Ksenija Turčić: razlika između inačica
Nova stranica: '''Ksenija Turčić''' (Zagreb, 1963.), hrvatska slikarica. === Životopis=== Umjetnica Ksenija Turčić (1963.) diplomirala<ref name="diplomirala">Katalog izložbe Istinite pri... |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 7: | Redak 7: | ||
Fokusiramo li se na aktivističku komponentu u radovima Ksenije Turčić ona nije vidljiva na prvu loptu, već proizlazi tek iz dubljeg iščitavanja ponekih, ovdje navedenih djela. Umjetnica nam daje svoj feministički pogled na sudbine pojedinaca koje u nekoj od životnih faza propituju pojave na granici s društveno prihvatljivim ponašanje ili idu iza njih. Ostvaruje ga kroz niz video-radova realiziranih ranih godina novoga milenija. |
Fokusiramo li se na aktivističku komponentu u radovima Ksenije Turčić ona nije vidljiva na prvu loptu, već proizlazi tek iz dubljeg iščitavanja ponekih, ovdje navedenih djela. Umjetnica nam daje svoj feministički pogled na sudbine pojedinaca koje u nekoj od životnih faza propituju pojave na granici s društveno prihvatljivim ponašanje ili idu iza njih. Ostvaruje ga kroz niz video-radova realiziranih ranih godina novoga milenija. |
||
====Sunt Lacrimae Rerum?==== |
====Sunt Lacrimae Rerum?==== |
||
Što se tiče cjelokupnog stvaralaštva Ksenije Turčić početkom devedesetih umjetnica se realizirala kroz umjetnost ambijenta izlažući radove diljem Hrvatske , ali i svijeta. Prekretnica je rad Sunt Lacrimae Rerum?, 1998., koji je bio predstavljen u |
Što se tiče cjelokupnog stvaralaštva Ksenije Turčić početkom devedesetih umjetnica se realizirala kroz umjetnost ambijenta izlažući radove diljem Hrvatske , ali i svijeta. Prekretnica je rad ''Sunt Lacrimae Rerum?'', 1998., koji je bio predstavljen u [[Galerija Miroslav Kraljević|Galeriji Miroslav Kraljević]] u Zagrebu u obliku video i zvučne instalacije. Kombinirajući ispitivanje perspektive i građenja prostora plohama, ovaj puta prikazanima putem videa umjetnica se ovim radom prvi puta okušava u tehnici novih medija. Još je jedan aspekt značajan za ovaj rad, a to je po Sandri Križić Roban, otvaranje prostora emocijama. Naime, kapanje vode na ogledalo gledatelja asocira na suze. |
||
====Izložba Out of Focus==== |
====Izložba Out of Focus==== |
||
Nova faza započinje interaktivnom video-instalacijom Ljubavnica, 2002., video-radovima Anđeo i Krug, te kompjuterski generiranim video-radovima Ja volim sebe, 2003. i SMS, 2003. Ovaj ciklus radova prvi je puta predstavljen na samostalnoj izložbi Out of Focus u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu krajem 2003. i početkom 2004. godine. Sam naziv izložbe proizlazi iz tema o kojima se ne može objektivno razmišljati dok ih se osobno proživljava, već nakon što je čovjek proživio neko iskustvo u životu, može ga racionalno poimiti s vremenskim i emotivnim odmakom. U ovim radovima postoji osobna priča, iza koje stoji politička, o krajnje nemilosrdnoj otvorenosti u kojoj umjetnica secira vlastitu nutrinu, kao što piše Nada Beroš u predgovoru izložbe. |
Nova faza započinje interaktivnom video-instalacijom Ljubavnica, 2002., video-radovima ''Anđeo'' i ''Krug'', te kompjuterski generiranim video-radovima ''Ja volim sebe'', 2003. i ''SMS'', 2003. Ovaj ciklus radova prvi je puta predstavljen na samostalnoj izložbi Out of Focus u [[Muzej suvremene umjetnosti|Muzeju suvremene umjetnosti]] u Zagrebu krajem 2003. i početkom 2004. godine. Sam naziv izložbe proizlazi iz tema o kojima se ne može objektivno razmišljati dok ih se osobno proživljava, već nakon što je čovjek proživio neko iskustvo u životu, može ga racionalno poimiti s vremenskim i emotivnim odmakom. U ovim radovima postoji osobna priča, iza koje stoji politička, o krajnje nemilosrdnoj otvorenosti u kojoj umjetnica secira vlastitu nutrinu, kao što piše Nada Beroš u predgovoru izložbe. |
