Paragoga
Paragoga (iz grčkog: παραγωγή, paragogé), u starijim hrvatskim izvorima i zasuvak,[1] naziv je za epentetsko dodavanje glasa ili sloga na kraj riječi u svrhu naglašavanja, izmjene gramatičkog značenja ili kao nezavisni razvoj u jeziku.[2][3] Česta je pojava pri prilagodbi stranih riječi u nekom jeziku.
Neki su jezici pretrpjeli paragogu kao glasovnu promjenu, što se vidi po razmjerno dužem suvremenom obliku riječi s obzirom na njihov povijesni razvoj. Za primjer se može uzeti talijanska riječ sono („jesam”), koja je nastala iz latinske riječi sum. Katkad se, kao i u već navedenome primjeru, paragoga manifestira kao sinharmonijski samoglasnik, primjerice: praoceanijski *saqat u uneapa zaɣata („loš”).
Posuđenice[uredi | uredi kôd]
Neki jezici dodaju glas na kraj posuđenice kako bi izbjegli neprirodnu strukturu, tj. odstup sloga. Neki pak dodaju gramatički dodatak na kraj posuđenice kako bi ju mogli sklanjati.
Primjeri[uredi | uredi kôd]
Gramatičke adaptacije[uredi | uredi kôd]
- eng. computer – let. kompjūters
- osmanski turski rakı (arap. راقى) – hrv. rakija
Nasljeđenice[uredi | uredi kôd]
Paragoga se može pojaviti i kod naslijeđenih riječi u jeziku, što je slučaj kod mnogih riječi romanskih jezika.
Primjeri[uredi | uredi kôd]
- lat. sunt – it. sono
- lat. fine – kat. fins
- praoceanijski *saqat – tamambo sati
- pra-malajsko-polinezijski *bayaD – makasarski báyaraʔ
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ paragoga | Struna – Hrvatsko strukovno nazivlje. struna.ihjj.hr. Pristupljeno 22. prosinca 2023.
- ↑ paràgoga | Hrvatski jezični portal. hjp.znanje.hr. Pristupljeno 22. prosinca 2023.
- ↑ paragoge | Merriam-Webster. www.merriam-webster.com (engleski). Pristupljeno 22. prosinca 2023.
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Crowley, Terry. 1997. An Introduction to Historical Linguistics. 3. izdanje. Oxford University Press.
- Sorbet, Piotr. 2019. „El mecanismo de paragoge.” U: López González, Antonio María; Kobyłecka-Piwońska, Ewa; Kłosińska-Nachin, Agnieszka; Baran, Marek (ur.). Voces dialogantes. Wydawnictwo Uniwersytetu Łódzkiego. str. 375–384.