Tisuću i jedna noć

Ovo je glavno značenje pojma Tisuću i jedna noć. Za druga značenja pogledajte Tisuću i jedna noć (TV serija).

Knjiga Tisuću i jedne noći (perzijski: هزار و یک شب Hazār-o Yak Šab, arapski: كتاب ألف ليلة وليلة Kitāb 'Alf Layla wa-Layla, turski: Binbir Gece), također poznata kao Tisuću i jedna noć, 1001 Arapske noći (Arapske noći), uokvirena je brojnih autora. Iako originalna verzija nikad nije pronađena, nekoliko verzija datira njezino porijeklo negdje između 800. i 900. godine.

Tisucu i jedna noć (perzijski: هزار و يك شب, fonol. Hezār-o Yek shab, arapski: الف ليلة وليلة, fonol. alf laila wa-laila) je zbirka dužih i kraćih priča koje su nastale u periodu od 9. do 14. vijeka. Priče imaju korijene iz starih civilizacija Arabije, Perzije, Indije, Egipta i Mezopotamije. Osnova cijele ove zbirke je priča o Šeherzadi.

"Hiljadu i jedna noć" je poput nekog nedoglednog okeana sakupila moćne bujice maštovitog pripovjedačkog umijeća čitavog Istoka. Istočnjački carevi i veziri, narodi i plemena – pozdravljaju nas osmijehom, prije nego što će se izgubiti u valovima koji se nad njima sklapaju. Na sreću, dok je Šeherzadina priče, nisu iščezli u nepovrat.

Okvirna priča ove knjige je priča o Šeherzadi i caru Šahrijahu. To je zatvorena i samostalna pripovjedna cjelina. U Šeherzadinom pričanju pojavljuju se ličnosti koje također pripovjedaju, ne samo svoju sudbinu, nego i ono što su čuli kao posebnu pripovjetku. Tako nastaju nove priče. I sama kompozicija "Hiljadu i jedne noć" je veoma složena. Najbolje bi se mogla predstaviti u koncentričnim krugovima, u kojima je najširi onaj o Šeherzadi i Šahrijahu, a sve druge priče pojavljuju se kao uži koncentrični krugovi.

Šeherzada svoje pripovijedanje pročinje pričom o Sindbadu nosaču i Sindbadu moreplovcu. Svoje priče ona priča caru Šahrijahu, koji je zamrzio cijeli ženski rod i svaku noć u svojoj palači dovodio po jednu djevicu, koju je jutrom ubijao. Šahrijah je mrzio žene zbog prevare koju je počinila njegova supruga sa robom. Šeherzada svoju priču počinje pričanjem o Sindbadu nosaču, mladom čovjeku, koji je bio razočaran svojim životom. Jedne prilike zapjevao je pjesmu o svojoj nesreći, te o tome kako ga je "sahvatila gorka i tamna sudba", kako mu je život bijedan i da to Bog vidi, ali ništa ne poduzima. Sindbad nosač upoznaje starijeg čovjeka Sindbada moreplovca, koji priča priču o svojim putovanjima. Još kao mlad, živio je lagodnim životom, ali kada mu je sve to dosadilo krenuo je na svoje prvo putovanje. Na tom putovanju sve je bilo uredu dok kapetan broda nije poželio usidriti brod na nekom ostrvu. Putnici su se tu odmorili i teferičili, dok kapetan nije objavio da se nalaze na ležima uspavanog kita. Tada se već grdosija i počela kretati, mnogi su i poginuli dok se Sindbad moreplovac spasio, uz kako on to sam i kaže, Allahovu pomoć. Na tom ostrvu sreće čovjeka koji ga odvede do njihovog kralja Mihradžana. Kralj je zavolio Moreplovca, međutim Sindbadu sva ta pažnja kralja nije ugušila želju za rodnim gradom Bagdadom, niko nije ni znao ni čuo za Bagdad.

Tisucu i jedna noć, Gustave Boulanger (1873)

Jednog dana je na ostrvo došao kapetan koji je bio prinuđen da ih nekolicinu ostavi na kitu, te ga Sindbad prepoznaje i odlazi s njim u Bagdad.

Nakon svake ispričane priče Sindbad moreplovac daje po sto zlatnika sindbadu nosaču i šalje ga kući uz napomenu da i sutra dođe da čuje još zanimljiviju priču, toliko zanimljiviju da će prethodnu priču i zaboraviti. Šeherzada koja je bila mudra te slatkorječiva, svoje priče prekidala je pred zoru na najzanimljivijem mjestu, tako da bi svaki put car odgodio njenu smrt da bi čuo kraj priče. To je trajalo hiljadu i jednu noć.

