Eneida

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Eneida je monumentalno djelo rimskog pjesnika Publija Vergilija Marona, koji je već za života stekao slavu kakvu malo koji pjesnik postiže i poslije smrti. Njegova djela su se javno recitirala i čitala u školama, bio je smatran najvrednijim uzorom za nasljedovanje i vrhunskim pjesnikom, u jednu riječ već za života postao je klasikom.

Vergilije je želio pružiti Rimu nacionalni ep u kojem će biti istaknute rimske vrline utjelovljene u glavnom junaku Eneji, želio je istaknuti političku misiju Rima i proslaviti rod Julijevaca. Građu mu je pružio mit, ali ju je pomoću proricanja onoga što se već dogodilo povezao sa svojim vremenom. U pjesničkoj obradi tog junačkog epa glavnim mu je uzorom od grčkih pjesnika bio Homer, a od rimskih Enije. Međutim, Vergilije se pogotovo tijesno oslanja na Homerove epove. Voltaire je kazao: Homer je stvorio Vergilija, ako je tako, to je bez sumnje njegovo najljepše djelo. (preuzeto iz [1])

Sinopsis[uredi VE | uredi]

Izvadak iz djela[uredi VE | uredi]

199-233: Laokoontova smrt
Ali najednom se tada ukáza jadnima nama
još jezovitije nešto i dòkraja srca nam zbuni.
Svèćenik boga Neptúna, Laòkoont, izabran ždrijebom,
vola je upravo klao pred svečanim božjim oltarom,
kadli zmijurine dvije od Tëneda pučinom tihom
-grozim od svojih se riječi - spram našeg se valjaju žala,
goleme krugove viju i upored k obali téže.
Propinju grudi nad vodom, a krvave uzdižu kukme,
dok im se ostalo tijelo po pučini za njima vlači
velike vijuge vijuć od hrptova ogromnih leđa.
Voda se pjeni i ključa, a one već dostižu kopno,
buljave oči im gore vatruštinom bijesnom i krvlju,
sikću i psiču i usne palucavim jezikom ližu.
Blijedilo osu nas sve i nagnasmo u bijeg, a zmije
određen slijedeći pravac k Laokoontu se vuku,
nejaka zgrabe tjelesa obaju sinova mu bijednih,
pa se opletu oko njih i udove im gristi stanu.
Tada i samoga oca, kad u pomoć s oružjem stiže,
stegnu strahovitim stiskom i sviju se okolo njega.
Okolo pasa mu dvaput i dvaput okolo vrata
ljuskava oviju tijela, a uzdignu glavu i šije.
Napreže svećenik ruke i nastoji riješit se spona,
sav je u pjeni, a trake otrov mu oblijeva crni,
urliče toliko strašno, da urlik mu siže do zvijezda,
nalik na goveda rik, što priklano tek je pri žrtvi,
pa od oltara bježi kad nevještu sjekiru strese.
Obje zmijurine tad na brežuljak odmile do hrama,
potraže tvrđavu svetu Tritonije boginje hude,
pa se kod njezinih nogu pod okruglim sklupčaju štitom.
Naša uzdrhtala srca studena pak podiđe jeza,
odsvud se glasi pronesu da umjesna ova je kazna,
jer je Laokoont gvožđem božansko povrijedio drvo,
prokleto zarivši koplje u trupinu svetome konju.
Poviču svi da nam valja do boginje konja odvući
i pomolit se njoj.