DVB

DVB je kratica za Digital Video Broadcasting, tj. skup standarda za digitalno emitiranje televizijskog programa.

Podjela po načinu emitiranja

Po načinu emitiranja DVB se dijeli na:

• DVB-T (terrestrial - zemaljsko odašiljanje), tj. rabi se postojeća infrastruktura koja odašilje (ili je odašiljala) dosadašnji analogni signal, a sad umjesto njega (u prijelaznom periodu paralelno) emitira digitalni signal. U Hrvatskoj u probnom radu od 2006. godine (stanje u listopadu 2007. - 9 aktivnih odašiljača koji pokrivaju veće gradove, stanje u srpnju 2008. - odašiljač Psunj, Papuk - pokrivenost cijele slavonije). Tehnologija naslijednica je DVB-T2.

• DVB-S (satelitsko odašiljanje), još uvijek neki sateliti odašilju analogni signal, no već je 1995. godine počelo odašiljanje u digitalnoj tehnologiji. Tehnologija naslijednica je DVB-S2.

• DVB-C (distribucija putem kablovske mreže), od pružatelja usluge kablovske televizije se uz mogući analogni signal dobiva i digitalni, čime je moguće pružiti veći broj usluga (tj. više tv programa). Tehnologija naslijednica je DVB-C2.

• DVB-H (handheld) standard, koji definira prikaz digitalnog signala na mobitelima i ostalim malim prijenosnim uređajima.

• DVB-IPTV (ranije poznat kao DVB-IPI) je standard, koji se koristi pri prijenosu audio- i videousluga preko internet protokola.

Slika

Video signal je kodiran ili u MPEG2 standardu (češće) ili u MPEG4 (rjeđe), uz uporabu H264 codeca.

Ton

Ton se šalje digitalno zajedno sa slikom, koristeći proces naziva "isprepleteni signali".

Brzina odabira televizijskih postaja

Zbog svoje prirode MPEG standarda, nakon prebacivanja televizijske postaje je potrebno vrijeme (obično jedna do najviše nekoliko sekundi), dok se slika i ton ne pročitaju u cijelosti. Zbog toga će prebacivanje televizijske postaje na digitalnoj televiziji uvijek biti sporije nego na usporedivoj analognoj.

Digitalne smetnje

Za razliku od smetnji analognog signala, koje se manifestiraju kao šumovi u zvuku i šumovi u slici, smetnja digitalnog signal se pokazuje na drugačiji način.

MPEG standard je definiran tako, da se svaka slika i zvuk sjeckaju u kvadratiće. Za razliku od analognog signala, kod digitalnog signala su čak dvije važne veličine:

• jačina signala
• kvaliteta signala

Jačina signala

Iskazuje snagu signala, tj. jačinu samog signala. Ukoliko je neki digitalni signal slab, ne mora značiti da mu je kvaliteta isto tako slaba. Ako je jačina signala veća, kvaliteta je samim time bolja. Pri slaboj jačini signala, kvaliteta signala nužno opada.

Kvaliteta signala

Iskazuje, koliko se signala izgubilo putem zbog utjecaja šuma ili izobličenja. Same smetnje se manifestiraju najviše ovisno o kvaliteti signala. Ako dolazi do gubitaka signala (spomeuti kvadratići), slika može postati iskockana, dok ne stigne svježa informacija, koja će popuniti kockicu. Zvuk postaje vrlo čudan i isprekidan, ukoliko postoji nedostatak signala.

Suočavanje sa smetnjama

Digitalna oprema posjeduje načine kompenzacije smetnji, koji funkcioniraju bolje od analognih. Digitalni signal se, za razliku od analognog, sastoji od 0 i 1, tj. ima signala i nema signala. Ne postoje diskretna međustanja u samom signalu. Zbog toga se digitalni signal ponekad širi i dalje od analognog. Međutim, digitalnog signala ili ima ili nema. Zbog toga je postavljanje antena za hvatanje signala potrebno izvršiti mnogo preciznije pri lošoj kvaliteti signala, nego bi to pri analognom prijenosu bio slučaj.

Smetnje se izbjegavaju tako, da se čeka slijedeći tzv. 'ključni okvir', tj. slijedeća cjelovita informacija o slici/tonu. Prijenos se vrši tako, da se, uz uobičajeni signal, koji šalje samo razlike od prethodnog tona/pomaka slike, ubaci povremeno 'ključni okvir' (keyframe). Ovisno o kvaliteti signala, koja opada sa jačinom, ali ne proporcionalno, čim se uspije uhvatiti ispravni ključni okvir, smetnja nestaje, do slijedećeg gubitka signala o razlici.