||
====Ljubavnica==== |
====Ljubavnica==== |
||
Ljubavnica, čiju ulogu glumi sama autorica, ideal je osobe stvorene za današnjeg čovjeka kojemu samo daje, a ništa ne traži zauzvrat. Posjetitelj, govoreći u mikrofon aktivira video u kojemu u ljubavnica iskazuje po jednu od osamdesetak inspirativnih poruka koje blagotvorno djeluju na ego posjetitelja, kao što je npr. Danas tvoje oči svijetle drugačije. |
''Ljubavnica'', čiju ulogu glumi sama autorica, ideal je osobe stvorene za današnjeg čovjeka kojemu samo daje, a ništa ne traži zauzvrat. Posjetitelj, govoreći u mikrofon aktivira video u kojemu u ljubavnica iskazuje po jednu od osamdesetak inspirativnih poruka koje blagotvorno djeluju na ego posjetitelja, kao što je npr. Danas tvoje oči svijetle drugačije. |
||
====Anđeo==== |
====Anđeo==== |
||
Rad Anđeo kombinacija je dvije projekcije koje teku simultano, obiteljskog filmskog zapisa snimljenoga u djetinjstvu umjetnice prikazujući idealističke slike proslave dječjeg rođendana, odmora na moru i na snijegu, te video-rad većega formata koji prikazuje djevojčicu u onom istom krajoliku zagrebačkoga predgrađa koja korača prema kameri povećavajući dimenzije figure. Nakon toga djevojčica razgovara s terapeutom, no to zvuči kao govor svemirca jer je snimljeni razgovor reproduciran unazad kako se ne bi otkrio smisao razgovora. |
Rad ''Anđeo'' kombinacija je dvije projekcije koje teku simultano, obiteljskog filmskog zapisa snimljenoga u djetinjstvu umjetnice prikazujući idealističke slike proslave dječjeg rođendana, odmora na moru i na snijegu, te video-rad većega formata koji prikazuje djevojčicu u onom istom krajoliku zagrebačkoga predgrađa koja korača prema kameri povećavajući dimenzije figure. Nakon toga djevojčica razgovara s terapeutom, no to zvuči kao govor svemirca jer je snimljeni razgovor reproduciran unazad kako se ne bi otkrio smisao razgovora. |
||
====Krug==== |
====Krug==== |
||
Četiri muškarca i četiri žene međusobno komuniciraju u parovima u svim mogućim međusobnim kombinacijama, te ne pronalaze razlog za opstanak niti u jednoj od njih. Ova crno-bijela igra sparivanja, pod nazivom Krug izmjenjuje se kao što se vrte sličice na jednorukom Jacku, dok se ne prestanu vrtiti u iščekivanju zgoditka, i tada zastanu na čas i izmjenjuju nježnosti, ali tada shvate da to nije bila dobitna kombinacija i kreću dalje. Sve je to projecirano na dva susjedna zida koji su postavljeni pod kutem od devedeset stupnjeva. Tako je moguće da se istovremeno na obje projekcije pojavi ista osoba u paru s drugim partenrima. Umjetnica ovim radom aludira na adolescentsko doba u kojemu mladi ljudi traže sebe kroz niz veza u kojima se međusobno vežu sa većim dijelom, ako već ne sa svim, pripadnicima suprotnoga spola unutar neke prijateljske skupine mladih. |
Četiri muškarca i četiri žene međusobno komuniciraju u parovima u svim mogućim međusobnim kombinacijama, te ne pronalaze razlog za opstanak niti u jednoj od njih. Ova crno-bijela igra sparivanja, pod nazivom ''Krug'' izmjenjuje se kao što se vrte sličice na jednorukom Jacku, dok se ne prestanu vrtiti u iščekivanju zgoditka, i tada zastanu na čas i izmjenjuju nježnosti, ali tada shvate da to nije bila dobitna kombinacija i kreću dalje. Sve je to projecirano na dva susjedna zida koji su postavljeni pod kutem od devedeset stupnjeva. Tako je moguće da se istovremeno na obje projekcije pojavi ista osoba u paru s drugim partenrima. Umjetnica ovim radom aludira na adolescentsko doba u kojemu mladi ljudi traže sebe kroz niz veza u kojima se međusobno vežu sa većim dijelom, ako već ne sa svim, pripadnicima suprotnoga spola unutar neke prijateljske skupine mladih. |
