Onješki poluotok
| Onješki poluotok rus. Онежский полуостров | |
|---|---|
| Poluotok | |
 Satelitska snimka poluotoka | |
 Poluotok Onega na zemljovidu Bijelog mora, razdvaja Onješki i Dvinski zaljev]] | |
| Položaj | |
| Koordinate | 64°40′N 37°30′E / 64.67°N 37.5°E (WD) |
| Smještaj | Arhangelska oblast |
| Država | |
| More | Bijelo more |
| Ocean | Arktički ocean |
| Razdvaja | Onješki zaljev i Dvinski zaljev |
| Fizikalne osobine | |
| Duljina | 150 km |
| Širina | 60-75 km |
  Onješki poluotok Onješki poluotok na zemljovidu Sjeverozapadnog saveznog okruga  | |
Onješki poluotok (rus. Онежский полуостров) nalazi se u Arhangelskoj oblasti u Rusiji. Prodire u Bijelo more, s Onješkim zaljevom na jugozapadu i Dvinskim zaljevom na sjeveroistoku. Poluotok je dug oko 150 km, a širina mu varira između 60 i 75 km.[1]
Geografija[uredi | uredi kôd]
Obalno područje poluotoka je naseljeno. Sela (u smjeru suprotnom od kazaljke na satu) Nyonoksa, Syuzma, Krasnaya Gora, Pertominsk, Unsky, Yarenga, Lopshenga, Letny Navolok, Letnyaya Zolotitsa, Pushlakhta, Lyamtsa, Purnema i Nizhmozero nalaze se na ili blizu obale. Sjeveroistočnu obalu poluotoka presijeca Unski zaljev, zaljev u zaljevu Dvina, koji je dugačak oko 20 km. Sela Una i Luda nalaze se na unutrašnjoj obali Unskog zaljeva. Unutrašnjost poluotoka (sjeverozapadno od crte koja povezuje Ludu i Purnemu) je divljina bez stalnog stanovništva. Malo se drva sječe u Verkhneozersku, jugoistočno od Lude. Unutrašnjost poluotoka je brežuljkasta i ima mnogo jezera, od kojih su najveća jezera Mjandozero, Vežmozero (oba jezera se ulijevaju u rijeku Vežmu - koja utiče u Unski zaljev), jezero Lyamitskoye (koje se uliva u rijeku Lyamtsa)., teče prema zapadu), i jezero Bolshoye Vygozero (koje se ulijeva u rijeku Zolotitsa, koja također teče na zapad).
Uprava[uredi | uredi kôd]
Administrativno, poluotok dijele Onješki i Primorski okrug i grad Severodvinsk u Arhangelskoj oblasti. Dana 17. prosinca 1940. na poluotoku je osnovan Bijelomorski okrug, na područjima koja su prije bila dijelovi Primorskog i Onješkog okruga. Administrativno središte okruga postalo je selo Pertominsk. Dana 30. rujna 1958. Belomorski okrug je ukinut, a područje okruga podijeljeno je između Primorskog i Onješkog okruga.[2]
Povijest i religija[uredi | uredi kôd]
Poluotok su naselili Novgorodci najkasnije u 13. stoljeću. Pomori, koji žive na obali, potomci su Novgorodaca. Većina sela na obali poluotoka ima povijesni značaj. Ansambl Purnema Pogosta, koji se sastoji od crkve sv. Nikole (1618.) i crkve Rođenja (1860.), te Zaostrovskog pogosta u selu Nyonoksa, koji se sastoji od crkve Prikazanja Isusova u hramu (1683. – 1688.) i Crkva sv. Mihovila (1776. – 1785.), zaštićene su na saveznoj razini kao spomenik arhitekture.[3]
Selo Lopshenga predstavljeno je u djelima Jurija Kazakova, ruskog pisca kratkih priča koji je mnogo putovao ruskim sjeverom. Naziv jedne od Kazakovljevih knjiga kratkih priča je Poedemte v Lopshengu — Idemo u Lopshengu.
Gospodarstvo i promet[uredi | uredi kôd]
Gospodarstvo poluotoka temelji se na drvnoj industriji i ribarstvu. Selo Luda povezano je cjelosezonskom cestom sa Severodvinskom i Onegom. Preko Unskog zaljeva vozi trajekt. Druga sela na obali imaju rijetke zračne i morske veze s Onegom i Arhangelskom.
Nacionalni park Onežskoje Pomorje otvoren je na obali poluotoka Onega 2013. godine radi zaštite netaknutih šuma.[4]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Онежский полуостров // Север (ruski). Физкультура и спорт. Moscow. 1975. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. ožujka 2019. Pristupljeno 29. listopada 2021.
- ↑ АДМИНИСТРАТИВНО-ТЕРРИТОРИАЛЬНОЕ ДЕЛЕНИЕ АРХАНГЕЛЬСКОЙ ГУБЕРНИИ В XVIII-XX вв. * (СПРАВКА) (ruski). Архивы России. 2000. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. srpnja 2011. Pristupljeno 12. kolovoza 2011.
- ↑ Памятники истории и культуры народов Российской Федерации (ruski). Russian Ministry of Culture. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. travnja 2009. Pristupljeno 22. kolovoza 2011.
- ↑ Создан новый национальный парк «Онежское Поморье» (ruski). Greenpeace. 27. veljače 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. prosinca 2013. Pristupljeno 2. studenoga 2015.