Bitka kod Peluzija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bitka kod Peluzija
Dio vojnih pohoda Kambiza II.
Položaj drevnog Peluzija na karti modernog Egipta Položaj drevnog Peluzija na karti modernog Egipta
(30 km jugoistočno od modernog grada Port Saida)
Datum svibanj 525. pr. Kr.
Lokacija Antički grad Peluzij u Egiptu
Ishod Odlučna perzijska pobjeda
(Egipat anektiran Perzijskom Carstvu)
Casus belli Invazija Kambiza II. na Egipat
Sukobljeni
Egipat Perzijsko Carstvo
Vođe
Psamtik III. Kambiz II.
Vojne snage
Nepoznato, no bitno slabiji Nepoznato, no bitno jači
Posljedice
Gubici:
50.000[1]
Gubici:
7.000[1]

Bitka kod Peluzija (525. pr. Kr.) bila je prvi veliki obračun između Egipta i Perzijskog Carstva. Bitka je završila odlučnom perzijskom pobjedom protiv Psamtika III. nakon čega je perzijski veliki kralj Kambiz II. prihvatio titulu egipatskog faraona. Perzijanci će nakon ove bitke uz manje prekide još dva stoljeća dominirati Egiptom.

Pozadina[uredi VE | uredi]

Od sredine 6. stoljeća pr. Kr. egipatski faraon Amazis II. sa sve većom je zabrinutošću pratio uspon Perzijskog Carstva koje je smatrao prijetnjom egipatskoj samostalnosti, pa ju je odlučio ojačati stvaranjem saveza sa grčkim polisima. Nakon što je perzijski vladar Kir Veliki godine 547. pr. Kr. pokorio Lidijsko Carstvo na čijoj su strani sudjelovali i Egipćani, a zatim 539. pr. Kr. i Babiloniju, Egipat i Perzijsko Carstvo dobili su zajedničku granicu. Kirov sin i nasljednik Kambiz II. smatrao je kako Egipat, s obzirom na svoje bogatstvo i stratešku važnost, predstavlja jedinu državu koja priječi perzijsku dominaciju nad poznatim svijetom. Povoljni uvjeti za pohod protiv Egipta stvoreni su kada je Amazis II. umro, a na prijestolje stupio mladi i neiskusni faraon Psamtik III.[2]

Psamtik III. je svoju nesposobnost dokazao time što je velik broj njegovih grčkih saveznika, među kojima su bili i Fan iz Halikarnasa te Polikrat sa Samosa, prešao na perzijsku stranu. Kambiz II. je u međuvremenu osigurao podršku arapskih poglavara na sjeverozapadu Arabije koji su njegovoj vojsci omogućili opskrbu vodom[3], i time omogućili prelazak preko pustinje do Peluzija.

Bitka[uredi VE | uredi]

Odlučujući oružani sukob dogodio se u blizini grada Peluzij, gdje se dogodio pravi pokolj. Egipćani predvođeni mladim i neiskusnim Psamtikom nisu predstavljali nikakvu prijetnju za moćnu perzijsku vojsku. Unatoč pokušajima na pruže nekakav otpor, Egipćani su brzo potučeni od strane Perzijanaca koji su bili brojčano superiorniji, iskusniji te kvalitetnije opremljeni. Nakon bitke egipatska vojska pretrpjela je goleme gubitke koju su se brojali u desecima tisuća. Kao razlog tome antički povjesničari navode crteže Baste (božice-mačke) na perzijskim štitovima i nošenje živih mački u bitci, zbog čega se bogobojazni Egipćani nisu usudili napasti redove strijelama. Prema Kteziju[1], egipatske žrtve bile su 50.000 vojnika, a perzijske svega 7 tisuća. O velkim egipatskim gubicima svjedoči i povjesničar Herodot koji je u posjetu gradu navodno vidio desetke tisuća lubanja[4]. Nakon kratke bitke ostaci Psamtikove vojske su se povukli u paničnom bijegu, te su se sklonili u njegovu tvrđavu. Budući kako Kambiz II. nije bio raspoložen za opsadu, oko fortifikacija pustio je veliki broj mačaka što je demoraliziralo Egipćane koji se i dalje nisu usuđivali napasti Perzijance zbog štovanja mački. Egipatska vojska kasnije je nastavila povlačenje sve do Memfisa gdje su se zatvorili u gradske zidine.

Posljedice[uredi VE | uredi]

Nakon poraza u bitci kod Peluzija i izdaje Fana iz Halikarnasa, egipatski faraon Psamtik III. povukao se u Memfis. Kada je perzijski vladar Kambiz II. stigao do Memfisa gdje je postavio opsadu, drevni izvori navode kako su egipatski gubici u opsadi Memfisa brojali deseterostruko više od grčkih, što znači kako je poginulo 200 Karijaca i 2.000 Egipćana. Nakon pada Memfisa Psamtik III. je zarobljen, a pogubljen je nakon što se kasnije pokušao pobuniti protiv perzijske vlasti. Egipat je tim porazom postao satrapija Perzijskog Carstva idućih dvije stotine godina.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Herodot: „Povijesti“, III. 9.-12.
  • R. Ernest Dupuy i Trevor N. Dupuy: „Enciklopedija vojne povijesti od 3000. pr. Kr. do danas“ (The Encyclopedia of Military History from 3500 B.C. to the present), New York, izdavač: Harper and Row, 1977.
  • J. F. C. Fuller: „Vojna povijest zapadnog svijeta“ (A Military History of the Western World), izdavač: Minerva Press, 1. svezak, 1954.
  • Thomas Harbottle: „Rječnik bitaka“ (Dictionary of Battles), izdavač: Stein and Day, New York, 1971.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]