||
====SMS==== |
====SMS==== |
||
Video SMS niz je osobnih poruka koje je umjetnica primala dok je bila u vezi s muškarcem čiji identitet se ne otkriva. Tekst poruka prikazuje se na ekranu popraćen prigodnim ilustracijama i vizualizacijama izvedenim uz pomoć digitalne tehnologije. Svaka poruka sadrži i vrijeme i datum kada je primljena. Sadržaj poruka uglavnom je laskanje muškarca, dok se u posljednjoj poruci on ispričava da je postao otac i da umjetnici želi saopćiti prije nego ona to čuje od drugim. |
Video ''SMS'' niz je osobnih poruka koje je umjetnica primala dok je bila u vezi s muškarcem čiji identitet se ne otkriva. Tekst poruka prikazuje se na ekranu popraćen prigodnim ilustracijama i vizualizacijama izvedenim uz pomoć digitalne tehnologije. Svaka poruka sadrži i vrijeme i datum kada je primljena. Sadržaj poruka uglavnom je laskanje muškarca, dok se u posljednjoj poruci on ispričava da je postao otac i da umjetnici želi saopćiti prije nego ona to čuje od drugim. |
||
====Ja volim sebe==== |
====Ja volim sebe==== |
||
Posljednji rad ove izložbe je mantra koju umjetnica uzastopce ponavlja pod nazivom Ja volim sebe. Ksenija Turčić ovim radom željela je naglasiti kako je najteže voljeti sebe te ona samu sebe nagovara prakticirajući nešto poput autogenog treninga. |
Posljednji rad ove izložbe je mantra koju umjetnica uzastopce ponavlja pod nazivom Ja volim sebe. Ksenija Turčić ovim radom željela je naglasiti kako je najteže voljeti sebe te ona samu sebe nagovara prakticirajući nešto poput autogenog treninga. |
||
====Pušenje==== |
====Pušenje==== |
||
Video-uratkom Pušenje, 2004., izloženom na istoimenoj izložbi u Galeriji Galženica, umjetnica na vidjelo iznosi svoju ovisnost. <ref name="ovisnost">U komičnom poistovjećivanju samog čina, označitelja i metaforičke razine, sjetno lice Ksenije Turčić, u grotesknom uvećanju emisije dima i razine zvuka udisaja, odnosno izdisaja, ipak ponavlja onu tjeskobnu osobnu priču čije varijante posljednjih godina pratimo u njezinom radu. Oprostoreni i medijalizirani autoportret očito je i dalje u fokusu autoričinog zanimanja. Slika koju nam ovaj put pruža, ipak se tiče šireg društvenog konteksta. Osuda je ovaj puta, ma koliko benigna, ipak javna, a osobni prostor u konačnici još je uži i ugroženiji. , u: Pušenje, Branko Franceschi, katalog izložbe, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Galerija Galženica, 08.12.-23.12.2004.</ref> Izvodeći samu radnju pušenja, kao da nas podsjeća na kulturnu povijest ove pojave u društvu. Po riječima Branka Franceschija, prije smatrana navikom, danas se kategorizira kao ovisnost, globalno prokazna aktivnost s reputacijom tihoga ubojice. Zagovornici pušenja pak smatraju da je kampanja protiv pušenja i stigmatiziranje pušača prodiranje u njihovu privatnost i njihovo pravo izbora. U samome videu autorica snima sebe kako puši, prenaglašeno uvlačeći i ispuhujući dim koji izlazeći iz njezinih dišnih puteva postaje nadnaravan, te u posljednjem trenutku figura žene u njemu nestaje. To bi se moglo objasniti kao proces samouništenja u kojemu čovjek polako sebe dokida dok potpuno ne nestane. Efekt dima dorađen je digitalnim animacijama. Video-uradak prati i tekst izložen na zidovima, koji je upotrijebljen na tradicionalan način, ali svojim značenjem parira videu. Niz je to kratkih vinjeta, epizoda iz života umjetnice i anegdota vezanih za pušenje, kao iskazi tragikomičnih i ponižavajućih iskustava autorice, izgubljene i nemoćne u samouništavajućim slabostima svojega poroka.<ref name="poroka">Isto.</ref> |
