Sorkočević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Grb Sorkočević - Sorgo
Grb Sorkočević-Crijević / Sorgo-Cerva

Sorkočević (tal. Sorgo), dubrovačka plemićka obitelj. Prema kroničarima, podrijetlom su iz Kotora, a starinom iz Albanije (Redoni) ili Epira. Prema dubrovačkomu kroničaru N. Ranjini, primljeni su u patricijat jer su u doba velike gladi dopremili u Dubrovnik veliku količinu sirka (sorgo). U izvorima slavenske kancelarije spominju se slaviziranim oblicima Sorgočević, Sorkočević, a u latinskim vrelima oblicima Sorgoč i Sorkoč. Od druge polovice XIV. st. isključivo se zovu talijanizirano Sorgo. Najstariji poznati član obitelji bio je Dobroslav (rođen oko 1160), a prvi koji se u izvorima spominje njegov je sin Vido (Vita) Dobroslavić, koji je 1253. kao član Velikoga vijeća prisustvovao potpisivanju saveza između Dubrovnika i bugarskog cara Mihaela I. Asena. Vido je imao sedam sinova, a od najstarijega Marina (oko 1220 – oko 1282), s nadimkom Pesta (Peštić), i najmlađega Nikole (rođen oko 1245), potekli su obiteljski ogranci, koji su se održali sve do XIX. i XX. st. U XIV. i XV. st. ističu se Stjepan Marinov (oko 1320–88), zapovjednik galije u akcijama protiv Kotora, poslije zapovjednik dubrovačke flote, Pasko Junijev (oko 1405–54), »čeonik riznički« na dvoru srpskog despota Đurđa Brankovića, čiji je unuk, Petar Junijev (oko 1472–1535), god. 1521. sagradio ljetnikovac na Lapadu, dominikanac i latinist Kerubin Tomin (oko 1492–1540), te prirodoslovac amater Jakov Lovrov (oko 1535–1604), koji je 1580–84., boraveći kao knez u Stonu, čuvenomu talijanskom prirodoslovcu U. Aldrovandiju slao svoja prirodoslovna zapažanja. Zahvaljujući brojnosti Sorkočevića u političkom su životu Dubrovnika pojedine njihove casate (ogranci roda) imale znatnog utjecaja, ali uglavnom na unutrašnjem planu, dok je njihov udio u diplomaciji bio skroman. U doba Velike zavjere živjelo je više od 20 casata Sorkočevića, ali nijedna nije imala značajniju ulogu. Nakon Zavjere casate su se našle na različitim stranama, salamankeškoj i sorboneškoj. Najveći politički uspon doživjela je casata Gaudencija Nikolina (oko 1562 – oko 1616), s nadimkom Debo. Kada je 1662. M. Kaboga, poslije vodeći sorbonez, ubio Gaudencijeva sina i člana Maloga vijeća Nikolu (oko 1601–62), ta je casata stala na čelo »borbe protiv sorboneza«. Sedmero braće – Vladislav (1683–1770), Luka (1685–1762), Gaudencije (1694–1774), Junije (1698–1767), Mato (1703–78), Sigismund (1707–89) i Ivan (1709–96) – tzv. Golostrašni, zajedno sa Sabom Pozzom (Pucić), bili su glavni protagonisti oligarhije, uspostavljene nakon reforme izbornoga sustava 1747–49., koja je u drugoj polovici XVIII. st. izazvala krizu i među samim salamankezima. Nakon pada Republike taj se ogranak nastanio u Luci Šipanskoj. Od drugih ogranaka u XVIII. st. istaknuli su se skladatelj i diplomat → Luka Ignacije Antunov, njegov brat pjesnik → Miho, te njihova sestra Kata (1729–92), udana Bassegli, pjesnikinja. Iako bogati i utjecajni, braća Luka Ignacije i Miho neuspješno su pokušavali uvesti blage reforme u politički život Republike. Odgovarajuću glazbenu poduku pružio je Luka i svojoj djeci, Marini (1767–?) i → Antunu, posljednjemu članu te salamankeške casate. Neki izvori navode da je Marina također skladala (možda nekoliko manjih vokalnih djela na svjetovne i duhovne tekstove), no djela joj do sada nisu pronađena. U širu obitelj ogranka Pucić-Sorkočević (Pozza-Sorgo) udana Jelena Ranjina (Elena Ragnina; oko 1784–1865), svestrano obrazovana i nadarena dubrovačka aristokratkinja, skladala je početkom XIX. st. sedam popijevki za glas i glasovir ili čembalo na vlastite parafraze Metastasijevih stihova, koje odlikuje uobičajeni klasicistički slog. Smatra ju se prvom hrvatskom skladateljicom. Salamankezima je pripadao i ogranak diplomata Marina Orsatova (1692–1761), člana Akademije ispraznih, u čijem su se dvorcu okupljali naobraženi Dubrovčani. Njegov sin Antun Vlaho (1727–1810) pisao je pjesme na talijanskom jeziku, a drugi sin, Orsat (r. 1719), isusovac, bio je posljednji rektor isusovačkoga reda u Dubrovniku prije njegova ukinuća. Sin Antuna Vlahe bio je pjesnik → Luko Didak. Najjači sorboneški ogranak, u bliskom srodstvu s pjesnikom I. Gundulićem, predvodio je u XVIII. st. Petar Franov (oko 1663–1728), muž Gundulićeve unuke Nike Šiškove. Petrov sin → Ivan Franatica bio je pravnik i prevoditelj. Smrću njegova sina, pjesnika → Pjerka, koji je, naslijedivši imanje majčine izumrle obitelji Zamagna-Cerva, svojemu prezimenu pridodao Cerva, izumro je taj sorboneški ogranak Sorkočevića. Rodu pripadaju i dva pučka odvjetka: Valović i Sorgo-Bobali. Prvi potječe od Vicka (oko 1535 – oko 1589), čiji je sin Valentin Sorgo Valović (oko 1565 – oko 1604) bio satiričar i pjesnik. Ogranak Valović, koji je pripadao građanskoj bratovštini antunina, izumro je potkraj XVIII. st. Drugi pučki ogranak, s prezimenom Sorgo-Bobali, potječe od Miha (oko 1530–1613) s nadimkom Balabanović, koji je 1566. bio primljen u bratovštinu antunina. Njegov unuk, Miho Ivanov (rođen oko 1625), književnik i zaslužni trgovački i diplomatski pouzdanik Republike u Veneciji, bio je primljen u vlasteoski krug 1666., a godinu poslije, nakon potresa, na prijedlog kardinala Barberinija, u vlasteoski krug bila su primljena i njegova braća, kojima je, prema majčinu prezimenu, pridodano i drugo prezime Bobali. Ogranak Sorgo-Bobali izumro je potkraj XVIII. st. smrću stonskoga biskupa Frana (1721–1800).

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Bilješke[uredi VE | uredi]


Literatura[uredi VE | uredi]

  • Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. VIII, Zagreb, 2005. ISBN 953-7224-08-2


P history.svg Nedovršeni članak Sorkočević koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.