Moskovska suđenja

Sovjetski tužitelj Andrej Višinski čita optužnicu Karlu Radeku na drugom moskovskom suđenju godine 1937.

Moskovska suđenja ili Moskovski procesi (ruski Московские процессы) je naziv za tri suđenja nekadašnjim najvišim funkcionarima sovjetske države i Partije održanih između 1936. i 1938. u Moskvi, a koja se smatraju najpoznatijim događajima tzv. Velike čistke. Ona su sovjetskoj i međunarodnoj javnosti prikazana kao obračun s "trockističkim izdajnicima" koji su, u dosluhu sa stranim silama nastojali oboriti sovjetsku vlast; u stvarnosti su svi procesi bili montirani, a branjenici bili nekadašnji suparnici tadašnjeg sovjetskog vođe Josifa Staljina. Svi su branjenici na suđenjima priznali krivicu, te su osuđeni na smrt ili dugotrajne zatvorske kazne, a nakon čega su bili pogubljeni ili izvansudski likvidirani. Povjesnčari su naknadnim uvidom u sovjetske službene arhive i druge dokumente otkrili da su mnoga od priznanja bila iznuđena mučenjem i prijetnjama; desetljećima nakon Staljinove smrti su sovjetske vlasti osuđenike službeno rehabilitirali. Suđenja su bila:

• Prvi moskovski proces ili "Proces objedinjenom protusovjetskom trockističko-zinovjevskom centru", održan od 19. do 24. kolovoza 1936. na kome je suđeno Grigoriju Zinovjevu i Levu Kamenjevu;
• Drugi moskovski proces ili "Proces paralelnom protusovjetskom trockističkom centru" održan od 23. do 30. siječnja 1937. na kome je suđeno Georgiju Pjatakovu, Grigoriju Sokoljnikovu, Karlu Radeku i Leonidu Serebjakovu;
• Treći moskovski proces, poznat i kao "Suđenje dvadeset jednom" ili "Proces protusovjetskom desno-trockističkom bloku" čiji je najpoznatiji branjenik bio Nikolaj Buharin