Video-uratkom ''Pušenje'', 2004., izloženom na istoimenoj izložbi u [[Pučko otvoreno učilište - Galerija Galženica|Galeriji Galženica]], umjetnica na vidjelo iznosi svoju ovisnost. <ref name="ovisnost">U komičnom poistovjećivanju samog čina, označitelja i metaforičke razine, sjetno lice Ksenije Turčić, u grotesknom uvećanju emisije dima i razine zvuka udisaja, odnosno izdisaja, ipak ponavlja onu tjeskobnu osobnu priču čije varijante posljednjih godina pratimo u njezinom radu. Oprostoreni i medijalizirani autoportret očito je i dalje u fokusu autoričinog zanimanja. Slika koju nam ovaj put pruža, ipak se tiče šireg društvenog konteksta. Osuda je ovaj puta, ma koliko benigna, ipak javna, a osobni prostor u konačnici još je uži i ugroženiji. , u: Pušenje, Branko Franceschi, katalog izložbe, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Galerija Galženica, 08.12.-23.12.2004.</ref> Izvodeći samu radnju pušenja, kao da nas podsjeća na kulturnu povijest ove pojave u društvu. Po riječima Branka Franceschija, prije smatrana navikom, danas se kategorizira kao ovisnost, globalno prokazna aktivnost s reputacijom tihoga ubojice. Zagovornici pušenja pak smatraju da je kampanja protiv pušenja i stigmatiziranje pušača prodiranje u njihovu privatnost i njihovo pravo izbora. U samome videu autorica snima sebe kako puši, prenaglašeno uvlačeći i ispuhujući dim koji izlazeći iz njezinih dišnih puteva postaje nadnaravan, te u posljednjem trenutku figura žene u njemu nestaje. To bi se moglo objasniti kao proces samouništenja u kojemu čovjek polako sebe dokida dok potpuno ne nestane. Efekt dima dorađen je digitalnim animacijama. Video-uradak prati i tekst izložen na zidovima, koji je upotrijebljen na tradicionalan način, ali svojim značenjem parira videu. Niz je to kratkih vinjeta, epizoda iz života umjetnice i anegdota vezanih za pušenje, kao iskazi tragikomičnih i ponižavajućih iskustava autorice, izgubljene i nemoćne u samouništavajućim slabostima svojega poroka.<ref name="poroka">Isto.</ref> |
||
=== Bibliografija=== |
=== Bibliografija=== |
||
| Redak 36: | Redak 36: | ||
<references /> |
<references /> |
||
[[Kategorija:Umjetnost]] |
|||
[[Kategorija:Aktivizam]] |
|||
Inačica od 19. veljače 2012. u 22:18
Ksenija Turčić (Zagreb, 1963.), hrvatska slikarica.
Životopis
Umjetnica Ksenija Turčić (1963.) diplomirala[1] je studij slikarstva na zagrebačkoj ALU 1987. godine u klasi prof. Ferdinanda Kulmera. Pohađala [2] je tečaj crtanja kod Josepha Kosutha u organizaciji Fondazione Antonio Ratti u Comu 1995. godine. Rezidencijalne boravke provela je u Cimelicama, Washingtonu i New Yorku 2000. i 2001. godine. Dobitnica je mnoštva domaćih i međunarodnih nagrada, od kojih se može izdvojiti Grand Prix nagrada 20. salona mladih 1988. godine i Godišnja Vjesnikova nagrada za likovne umjetnosti „Josip Račić“ 2001. godine. Zaposlena je u zvanju docentice na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagati počinje 1986. godine, a samostalno izlaže od 1988. godine. Sudjelovala je u nekoliko umjetničkih akcija i performansa u Zagrebu, Dubrovniku i New Yorku.
