Raketa

Raketa Redstone - okosnica projekta Mercury

Vrste raketa s obzirom na pogon i agregatno stanje goriva

• na kemijski pogon,
• na hibridni pogon,
• na tekući pogon,
• na kruti (čvrsti) pogon,
• na nuklearni pogon.
• na ionski pogon.
• tripropelentna raketa,

Nacrt višestupne rakete iz 17. stoljeća - poljskog izumitelja Kazimierz Siemienowicza

Način rada

Raketa (njem.Rakete, tal.rocchetto:vreteno)-je naziv za letjelicu, zrno, projektil, svemirski brod koja se kreće s pomoću brzog izlaska plinova ili propelanta iz motora rakete. Rakete lete (rade) na principu akcije i reakcije.
Akcija je potiskivanje mlaznog pogona prema dolje, a reakcija je podizanje rakete prema gore.
Letjelica na mlazni (reaktivni) pogon kojim se razvija potisak neovisno o okolnome mediju, tj. izgaranjem goriva i oksidansa koje letjelica nosi sa sobom, pa se raketa može kretati i u vakuumu, svemiru. Izgaranjem goriva u raketnome motoru, njegova se kemijska energija pretvara u kinetička energija mlaza plinova, koji, izlazeći velikom brzinom kroz sapnica motora razvijaju reaktivna sila za pokretanje letjelice, raketni pogon (raketni motor).
Čep, koji je na dnu rakete, drugačije se zove dizna, a rupa koja je kroz njega napravljena naziva se sapnica. Svi mlazovi plinova, koji trebaju negdje izaći, izlaze kroz tu sapnicu motora koja je jedini izlaz. Npr. dizna je viskoka 15 mm, a sapnica je široka 5 mm, znači da je kroz čep probušena rupa promjera 5 mm a polumjera 2,5 mm. Spremnici s gorivom (raketni motor), te sustavi za dovod goriva općenito zauzimaju najveći dio vretenasto oblikovana tijela rakete. Krila služe za: stabiliziranje leta kroz atmosferu, upravljanje, sprječavaju vrtnju rakete oko svoje osi i općenito vrtenje poput metka u cijevi tijekom akcije reakcije i izgaranja goriva. Jednostavnije rakete su rakete manjeg dometa, bez bojeve šiljaste detonirajuće glave, pa ih zovemo još i jednostupanjske. Najviše se koriste u pirotehnici i signalnim napravama. Takve rakete imaju vatrometno punjenje ili pak samo motor sa prigodnim zvukom. Svrstavaju se u razred I i razred II, dok razred III zauzimaju signalne naprave i rakete koje lete oko 300 m, imaju padobran koji drži bengalsko punjenje (bengalska vatra) i ispaljuju se iz ruke (držanjem čvrsto u ruci i potezanjem plastičnog upaljača prema dolje).
Rakete koje su namjenjene lansiranju svemirskih letjelica u pravilu su višestupanjske rakete, tj. čini ih više zaseobnih raketa povezanih u cijelinu, koje se redom odbacuju same od sebe kada se gorivo potroši. Kod većih raketa kao što su Sojuz i Space Shuttle (koji zapravo nije raketa) potreban je vodik jer je lagan, zapaljiv, tekuće suvremeno gorivo (pomaže čak prirodi) koje dobro izgara, ali i opasan jer se vrlo lako zbog toga može dogoditi nesreća. Konstrukcija raketa uvelike ovisi o njihovoj namjeni, tj. masi i vrsti korisnoga tereta što ga nose u svojem vrhu aerodinamičnoga oblika.
Prema tomu razlikuju se rakete s obzirom na namjenu i primjenu:

• vojne (raketno oružje),
• civilne (koje služe za istraživanje svemira),
• korisno-prirodne (za geofizička istraživanja viših slojeva atmosfere, obrana od tuče i razbijanje oblaka jakom detonacijom),
• zabavne (u pirotehnici, raketnom modelarstvu, itd.).

