Šćepan Mijušković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Šćepan Mijušković
Шћепан Мијушковић
Scepan Mijuskovic.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 1872.
Mjesto rođenja Pješivci, Nikšić, Kneževina Crna Gora
Datum smrti 21. veljače 1924.
Mjesto smrti Nikšić, Kraljevina SHS
Nacionalnost Flag of Montenegro.svgCrnogorac
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi Crnogorska vojska
Čin major
Ratovi Prvi balkanski rat, Drugi balkanski rat, Prvi svjetski rat, Božićna pobuna, komitska gerila
Vojska Crnogorska narodna vojska 1879.-1912., Komiti
Zapovijedao Pješivački bataljun, Čevsko-Bjeličko-Pješivački bataljun

Šćepan Mijušković, na crnogor. ćiril. Шћепан Мијушковић, (Kuna, Pješivci, Nikšić) 1872. - Nikšić, 21. veljače 1924.), bio je crnogorski časnik - komandir (hr. bojnik), ratni heroj, član Crnogorske stranke, nositelj najviših crnogorskih vojnih odličja, borac Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore kojega su svirepo ubile srpske vlasti kao protivnika prisajedinjenja Kraljevine Crne Gore.

Časnička karijera[uredi VE | uredi]

Završio je Šćepan Mijušković dočasničku i časnički školu na Cetinju.

Godine 1910. proizveden u čin kapetana (satnik), a 1911. godine u čin komandira Crnogorske vojske. Istaknuti je junak, sudionik u balkanskim ratovima 1912.-1913. godine. Bio je zapovjednik Pješivačkog bataljuna.

U Drugom balkanskom ratu zapovjednik kombiniranog Čevsko-Bjeličko-Pješivačkog bataljuna u srpsko-crnogorskim borbama protiv Bugara na Zletovskoj rijeci. Srpski kralj Petar I. Karađorđević odlikovao je Mijuškovića Karađorđevom zvezdom, koju će on, sa skupinom odlikovanih crnogorskih časnika i vojnika, odbiti primiti zbog zahtjeva srpskih vlasti za naknadom štete koju su, navodno, počinile crnogorske postrojbe tijekom logorovanja na području Srbije. Sudjelovao je i u Prvom svjetskom ratu (1914.-1916.).

Po vojnom slomu Crne Gore je 1916. godine konfiniran u madžarski logor Boldogason, u kojemu je ostao do kapituliranja Austro-Ugarske monarhije.

Protivnik prisajedinjenja[uredi VE | uredi]

Odbio je Šćepan Mijušković dati 1918. godine časničku prisegu vjernosti srpskom kralju Petru I. Karađorđeviću i odbio primiti mirovinu Kraljevine SHS.

Jedan je od organizatora Božićne pobune protivu srpskog anaektiranja Crne Gore. Srpske ga vlasti uhićuju te je od 1919. do 1921. godine zatvorenik u podgoričkom zatvoru Jusovača. Skupa s 42 druga zatočena crnogorska časnika Mijušković je potpisnik 14. listopada 1920. godine Izjave crnogorskih časnika kojom se dokazuje protupravnost i ništavnost odluka Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Mijušković je bio neizlječivo obolio od tuberkuloze.

Ubojstvo[uredi VE | uredi]

Smrtovnica Šćepana Mijuškovića

Kad je oslobođen Mijušković je živio u Nikšiću i bio je pod stalnom prismotrom vlasti.

U srpskim je policijskim izvješćima, koja su 1990-ih publicirana u radovima crnogorskih povjesničara, označen kao veoma opasan protivnik koji održava tajne veze s crnogorskim komitama u planinama.

Srpski časnici Milan Kalabić i Vasilije Grbić, s oružanom pratnjom čete žandara, uhitili su 21. veljače 1924. godine brigadira Mijuškovića, privezali ga skupa s njegovim rođakom Stevanom Mijuškovićem, te prijateljima Vidakom Magovčevićem, Aleksandrom Mijuškovićem, Radovanom Mijuškovićem, Đorđem Vukičevićem i Nikolom Vulanovićem. Automobilom su ih transportirali u kasarnu žandarmerije.

