Razgovor sa suradnikom:Bormalagurski~hrwiki

Ovde mi možete ostaviti poruku. Pošto sam skoro celog života živeo u Srbiji, ne znam govoriti hrvatski, ali ga sasvim razumem. Dakle, ostavite mi poruku na hrvatskom, a ja ću odgovoriti na srpskom. Hvala na razumevanju.

Samo da vas podsetim da se potpišete na kraju poruke, da ne moram da gledam istoriju izmena :-) Zamolio bih da budete fini i pristoji, kako bih i ja bio fin i pristojan pri odgovaranju na poruku. Vandalizam će biti momentalno uklonjen.

arhiva 1

Čitaj i druge stvari

Ipak imam dojam da si ti ovdje prisutan samo radi svađe, možda se varam, ali ti čitaš samo ono što ti odgovara, ostalo preskačeš. Nas koji smo živo sudjelovali i proživljavali posljednjih desetljeća događaje u Hrvatskoj i Jugoslaviji ne uvažavaš. Ne volim čitati članke koji me ne zanimaju, ali eto, ja sam zbog tebe napravila iznimku i molim te pročitaj i ovaj [1] tekst, pa opet malo razmisli. Pozdrav --Roberta F. 08:30, 24. svibnja 2006. (CEST)

Svako ima pravo na svoje mišljenje, ako misliš da sam tu radi svađe, ja tvoje mišljenje poštujem i sve što mogu da uradim je da mojim postupcima pokušam promeniti tvoje mišljenje. Članak ću pročitati, ne sada, prilično je podugačak, a dosta sam zauzet ovih dana. No, obećavam da ću pročitati. Ja uvažavam sve one koji su proživljavali sve te grozne ratove u Jugoslaviji, i ja sam doživeo osećaj straha bezbroj puta, ne znajući da li će bomba pasti na moju glavu. I ne mogu da kažem da sve to nije uticalo na mene, ali se trudim da utiče što manje. Mrzim NATO, a živim u državi koja je članica NATO. Čudan paradox. Ali, nije mi sad neki prosečan Kanađanin kriv što je Jugoslavija bombardovana, kriv je Klinton, Olbrajt i ostatak družine. Mrzim i vlast u Srbiji, posebno one koje neće da predaju Ratka Mladića, ne zato što je počinio to što je počinio, već zato što ne sme čitav narod patiti zbog jednog čoveka, bio on "heroj" ili ne. Mene najviše nervira kada ljudi bukvalno shvate neke stvari, uglavnom zbog manjka pažnje i interesovanja, a onda znam da budem vrlo arogantan, pa i bezobrazan, i to mi je jedna od najvećih mana. Inače, nisam ja baš toliko loš tip :-) --Bormalagurski 22:54, 24. svibnja 2006. (CEST)

O janjičarima i veći Turčin od Turčina

Borma, budući živiš izvan Srbije, daj malo svom hrvatstvu oduška. To nikako ne znači da moraš mrziti Srbe. Ako si rekao istinu da ti je otac Hrvat, onda poštuj svoje. Sad si u Vancouveru, ne moraš se nitkome dokazivati. Neće ti ni arkanovci ni šešeljevci doći na vrata i nazvati te ustašom uz atribut "izmet" te uz izraze kao "mrš" ili ti prijetiti tvom životu i zdravlju. Otkrij sebi svoje hrvatstvo.
Znamo mi slučaje poput tvojeg; nisi ti prvi. Znamo po takvima koji su bili ljetovali na moru u nas. Žalosno je što moram reći da nije bilo malo (nisam rekao većina) Hrvata iz Srbije koji su bili zadrti Jugoslaveni ili pisali se Srbima, a prema hrvatstvu su se odnosili kao prema nečem sramotnom. Kao da su odrasli u sredini gdje se Hrvate takvima prikazivalo, pa su se ponašali kao da se netkome dokazuju, i "glumili većeg Srbina od Srbina". I onda su 1990-ih dobili od četničije dvije bombe u dvorište, ili "poruku" na kući, ili par noćnih brzoglasnih :) poziva i odjednom eno ti ih ovdje, u Hrvatskoj, sa dvije najlonske vrećice u ruci, dovelo ih ispred hotela u teretnom dijelu kamiona, među ostalim prognanicima i izbjeglicama. Kubura 10:42, 24. svibnja 2006. (CEST)

Ja volim Srbiju. Prvi put kad sam išao u Hrvatsku (mislim na ovu sada nezavisnu), bilo je to... mislim da je bila 2003. godina i išao sam u Dubrovnik. Automobil je imao registarsku tablicu iz Subotice, a i oznaku YU. Nekoliko puta su nam ljudi iz automobila koji su prolazili, pokazivali srednji prst kroz prozor, a neki i otvarali prozor skroz i psovali. Ovo samo da spomenem da se ne misli da samo u Srbiji mrze Hrvate, a u Hrvatskoj ne mrze Srbe. Meni su ti doživljaji bili nešto sasvim novo. Ja sam odrastao u sredini, gde su 38 % Mađari, 24 % Srbi, 22 % Hrvati, a ostalo je mešano. Znači, pravi multietnički grad - Subotica. I ja sam mešavina. Niko mi nikad nije rekao ništa ružno zbog toga što sam polu-Hrvat u Subotici, niko. Bilo je ljudi s kojima se nisam slagao, ali ne zbog etničke pripadnosti. Najbolji drug mi je Srbin, najbolja drugarica Hrvatica. Prva devojka mi je bila Hrvatica. Mene nikako nije sramota što sam polu-Hrvat (i naglašavam ono "polu", jer nisam Hrvat, nisam Srbin, ja sam polu-Hrvat, polu-Srbin), ali kad vidim da ima nekih ljudi, koji su Hrvati, simpatizuju Ustaše, NDH, itd. (a budimo iskreni, ima i takvih, čak i na ovoj Wikipediji), onda mi krv vri! U tom trenutku se ne osećam više kao Srbin, već suprotno - kao Hrvat, jer onda želim da te ljude ubedim koliko nisu u pravu, kako je bilo dovoljno mržnje među Srbima i Hrvatima. Inače, pitaj prosečnog Srbina šta misli o Jugoslaviji. Čućete negde i reč "nostalgija". Kod Hrvata - teško... E, zbog toga mi je žao... A ja mislim da Hrvati i Srbi ni ne shvataju koliko se, grubo rečeno, vole. Pogledaj samo Evroviziju. Često Hrvatska glasa za Srbiju, a Srbija za Hrvatsku. Propaganda je ključna. Oni koji mrze Hrvate u Srbiji, većina ni ne zna zašto ih mrze. A ostatak uglavnom ima razloge koji su pogrešni. Takođe važi i za Hrvatsku. Ja ne mogu mrzeti Hrvate kao narod zbog NDH i Jasenovca, već samo NDH i Jasenovac i ništa više. Mržnja u ovom slučaju nije stvarna, jer je sam stav prema mržnji pogrešan i iz lažnih razloga. I sad sam ja "četnik", SPSovac i ekstremista. A u isto vreme, i "ustaša", NDHovac i fašista. Jadni mi Balkanci... --Bormalagurski 23:15, 24. svibnja 2006. (CEST)

Brisanje razgovora

E, tebe bas nesto boli. Bio si 3RR-ovan, osobno napadas ljude, odgovori ako si covjek. Cenzura je li !