Sedam priča Sidnbada moreplovca, sedam njegovih putovanja, imaju svoje sličnosti, ali je svaka na svoj način i drugačija. U svakom putovanju mislio je da neće preživjeti, ali kada bi se uz pomoć Allaha spasio, zaklinjao se da više neće sudbinu izazivati, te da će se smiriti. Sindbadova želja za novim prostranstvima, širokim morima, nepoznatim zemljama i ljudima bila je jača i od svih mogućih opasnosti koje su mu se dešavale, veća je želja bila i od ogromne ptičurine čija su krila mogla da zaklone i samo sunce.

U svakoj Sindbadovoj priči, početak je isti: plovidba je mira i bez problema, ali onda slijedi preokret. U drugoj priči, Sindbad zadrijema i lađa ode bez njega, u trećoj sam dospijeva na Majmunski otok, gdje doživljava da gleda kako majmuni jedu njegove drugove. Sa Majmunskog otoka spasili su se nakon što je mudri Sindbad napravio plan kako da ubiju čudovište kada je zaspalo, te je dva užarena kobca zabio u njegove oči i oslijepio ga. Na ovom primjeru očituje se mdurost i snalažljivost Sindbada. Mnogo je još primjera koji nam odaju Sindbadovu mudrost. Na petom je putovanju Sindbad bio prevaren od strane starca koji mu se učinio jadnim i iscrpljenim, te ga ja Sindbad prihvatio ponijeti preko potoka. Međutim, starac se više nije htio maknuti. Ovdje se pokazuje Sindbadova dobrota. Starca je kasnije napio vinom kojeg je sam napravio te se tako još jednom spasio.

Sve Sindbadove priče protkane su nevjerovatnom vjerom, vjerom u Jednog i Jedinog Allaha dž.š. Nekada se okolnosti u kojima je Sindbad bio bile takve da je preostajala samo nada i vjerovanje u spas od Allaha. Kako su se putovanja nizala, Sindbadova vjera u Allaha je sve više rasla. "Nema utočišta osim u Allahu. Allah se pobrinuo da ne skapam od gladi i žeđi" Nakon ispričanih sedam priča i nakon datih ukupno 700 zlatnika svome imenjaku Sindbadu nosaču, shvaćamo da je Sindbad moreplovac običan čovjek koji je preživio mnogo, te ostaje pitanje koliko je samo priča morao da ispriča moreplovac na raznim dvorovima, u svakakvim prilikama i neprilikama, o svojoj zlosreći i čudima sudbine – dok ih najzad nije u sigurnosti i udobonsti svog raskošnog doma u cjelini ponovio nosaču. Sve ove priče Sindbad moreplovac je ponovio Sindbadu nosaču u želji da on bude zadovoljan svojom sudbinom, svojim mirnim i staloženim životom nosača. "Istina je da si ostao siromah, a da sam ja stekao blago nebrojeno. Pa ipak, zar svaki od nas nije nagrađen po svome naporu?" Sindbad nosač poslije ovih priča shvaća da treba biti zadovojlan svojom sudbinom, te kasnije moli Allaha da mu oprosti zbog njegovog nerazbora.

Još nekoliko priča Šeherzada priča Šahrijahu, a sve su priče nevjerovatne i u njima je sve moguće: iz najveće sreće dospjeti u bijedu, ali i obrnuto – iz strašne pogibije uspeti se na vrhunac vlasti. Igrom slijepog slučaja a sve i svakad može da se preokrene. Nikad se ništa ne dovršava, odlaže se kao u nekoj beskrajnoj igri, odlaganje treba da zavara protivnika, a takva igra odlaganja postaje stvarnija i od stvarnosti.

Hiljadu i jednu noć Šeherzada je odlagala svoju smrt, a kroz njenu priču saznajemo mnogo toga i o njoj: bila je to osjećajna žena, znala je lijepo pripovijedati, što ju je i ostavilo na životu, a nadasve, Šeherzada je bila mudra i lukava. Na kraju, car Šahrijah se divi Šeherzadi, učevnoj i riječitoj, te želi da je načini svojom ženom. Šahrijahov brat Šahzaman je za svoju suprugu uzeo Šeherzadinu sestru Dariazadu, a njihov otac postaje car.

Što se tiče cara Šahrijaha, on naredi da se dovedu bez odlaganja pisari najvještiji iz svih zemalja muslimanskih, te taj niz čudesa i iznenađenja zapišu u knjizi priča o "hiljadu i jednoj noći".