Razlika između inačica stranice »Šćakavski«

Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Obrisano 4.788 bajtova ,  prije 9 godina
Mada najrašireniji hrvatski ikavski [[Štokavsko narječje|štokavski]] govori, ipak su općenito zapostavljeniji u hrvatskome jezikoslovlju, nešto su razmjerno bolje obradjeniji ikavski [[Kajkavsko narječje|kajkavski]] i [[Čakavsko narječje|čakavski]] govori. Unatoč činjenici kako su hrvatski govori ikavskoga glasa jata najrašireniji i najmnogoljudniji te u hrvatskome jezičnom prostoru obuhvačaju središnje ozemlje, ipak su standardizacijski procesi hrvatskoga jezikoslovlja u vrijeme južnoslavenskoga zanosa a koji su težili što večem zbližavanju sa drugim južnim Slavenima, najviše su se ugledali na zapadnoštokavske pučke ijekavce, od kojih je presudan utjecaj na hrvatski standardni jezik imala dubrovačka jekavska književnost, dok je nesrazmjerno tome najmanje valorizirano i zapisano baš o najbrojnijim hrvatskim štokavskim ikavcima i još manje o goranskim i donjosutlanskim ikavskim kajkavcima. Potrebno je napomenuti kako je i hrvatski dubrovački govor zapravo splet ikavskoga i jekavskoga glasa jata te čakavskoga i zapadno štokavskoga narječja. Na zapadnoštokavskom prostoru hrvatski jekavski govori starijega tipa prostiru se na potezu od Kreševa i Kiseljaka preko Vareša, Usore do Ravne Brčkog, a vovije inačice na širem prostoru od kojih se hrvatska zapadnojekavska inačica razlikuje od istočnojekavske po svojemu podrijetlu i strukturi glasovlja. Najmanje rašireni zapadnoštokavski govori razvili su se na dodiru kajkavskoga i štokavskoga narječja u slavonskoj podravini i oni spadaju u stariji tip govora nasuprot dijelu tih govora koji su se dolinom Drave proširili do podunavlja te su se u podunavlju postupno novoštokavizirali.
Zato bi se ubuduće u hrvatskoj dialektologiji osobita pozornost morala usmjeriti na proučavanje i zapisivanje slabo poznate ali razmjerno najrasprostranjenije i najmnogoljudnije hrvatske "ikavce" sva tri narječja koja usput recimo obuhvaća i središnje mjesto na hrvatskom dijalektološkom zemljovidu. Dosad se kod štokavskih ikavaca mogu razlučiti tri glavne inačice, koje ujedno odražavaju i povjestni redoslijed razvitka hrvatske ikavice: klasična ikavska šćakavica (staroštokavska ikavica) i novija miješana poluikavska štakavica (novoštokavska ikavica), a uz njih se zapadnije pružaju ikavski kajkavci i razmjerno bolje poznati ikavski čakavci u Dalmaciji i sjeverozapadnoj Istri.
 