Stvaralaštvo
Fokusiramo li se na aktivističku komponentu u radovima Ksenije Turčić ona nije vidljiva na prvu loptu, već proizlazi tek iz dubljeg iščitavanja ponekih, ovdje navedenih djela. Umjetnica nam daje svoj feministički pogled na sudbine pojedinaca koje u nekoj od životnih faza propituju pojave na granici s društveno prihvatljivim ponašanje ili idu iza njih. Ostvaruje ga kroz niz video-radova realiziranih ranih godina novoga milenija.
Sunt Lacrimae Rerum?
Što se tiče cjelokupnog stvaralaštva Ksenije Turčić početkom devedesetih umjetnica se realizirala kroz umjetnost ambijenta izlažući radove diljem Hrvatske , ali i svijeta. Prekretnica je rad Sunt Lacrimae Rerum?, 1998., koji je bio predstavljen u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu u obliku video i zvučne instalacije. Kombinirajući ispitivanje perspektive i građenja prostora plohama, ovaj puta prikazanima putem videa umjetnica se ovim radom prvi puta okušava u tehnici novih medija. Još je jedan aspekt značajan za ovaj rad, a to je po Sandri Križić Roban, otvaranje prostora emocijama. Naime, kapanje vode na ogledalo gledatelja asocira na suze.
Izložba Out of Focus
Nova faza započinje interaktivnom video-instalacijom Ljubavnica, 2002., video-radovima Anđeo i Krug, te kompjuterski generiranim video-radovima Ja volim sebe, 2003. i SMS, 2003. Ovaj ciklus radova prvi je puta predstavljen na samostalnoj izložbi Out of Focus u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu krajem 2003. i početkom 2004. godine. Sam naziv izložbe proizlazi iz tema o kojima se ne može objektivno razmišljati dok ih se osobno proživljava, već nakon što je čovjek proživio neko iskustvo u životu, može ga racionalno poimiti s vremenskim i emotivnim odmakom. U ovim radovima postoji osobna priča, iza koje stoji politička, o krajnje nemilosrdnoj otvorenosti u kojoj umjetnica secira vlastitu nutrinu, kao što piše Nada Beroš u predgovoru izložbe.
Ljubavnica
Ljubavnica, čiju ulogu glumi sama autorica, ideal je osobe stvorene za današnjeg čovjeka kojemu samo daje, a ništa ne traži zauzvrat. Posjetitelj, govoreći u mikrofon aktivira video u kojemu u ljubavnica iskazuje po jednu od osamdesetak inspirativnih poruka koje blagotvorno djeluju na ego posjetitelja, kao što je npr. Danas tvoje oči svijetle drugačije.
Anđeo
Rad Anđeo kombinacija je dvije projekcije koje teku simultano, obiteljskog filmskog zapisa snimljenoga u djetinjstvu umjetnice prikazujući idealističke slike proslave dječjeg rođendana, odmora na moru i na snijegu, te video-rad većega formata koji prikazuje djevojčicu u onom istom krajoliku zagrebačkoga predgrađa koja korača prema kameri povećavajući dimenzije figure. Nakon toga djevojčica razgovara s terapeutom, no to zvuči kao govor svemirca jer je snimljeni razgovor reproduciran unazad kako se ne bi otkrio smisao razgovora.
Krug
Četiri muškarca i četiri žene međusobno komuniciraju u parovima u svim mogućim međusobnim kombinacijama, te ne pronalaze razlog za opstanak niti u jednoj od njih. Ova crno-bijela igra sparivanja, pod nazivom Krug izmjenjuje se kao što se vrte sličice na jednorukom Jacku, dok se ne prestanu vrtiti u iščekivanju zgoditka, i tada zastanu na čas i izmjenjuju nježnosti, ali tada shvate da to nije bila dobitna kombinacija i kreću dalje. Sve je to projecirano na dva susjedna zida koji su postavljeni pod kutem od devedeset stupnjeva. Tako je moguće da se istovremeno na obje projekcije pojavi ista osoba u paru s drugim partenrima. Umjetnica ovim radom aludira na adolescentsko doba u kojemu mladi ljudi traže sebe kroz niz veza u kojima se međusobno vežu sa većim dijelom, ako već ne sa svim, pripadnicima suprotnoga spola unutar neke prijateljske skupine mladih.
