Bitka kod Bara
Bitka kod Bara, Barska bitka ili Tuđemilska bitka se odigrala 6. na 7. listopada 1042. na lokalitetu današnjega sela Tuđemil kod Bara (Crna Gora) između dukljanske vojske, koju je predvodio knez Vojislav, te bizantske vojske pod zapovjedništvom Kursilija iz Drača (Albanija).
Pobjeda Dukljna kod Bara 6./7. listopada 1042. je prva u nizu povijesnih crnogorskih vojnih pobjeda i slavi se sada kao službeni Dan Vojske Crne Gore.
Sadržaj |
Što je prethodilo [uredi]
Naslijedivši dukljansko prijestolje od Svetoga Vladimira, knez Vojislav je dugo vremena bio bizantski vazal. No, 1036. zakratko je zbacio bizantski jaram, da bi bio uhvaćen i odveden Carigrad.
Uspio je pobjeći iz zatočeništva i zagospodariti Dukljom, pa sa Dukljanima napadajući bizantske vazale Srbe i Tribale. kroničar Ivan Skilica (Ιωάννης Σκυλίτζης) o tome izvješćuje:
„Pošto je Stefan Vojislav bio pobjegao, kao što je ranije rečeno, iz Carigrada i zauzeo ilirske planine i Tribale i Srbe, okolna plemena podložna Romejima, napadao i pljačkao, Monomah nije mogao da podnosi njegove upade i pismeno naredi arhontu Drača - bio je to patrikije Mihailo, sin logoteta Anastasija - da prikupi stratiotsku vojsku Drača koja je bila pod njime, kao i vojske iz susjednim tema koje su bile njemu podređene.“
K tomu, bizantski brod, koji je vjerojatno polovio iz južne Italije za Solun, zahvaćen burom bacila na dukljansku obalu. To zlato - pominje se u izvorima 15 kentenara - Vojislav je uzeo za sebe, unatoč tome što je pripadalo caru Bizanta osobno.
Uslijedio je bizantski vojni odgovor, no Vojislav je 1040. potukao bizantsku vojsku u Crmnici koju je predvodio Evnuh Georgije Provat.
Poraz je još više razljutio Carigrad, pa je poslata mnogo veća vojska, pod vođstvom Kursilija. U ranu jesen 1042. Bizantici su u svoju ekspediciju uključili vazale, iz Zahumlja Srbina Ljutovida, koji je imao titulu stratega Srbije, te župane Raške i Bosne i njihove postrojbe.
Raspored snaga [uredi]
Kursilije je forsirao rijeku Bojanu, te se ulogorio kod Bara, gdje se nalazio i Vojislavov dvor Prapratna, na obroncima planine Rumije.
Prema bizantskom operacijskom planu, on je tu trebao sačekati raško-bosansko-humsku vojsku koja je trebala prodrijeti u Duklju dolinama rijeka Zete i Morače, kako bi zajedno napali glavninu dukljanske vojske koja se koncentrirala na prostoru Crmnice, odnosno, obroncima planine Rumije, između Bara i Skadarskoga jezera..
Bizantski izvori govore da je Kursilije prema Crmnici koncentrirao "40.000 bojovnika", a njihov nepouzdani kroničar Ivan Skilica čak "60.000 bojovnika", što je vjerojatno pretjerivanje.
No, u svakom slučaju, nema sumnje da je bizantska vojska bila iznimno jaka. Dukljani su bili malobrojniji.
Kneza Vojislava bizantski kroničari opisuju kao Vojislava Dukljanina i vele "iako je ovaj bio varvarin, ali po prirodi i iskustvu bješe mudar"[2].
Vojislav je, skupa sa svojim sinovima, organizirao posjedanje bojišnice 6. listopada 1042. tijekom kojeg je nebom protutnjao komet što se kao loš signal dojmilo na bizantsku vojsku.
Bitka [uredi]
U ponoć 6./7. listopada 1042. Dukljani su poduzeli napad po logorima bizantske vojske.
Svi bizantski izvori opisuju da su Dukljani atakirali uz strahovitu vrisku i uz zvukove truba i rogova, što je paraliziralo Bizantice. Bez obzira na malo vjerojatne cifre o desetinama tisuća pobijenih Bizantinaca, nema sumnje da je, kod Bara, bizantska vojska bila masakrirana.
Ljetopis popa Dukljanina izvješćuje (glava XXXVIII.) o tijeku Bitke kod Bara (citat na crnogorskom):
"...Kralj (Vojislav - op.a.) sa svojom vojskom, noću po malo nastupajući tiho se približavaše njihovom logoru. U sred noći pak stiže tamo đe su bile grčke straže i čuvari Grka, i jurne na njih, te neke pobije, a ostale nagna u bijeg. Kad su to vidjeli Grci, veoma se uznemire. Odmah zatim oglasi se kraljeva truba, a oni koji su bili sa kraljem duvahu u rogove i počeše veoma glasno vikati. a sinovi kraljevi koji bijahu po brdima isto tako počeše odavde i odande trubiti u trube i rogove i vikati. Zatim, lagano se spuštajući niz strane brda, približavahu se neprijateljima, a isto tako je učinio i kralj. Grci se zaista počese jako plašiti, pa pošto su slušali kako se oni sporo spuštaju a kako je bila noć i nijesu mogli da vide, mislili su da se radi o veoma velikoj vojsci, kao što su bili čuli od Baranina. A kad su čuli da je zvuk truba, rogova i vike već blizu i da na njih navaljuju, spopade ih strah, i okrenuše se u bijeg. Kad je pak kralj saznao, a i oni koji su sa njim bili, da Grci bježe, navališe kad se zora približavala na njihov logor, da ih ranjavaju, sijeku i ubijaju goneći ih pred sobom..."
Istodobno je Gojislav, sin kneza Vojislava, kod Klobuka (blizu suvremenog Nikšića) predvodio dukljanske postrojbe i pobijedio kombiniranu raško-bosansko-humsku vojsku koja se kod Bara trebala spojiti sa bizantskom.
Bizantski zapovjednik Kursilije je teško ranjen, no uspio je pobijeći. Dukljani su natstavili goniti bizantske postrojbe sve do rijeke Drima (u suvremenoj Albaniji).
Epilog [uredi]
Duklja je Bitkom kod Bara 1042. izvojevala državnu nezavisnost.
Knez Vojislav je postao utemeljiteljem dinastije Vojislavljevića, prve povijesne crnogorske dinastije, a njegov nasljednik, Mihailo, postat će najkasnije 1077. kralj a Duklja kraljevina.
Vanjske poveznice [uredi]
Izvori [uredi]
- ↑ Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom III., urednici Georgije Ostrogorski i Franjo Barišić, Vizantološki instutut, Beograd, 1966., str. 159
- ↑ Bizantski kroničar Kekavmen o tome kako je knez Vojislav zarobio vizantijskog stratega u Dubrovniku (poslije 1042.)