== Podrijetlo ikavaca ==
U biogenetskom pogledu, kod ikavskih šćakavaca takodjer uglavnom dominira hrvatski genotip Eu7 kao i kod bodulskih čakavaca na Jadranu, što upućuje na njihovu biohistorijsku srodnost i zajednički iskon. Dok je kod bodulskih cakavaca slavenski leksički utjecaj najmanji i novijeg podrijetla, kod ikavskih šćakavaca je takav slavenski udjel veći i stariji što znači da su nakon razdvajanja prošli kroz slavenski kulturno-jezični filtar, vjerojatno nakon Tanaisa u Ukrajini. Prvobitnim kulturno-jezičnim i antropološkim miješajem ranohrvatskih čakavaca s tad još nehrvatskim Slavenima, nastaju srednjovjeki i današnji ikavski šćakavci. Drugim naknadnim miješanjem ovih s balkanskim Vlahima nakon turskih provala tek u novom vijeku stvara se najnovija hibridna poluikavska štakavica. Ovi slavizirani Vlahi su se tek nakon toga opredijelili prema vjeri i potom vjerski asimilirali bilo kao novi katolički Hrvati (Hrvaćani) ili kao novi pravoslavni Srbi (tzv. Prečani).
Većina inih Slavena stari glas "jat" izgovaraju kao "e", a jedino Hrvati, [[Ukrajinci]] i dijelom [[Česi]] su ikavci pa ga izgovaraju kao "i" (Graljuk 1997.). Među inim Indoeuropljanima, u sličnim riječima na tom mjestu većinom imaju "i" još samo [[Iranci]] i [[Irci]], a baš su ovi skupa s Prahrvatima etnogenetski najbliži vedskim potomcima nedavno arheološki i pismeno dokazanog ranoarijskog prajezika Sarasvati pred 5.700 - 4.200 godina u Indiji još prije Samskrita. Zato su ikavski oblici brojni npr. u sličnim perzijskim riječima: bida (bijeda), di (gdje), diver (djever), girih (grijeh: grih), guit (svijet: "svit"), mih (mijeh), mist (mjesto), mišin (mješina), siča (svijeća: svića), sidat (sjediti), sika (sjeći), smišin (smiješan), sisten (sjesti), vir (vjera: vira) itd. Takodjer je i u starom irskom iz srednjega vijeka na tom mjestu većinom "i" ili rjedje "ie", ali su takve irsko-hrvatske usporednice još slabo proučene: npr. biel (bijel), briga (brijeg: brig), cruim (crv: cryv na otocima), dvi (dva), grian (grijem), lia (lijevam), snigyd (snijeg: snig) itd. Ikavizam je dosad u novoirskom oslabljen zbog jezičnog pritiska engleskih okupatora, a slično je i kod Hrvata ikavica danas potisnuta nametanjem kolonialnog vukopisa. Dakle, medju Indoeuropljanima još postoje 4 stara "ikavska" naroda indoarijskog podrijetla: Irci, Iranci, Hrvati i Ukrajinci.
Većina Hrvata (čak 2/3) izvorno na selima i kod kuće sve dosad još govore raznim inačicama ikavskih dialekata: u kopnenom zaleđu većinom ikavsko-štokavski, duž primorja i [[otok]]a uglavnom ikavsko-čakavski, a na zapadu još dijelom ikavsko-kajkavski itd. Srednjovjeki razvitak ranohrvatskih dialekata u okviru ikavske skupine, počima od najstarije bodulske cakavice na jadranskim otocima (a slično CA postoji takodjer u staroindijskim Vedama, ranoiranskoj Avesti, pa u lycijskom i toharskom prajeziku), a potom se dalje razvija u primorsko ča, pa kopneno šća u zaledju i konačno novije šta po idućem povijestnom slijedu:
CA (otoci-Vede-Avesta) > ČA (primorje-Dalmacija) > staro ŠĆA > novo ŠTA (Bosna-Zagora)
Svi ovi ikavski dialekti uglavnom potječu od indoarijske Crvene Hrvatske iz Azova i južne Ukrajine, gdje je ukrajinski jezik do danas takodjer ostao ikavski (GRALJUK 1997. i PAŠČENKO 1998.). Pri selidbi iz [[Ukrajina|Ukrajine]] nastaju prvi ranohrvatski pradialekti, a time i jasne razlike u slavizaciji samih Hrvata koji se pri selidbi na zapad razdvajaju na dvije glavne dialektalne skupine. Sjeverni kontinentalni prakajkavci ili Bijeli Hrvati koji su jače slavizirani, odlaze duž Karpata na sjeverozapad gdje kao uži vladajući sloj stvaraju Veliku ili Bijelu Hrvatsku sa slavenskom većinom i središtem u današnjoj Slovačkoj. Zbog propadanja te poluslavenske države i napada okolnih Slavena (Čeha, Poljaka i Rusa), od kraja 8. st. sele se ovi prakajkavci preko Panonije na jug u sjevernu ili Panonsku Hrvatsku. Naprotiv slabije slavizirani, južni primorski praikavci ili [[Crvena Hrvatska|Crveni Hrvati]], preselili su već ranije južnijim putom od [[Kavkaz]]a preko Turske, Grčke i Makedonije do [[Jadran]]a, gdje zaposjedaju [[Kvarner]], [[Dalmacija|Dalmaciju]] i [[Hercegovina|Hercegovinu]]. Tek tada u novoj dinarskoj domovini počinje njihova kasnija slavizacija, ali su i danas kod njih ostale izrazitije iranohrvatske jezične značajke i etnokulturne razlike od inih Slavena. Prava slavizacija južnih ikavskih Hrvata pojačana je osobito miješanjem nakon turskih provala od 16. st. i dovršena je u Jugoslaviji. Ukratko: razni ikavci su kod nas uglavnom iskonski prapovijesni "Iranohrvati" sa Starog istoka, a ini neikavci većinom su kasnije kroatizirani Slaveni ili srednjovjeki Slavenohrvati iz Zakarpatja.
 
== Ikavska šćakavica kao jezik hrvatskih velikaša Šubića ==
Anonimni suradnik

Navigacijski izbornik