SMS
Video SMS niz je osobnih poruka koje je umjetnica primala dok je bila u vezi s muškarcem čiji identitet se ne otkriva. Tekst poruka prikazuje se na ekranu popraćen prigodnim ilustracijama i vizualizacijama izvedenim uz pomoć digitalne tehnologije. Svaka poruka sadrži i vrijeme i datum kada je primljena. Sadržaj poruka uglavnom je laskanje muškarca, dok se u posljednjoj poruci on ispričava da je postao otac i da umjetnici želi saopćiti prije nego ona to čuje od drugim.
Ja volim sebe
Posljednji rad ove izložbe je mantra koju umjetnica uzastopce ponavlja pod nazivom Ja volim sebe. Ksenija Turčić ovim radom željela je naglasiti kako je najteže voljeti sebe te ona samu sebe nagovara prakticirajući nešto poput autogenog treninga.
Pušenje
Video-uratkom Pušenje, 2004., izloženom na istoimenoj izložbi u Galeriji Galženica, umjetnica na vidjelo iznosi svoju ovisnost. [3] Izvodeći samu radnju pušenja, kao da nas podsjeća na kulturnu povijest ove pojave u društvu. Po riječima Branka Franceschija, prije smatrana navikom, danas se kategorizira kao ovisnost, globalno prokazna aktivnost s reputacijom tihoga ubojice. Zagovornici pušenja pak smatraju da je kampanja protiv pušenja i stigmatiziranje pušača prodiranje u njihovu privatnost i njihovo pravo izbora. U samome videu autorica snima sebe kako puši, prenaglašeno uvlačeći i ispuhujući dim koji izlazeći iz njezinih dišnih puteva postaje nadnaravan, te u posljednjem trenutku figura žene u njemu nestaje. To bi se moglo objasniti kao proces samouništenja u kojemu čovjek polako sebe dokida dok potpuno ne nestane. Efekt dima dorađen je digitalnim animacijama. Video-uradak prati i tekst izložen na zidovima, koji je upotrijebljen na tradicionalan način, ali svojim značenjem parira videu. Niz je to kratkih vinjeta, epizoda iz života umjetnice i anegdota vezanih za pušenje, kao iskazi tragikomičnih i ponižavajućih iskustava autorice, izgubljene i nemoćne u samouništavajućim slabostima svojega poroka.[4]
Bibliografija
INSERT, retrospektiva hrvatske video-umjetnosti, autori: Tihomir Milovac, Silva Kalčić, Antonia Majača i Branko Franceschi, Zagreb, 2008.
OUT OF FOCUS, katalog izložbe, Nada Beroš, Radmila Iva Janković, Sandra Križić Roban, 18.12.2003. – 18.01.2004., MSU&META, Zagreb, 2004.
PUŠENJE, Branko Franceschi, katalog izložbe, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Galerija Galženica, 08.12.-23.12.2004.
Bilješke
- ↑ Katalog izložbe Istinite priče, održane u Gliptoteci HAZU u studenom-prosincu 2011. godine, str. 23
- ↑ Preuzeto s mrežne stranice: http://galerijagalzenica.info/content/ksenija-tur%C4%8Di%C4%87-pu%C5%A1enje, posjećeno 05.02.2012. godine.
- ↑ U komičnom poistovjećivanju samog čina, označitelja i metaforičke razine, sjetno lice Ksenije Turčić, u grotesknom uvećanju emisije dima i razine zvuka udisaja, odnosno izdisaja, ipak ponavlja onu tjeskobnu osobnu priču čije varijante posljednjih godina pratimo u njezinom radu. Oprostoreni i medijalizirani autoportret očito je i dalje u fokusu autoričinog zanimanja. Slika koju nam ovaj put pruža, ipak se tiče šireg društvenog konteksta. Osuda je ovaj puta, ma koliko benigna, ipak javna, a osobni prostor u konačnici još je uži i ugroženiji. , u: Pušenje, Branko Franceschi, katalog izložbe, Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, Galerija Galženica, 08.12.-23.12.2004.
- ↑ Isto.