Nužno nasljedno pravo

Nužno nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se određuje krug osoba kojima je oporučitelj dužan ostaviti određeni dio svoje imovine.

Pojam nužnog dijela

Dio koji nužni nasljednici moraju dobiti od ostavitelja zove se nužni dio.

Nužni dio (po hrvatskom Zakonu o nasljeđivanju) je određeni dio zakonskog dijela. tj. dio onog dijela koji bi nužni nasljednik kao zakonski nasljednik dobio da nema oporuke.

Nužni dio se daje samo na zahtjev, a nikada po službenoj dužnosti.

Nužni nasljednici

Nužni nasljednik ima pravo zahtijevati nužni dio samo ako je u konkretnom slučaju istodobno i zakonski nasljednik.

Zakon o nasljeđivanju RH (u daljnjem tekstu ZN) dijeli nužne nasljednike u dvije kategorije:

• U prvu ulaze oni nužni nasljednici koji imaju pravo zahtijevati nužni dio već samo zato što su zakonski nasljednici.

Nazivaju se i apsolutnim nužnim nasljednicima.

Tu spadaju: potomci umrloga, njegovi posvojenici i njihovi potomci, te njegov bračni drug.

Ti nasljednici dobivaju 1/2 dijela koji bi ima pripao po zakonu.

• U drugu spadaju oni nasljednici za koje se traže dvije pretpostavke:

1) moraju biti zakonski nasljednici i

2) moraju biti trajno nesposobni za rad i ne smiju imati nužnih sredstava za život.

Nazivaju se i relativnim nužnim nasljednicima.

Tu spadaju: ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali predci (djedovi, bake, itd.)

Ti nasljednici dobivaju 1/3 njihovog zakonskog dijela.

Izračunavanje nužnog dijela

Ako je oporučitelj povrijedio nužni dio ne samo oporukom nego i darovanjima za života, na zahtjev nužnih nasljednika pristupa se izračunavanju nužnog dijela.

Postupak:

1) Popisati i procijeniti sva dobra i sve tražbine (osim nenaplativih) - utvrditi aktivu

2) Odbiti dugove (uključivo troškove pokopa, popisa i procjene ostavine) - odbiti pasivu

3) Ostatak koji se dobio na taj način naziva se čista ostavina, kojoj se pribraja vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio nekom zakonskom nasljedniku i trećim osobama u posljednjoj godini svoga života (osim manjih uobičajenih darova).

Pod darom se podrazumijeva i odricanje od prava, npr. oprost duga, kao is svako drugo raspolaganje bez naknade.

Ne pribraja se vrijednost darova učinjenih u općekorisne svrhe.

Do vrijednosti dara u novcu dolazi se tako da se uzima vrijednost darovane stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njezinu stanju u kakvom je bila u vrijeme darovanja.

4) iz tako ukupno izračunate vrijednosti ostavine, određuje se vrijednost nužnog dijela.

5) Ono što je preostalo naziva se raspoloživi dio i njime ostavitelj može slobodno raspolagati.

Uračunavanje (collatio)

Tu treba spomenuti institut uračunavanja (collatio) po kojem se svakom zakonskom nasljedniku uračunava u njegov nasljedni dio sve ono što je dobio na ime dara ili zapisa od ostavitelja za života.

Nužnom nasljedniku se u nužni dio uvijek uračunavaju dobiveni darovi i zapisi.