare antičkih vojnih stručnjaka, a njegovi su se vojni pohodi proučavali kao primjeri vojnog umijeća.[2] Njegov takmac Pompej ga je pola u šali nazvao "Kserkso u togi."[3]

Kad je Fraat III. Partski došao na prijestolje 70. pr. Kr., Lukul [4] se pripremao napasti Tigrana Velikog, kralja Armenije, koji je dominirao zapadom Azije, borio se u Mezopotamiji i s nekoliko partskih vazalnih država. U borbama je Mitridatov položaj bivao sve gorim i gorim. Situacije se pogoršala kad je Lukul, koji je onda bio kvestor, okupio flotu i očistio otoke Egejskog mora. Na to su se stanovnici egejskih i maloazijskih gradova okrenuli od Mitridata VI. i prešli na rimsku stranu.

Pontski je vladar bio prisiljen pregovarati te je sklopljen mir nakon što su se sastali sa Sulom u Dardanu 85. pr. Kr.. Rimljani su tim mirovnim ugovorom dobili odštetu u visini od 3000 talenata te dio Mitridatove flote, dok je sami Mitridat VI. morao napustiti krajeve koje je bio osvojio. Tako su Sula i njegov suradnik Lukul mogli se baviti kako se obračunati s protivnicima u Italiji.

Nakon što je pobijedio Mitridata, sa svojim su se postrojbama 83. pr. Kr. Sula i Lukul iskrcali u Brundisium (današnji Brindisi), prepriječivši put Spartaku.[5]

Iako je u njegovo vrijeme službeno vlast bio Senat, u zbilji su rimskom državom u njegovo vrijeme vladali Lukul Licinije Lukul, Pompej Magnus i Marko Licinije Kras. [6]

Lukul se vratio s istoka u Rim s toliko plijena da ga nisu uspjeli ni popisati. Zatim je uložio goleme svote u privatnu gradnju, uzgoj životinja, pa čak i vodovodne projekte takvih razmjera da su zapanjili njegove suvremenike. Također je mnogo davao za znanost i umjetnost, a svoje je nasljedno imanje na visovima Tuskuluma preobrazio u knjižnicu i svratište za učenjake i filozofe. U Rimu je izgradio horti Lucullani, slavne Lukulove vrtove, te je općenito u trošenju rimskog bogatstva stavio naglasak na kulturu. Umro je zimi 57-56. pr. Kr., a pokopan je na obiteljskom imanju kod Tuskuluma.

Bio je tako slavan po svojim gozbama da pridjev lukulovski označava nešto luksuzno, rastrošno i gurmansko, pogotovo u izrazu lukulovska gozba.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vladimir Vidrić, pjesme. Rječnik. Hrvatska književnost na CD-ROM-u, str. 41.
  2. Dion Kasije Kokejan XXXVI. Kad se zarobljavanjem došlo do dopisivanja Mitridata VI. Eupatora, Lukula su stavljali na mjesto najvećeg generala od Aleksandra (Ciceron Acad.Pr.II)
  3. Marko Velej Paterkul 2.33.4: haud infacete Magnus Pompeius Xerxen togatum vocare adsueverat; Plinije Stariji, Naturalis Historia 9.80 (170). Plutarh, Vita Luculli 39.3, oštricu je pripisivao Tuberu Stoiku.
  4. Škole.hr Ljerka Čulina: Tko je bio Spartak?, 1. veljače 2010.
  5. Povijest Spartak
  6. Škole.hr Ljerka Čulina: Tko je bio Spartak?, 1. veljače 2010.