Mijušković je tučen željeznim šipkama i vrećama napunjenim pijeskom, do smrti. Njegovo je tijelo u noći 21. na 22. veljače 1924. godine bačeno u obližnju jamu na Trebjesi. Ubijen je i njegov rođak Stevan Mijušković.

Posmrtni su ostatci Šćepana Mijuškovića pronađeni tek 72 dana nakon ubojstva.

Autopsija je dokazala da je imao smrvljena rebra, te da su mu, tijekom mučenja, srpski žandari na živo vadili bubrege. Srpski časnici Kalabić i Grbić bili su na kasnijem suđenju oslobođeni odgovornosti i za "kaznu" premješteni izvan Crne Gore.

Reagiranja[uredi VE | uredi]

Jedan rođak ubijenoga Šćepana Mijuškovića pronašao je Milana Kalabića 1940. godine u Beogradu i pokušao ga ubiti, ali je ovaj preživio. Milan Kalabić je otac četnika Nikole Kalabića koji je OZNA-i pomogao 1946. godine u uhićenju četničkoga vođe Dragoljuba Mihailovića.

O zločinu je pisao 1920-ih sav ondašnji tisak, a reagirali su crnogorski, hrvatski i dio srpskih oporbenih zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini. No, počinitelji ubojstva nikada nisu bili kažnjeni.

Obitelj komandira Mijuškovića je 1924. godine tiskala smrtovnicu u kojoj je pisalo (izv. crnogorski):

Wikicitati „Zlikovci, koji su poslati da "posrbljavaju" Crnogorce nijesu Srbi no dahije, čiji zločini trijumfuju u Crnoj Gori blagodareći zaštiti onih koji su pozvati da štite javnu bezbjednost i zakonitost.”

U opticaju su dvije smrtovnice Šćepana Mijuškovića. Ovdje navedena (fotografija) je krivotvorina u kojoj su kod riječi posrbljavaju izbrisani navodnici da se dobije dojam da je netko doslovno posrbljavao tada nesrpske Crnogorce. Dva autora navode istu smrtovnicu, jedan s navodnicima, a drugi bez.[1][2].

Priču o zlodjelu Milana Kalabića i srpskih žandara pronijela se i do Slovenije pa je 29. travnja 1924. godine tamošnji list Delavec objavio:

Wikicitati „Slučaj sa sramnim i kukavičkim ubojstvom u državnom zatvoru Šćepana Mijuškovića, komandira bivše Crnogorske vojske, i njegova rođaka Stevana Mijuškovića, oba iz Pješivaca, najbolji je dokaz kakva je sudbina dodijeljena svima poštenima i načelnim ljudima u Crnoj Gori.”

U povodu ubojstva Mijuškovića, hrvatski političar Stjepan Radić je 1. svibnja 1924. godine objavio manifest Braćo Crnogorci u kojem, ispred 70 hrvatskih zastupnika Skupštine Kraljevine SHS poručuje:

Wikicitati „Čak i da ovaj beogradski centralizam nije učinio drugo zlo do da prezire, sramotno i divljački, čast i slobodu Crne Gore i da pretvara Crnu Goru u mjesto na kojem vlada strah i trepet, mi se, Hrvati, nikada nećemo moći pomiriti sa tim groznim zločincima.”
([3])

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Mićunović, Vlado (pristupljeno 13. ožujka 2017.). Krvava misija Milana Kalabića u Crnoj Gori (crnogorski)
  2. Adžić, Novak (pristupljeno 13. ožujka 2017.). Brigadir Šćepan Mijušković (1872-1924) (crnogorski)
  3. Novak Adžić, Stjepan Radić i crnogorsko pitanje (1923-1927), MATICA, br. 73, proljeće 2018., str. 160., maticacrnogorska.me, pristupljeno 20. ožujka 2020. (crnog.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]