Povijest

Kinezi su prvi, pretpostavlja se izumili barut, pa tako i rakete s barutnim punjenjem. Opisivali su ih kao „strjelice letećeg plamena“, a upotrijebili su ih u bitci protiv Mongola godine 1232.g..
Bile su jednostavne: smjesa u tubi (kao i danas-zabavne rakete), se je stavljala na strijelu, a strijela u luk i ta smjesa bez fitilja se je palila 1 sek prije izbačaja. Trebala su 2 čovjeka, za paljenje takvih opasnih raketa-jedan iza njegovih leđa i drugi koji u 1 sekundi nategne luk i izbaci to sve skupa. S vremenom se je takvo opasno branjenje prestalo koristiti, pa su se samo stavljale tube za eksplozivnim punjenjem (ovdje potisnim-resktivnim) na štapove, pod kutem do 35%, usmjeravavši se u neprijateljsku vojsku. Pošto su bile teške, padale su i već nakon 20m, ali postoje i pisani podaci da su našli rješenja za to, ugradivši krilca, da bolje siječu zrak i brže idu kroz atmosferu, i ne samo to, nego promjer sapnice (dizne), se je računalatako da promjer i visina tube (tuljka-motora) se je zbrajala, pa dijelila, i taj najmanji broj bi bio izražen u milimetrima koji je potreban za potisak rakete. Englesko raketno topništvo je odigralo važnu ulogu u napoleoskim ratovima (bitka kod Gdanska i Leipziga (1813.g.), kada su bivše znanje o potisno-raketnim gorivima (motorima), primijenili baš u toj bitci, koja je preteča svih današnjih raketa.
Kao pogon raketa služila je smjesa od:

• 70% crnog baruta,
  
• 14% sumpora, i
  
• 16% ugljena.
  

Masa raketa je iznosila od 4 do oko 20 kg, a najveći domet im je bio 1000m, normalno, ovisilo je o količini i težini same smjese, veličini i širini trupa rakete, i drugih stvari.
U drugoj polovici XIX.st. rakete su napuštene zbog neproračunate slabe preciznosti i nagloga razvoja topova.
Raketno gorivo koje čini 90-95% svake letjelice izgara u komori gdje temperature dosežu i do 3500°C. Raketni pogon na čvrsto gorivo-koristi smjese koje sadrže gorivo i oksidans, kakav je primjerice bezdimni barut (TNC, trinitroceluloza). Danas se češće rabi vrlo fini aluminijski prah (gorivo), pomješan s amonijevim perkloratom (oksidans) ili kalijevim perkloratom ili hipermanganom, a oni su aditivima povezani u visokoelastičnu masu, kao oksidans kao što se koristi i amonijev nitrat i kalijev nitrat.

Opis pojedinih vrsta goriva

Datoteka:Raketni motori.gif

Dizne se najčešće rade od nečega što podnosi temperaturu i jak potisak i pritisak prilikom akcije i reakcije. Osim toga, bitno je to i da mora biti nešto što se može dobro pričvrstiti za stijenku, tj. oklop raketnoga motora. Kao nešto takovo što može podnositi, je pak: drvo, gips, bentonit (gips i cement u omjeru 3:1). Većinom kod takvih goriva se stavlja iznutra aluminijska folija, ali do 4 sloja, jer on spriječava skupljanje nečistoća (većinom neizgorenog kalijevog nitrata ili pak nekog drugog oksidansa) oko sapnice motora i može se dogoditi suženje sapnice (rupe).
Bitno je još i da se stavi neki prikladan šiljasti vrh, da spriječi micanje rakete lijevo-desno i bilo koje ljuljanje prilikom njena letenja. Kad se ugradi tuljak u obliku stošca, to dodatno ubrzava raketu i daje joj pravilan smjer kretanja.

Kruta goriva:

Kruta goriva za rakete moraju biti obavezno probušena kroz samu srž goriva, približno, ako je cjelina goriva 4 cm, rupa kroz samu srž mora biti najmanje 2,5 cm, a ako je 10 cm, rupa mora biti najviše 6,5 cm.
Evo jedan opis kučišta rakete na raketni pogon koji se često koristi u raketnom modelarstvu! Unutarnji promjer tuljka je većinom do 15mm, dizna je visoka 10 mm, sapnica je od 4,3 do 5mm, s tim da se rupa mora probit do 3/4 goriva i visina goriva je 80mm. Takve su neke standardne male rakete, koje nemaju stabilizatore za polijetanje štap, već uzljetnu rampu i stabilizatore za let krilca.

Raketni pioniri

• Konstantin Tsiolkovski
• Robert Goddard
• Hermann Oberth
• Wernher von Braun
• Sergej Koroljev

Srodni članci

• Popis raketnih letjelica
• Popis raketnih oružja
• Kaćuša