Zlatni stafilokok

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Staphylococcus aureus
Staphylococcus aureus, 50,000x, USDA, ARS, EMU.jpg
Status zaštite
Sistematika
Carstvo: Bacteria
Koljeno: Firmicutes
Razred: Bacilli
Red: Bacillales
Porodica: Staphylococcaceae
Rod: Staphylococcus
Vrsta: S. aureus
Dvojno ime
Staphylococcus aureus
Rosenbach 1884
Područje života

Zlatni stafilokok (lat.Staphylococcus aureus), gram pozitivna bakterija iz roda Staphylococcus. U rodu Staphylococcus se nalazi više vrsta bakterija, no za humanu medicinu najznačajniji su S. aureus, S. epidermidis i S. saprofiticus. Te vrste stafilokoka široko su rasprostranjene u prirodi, kao normalna flora čovjeka, mnogih sisavaca i ptica. U čovjeka se najčešće nalaze u nosu i na površini kože.

S. aureus, kao i ostale vrste stafilokoka, spadaju u relativno otporne bakterije, i u vanjskoj sredini mogu preživjeti neko vrijeme. Mogu se naći i u zraku u zatvorenim prostorijama, u prašini i u drugim namirnicama. Ime je dobio po žuto-zelenoj boji njegovih kolonija.

Bolesti[uredi VE | uredi]

S. aureus je patogen i izaziva mnošto različitih infekcija i intoksikacija, počevši od manjih infekcija kože (furunkul, karbunkul, infekcija rane itd), pa do teških bolesti poput sepse, upale pluća, apscesa, sindroma toksičnog šoka itd. Sve ove bolesti zajedničkim imenom nazovamo stafilokokoze.

Najčešće uzrokuju lokalne infekcije na koži (furunkul, karbunkul, impetigo), a vrlo su česte i postoperativne infekcije kirurških rana i opekotina. Iz svakog se lokalnog žarišta, u ovisnosti od odnosa virulencije i otpornosti organizma mogu krvlju ili limfom proširiti po čitavom organizmu ili u razna druga tkiva i organe. Tako mogu izazvati sepsu, osteomijelitis, endokarditis, upalu zglobova, upalu pluća ili gnojni meningitis.

Stafilokoki mogu uzrokovati i infekcije sluznica kao što je upala krajnika, sinusa i spojnice oka. Rjeđe izazivaju infekcije urogenitalnog i probavnog trakta.

U novorođenčadi i male djece mogu uzrokovati generalizirane infekcije kože (dermatitis exfolijativa, pemphigus neonatorum).

Nadalje, stafilokoki djelovanjem svojih toksina izazivaju trovanje hranom koje nastaje kada čovjek unese u organizam zagađenom hranom veliku količinu bakterija i njihovih toksina. Namirnice se mogu zagaditi tijekom prerade, distribucije ili pripreme hrane. Znakovi bolesti javljaju se ubrzo nakon konzumiranja onečišćene hrane i karakterizirani su mučninom, povraćanjem i prostracijom.

Izvori zaraze[uredi VE | uredi]

Stafilokokno trovanje hranom nastaje zbog prisustva toksina u hrani, koji je izlučio mikroorganizam (egzotoksina) ili je nastao njegovim raspadanjem (endotoksin). Glavni, ali ne i jedini, rezervoar stafilokoka je čovjek kao bolesnik ili kliconoša, ali to mogu biti i životinje, posebno krave koje boluju od stafilokoknog mastitisa. Staphylococcus aureus (zlatni stafilokok) u ljudi najčešće uzrokuje upalu grla, nosa i sinusa ili gnojne prištiće na koži, najčešće lica i ruku. Stoga su kašljanje i kihanje ili dodirivanje hrane inficirane osobe načini kontaminacije hrane. Čovjek se može zaraziti i pijući mlijeko oboljelih krava. Stafilokoki se brzo razmnožavaju u hrani bogatoj ugljikohidratima (mliječni sladoledi, kolači s kremama, pire-krumpir i sl.). Držanje hrane na temperaturi okoline, izvan hladnjaka, pospješuje brzo razmnožavanje stafilokoka, pri čemu zagađena hrana ne pokazuje promjene senzorskih svojstava, tj. mirisa, boje, okusa ili konzistencije. Zlatni stafilokok u takvoj hrani počinje stvarati termostabilan otrov, koji se kasnijom termičkom obradom ne može uništiti (temperatura vrenja ne uništava ga kroz sat vremena). Znakovi trovanja stafilokoknim toksinom javljaju se 6 do 12 sati nakon konzumacije kontaminirane hrane, a obilježeni su jakim povraćanjem, grčevima i bolovima u trbuhu, a često i proljevom, uz opću slabost i glavobolju. Bolest traje do dva dana.[1]

Kod dijagnoze stafilokokne infekcije, materijal koji se uzima i šalje na bakteriološki pregled ovisi o lokalizaciji bolesti (gnoj rane, obrisak nosa i nazofarinksa, iskašljaj, krv, likvor.).

Stafilokokne infekcije mogu se prenositi dodirom (izravno ili predmetima opće uporabe) te zrakom. Izvor zaraze je čovjek, oboljeli ili kliconoša. Rjeđe to mogu biti goveda, svinje i neke druge domaće životinje. Ulazna vrata za infekciju najčešće su sitne ozljede površine kože i sluznica nosa i pluća, a stafilokokni toksin konzumiran hranom uzrokuje trovanje.

Pod povećanim rizikom za nastanak stafilokoknih infekcija su novorođenčad, kirurški bolesnici, starije te pothranjene osobe i dijabetičari, odnosno osobe sa smanjenom otpornošću.

Kliconoštvo S. aureusa u nosu dosta je često u općoj populaciji, procjenjeno je da 10 do 50% ljudi nosi stafilokoke u nosu. Naime, ubrzo nakon poroda stafilokok kolonizira kožu i sluznicu nosa i nazofarinksa novorođenčeta, često i probavni sustav, te tu kod velikog broja osoba trajno ostaje.

U slučaju da se kod zdrave osobe izolira S. aureus u obrisku nosa i nazofarinksa (kliconoša bez znakova infekcije), nije potrebna antimikrobna terapija.

Osobe koje rukuju hranom pri pripremanju i distribuciji hrane moraju se pridržavati općih higijenskih mjera radi spriječavanja dolaska stafilokoka sa sluznice eventualnog kliconoše u hranu, jer se stafilokoki u povoljnim uvjetima mogu namnožiti u hrani i lučiti toksine što može rezultirati stafilokoknim trovanjem hranom.

Pogledajte također[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Esculaap4.svg     Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!