Vidi kôd stranice Boris Jeljcin

{{Infookvir političar
|ime= Boris Nikolajevič Jeljcin<br><small>Борис Николаевич Ельцин</small>
|datum rođenja=[[1. veljače]] [[1931.]]
|mjesto rođenja=[[Jekaterinburg]], [[Rusija]]
|datum smrti=[[23. travnja]] [[2007.]]
|mjesto smrti=[[Moskva]], [[Rusija]]
|malaslika=
|opis male slike=
|slika= Boris Yeltsin Kremlin.ru.jpg
|veličina=
|opis slike=
|potpredsjednik=
|potpremijer=
|zamjenik=
|godine u službi=[[12.studenog]] [[1982.]] -[[9. veljače]] [[1984.]]
|politički čin=
|stranka= [[Komunistička partija SSSR-a|Komunistička partija]] (do 1990.)
|potpis=Yeltsin signature.jpg
|supruga= [[Nania Jeljcina]]
|položaj=1. [[Predsjednici Rusije|predsjednik Rusije]]
|čin2=2. [[premijer Rusije]]
|zanimanje=
|fusnote=
|prethodnik= ''nitko (Rusija tek uspostavljena)''
|nasljednik= [[Vladimir Putin]]
|nasljednik2=[[Jegor Gajdar]]
|prethodnik2=[[Oleg Lobov]]
|predsjednik=
|mandat_start=[[10. srpnja]], [[1991.]]
|mandat_kraj=[[31. prosinca]], [[1999.]]
|mandat_start2=[[6. studenog]] [[1991.]]
|mandat_kraj2=[[15. lipnja]] [[1992.]]
|vjera=
}}

'''Boris Nikolajevič Jeljcin''' ([[Ruski jezik|rus.]] Борис Николаевич Ельцин;  [[Jekaterinburg]], [[1. veljače]] [[1931.]] – [[Moskva]], [[23. travnja]] [[2007.]]), [[Rusija|ruski]] političar i predsjednik.

Po obrazovanju je inženjer, a članom [[KPSS]]-a postao je [[1961.]] godine. Od sredine sedamdesetih godina [[20. stoljeće|20. stoljeća]] počeo se uspinjati u stranačkoj hijerarhiji, ali u prvi plan je došao nakon što ga je [[Mihail Gorbačov|Gorbačov]], kao čovjeka od povjerenja, doveo u [[Moskva|Moskvu]] i imenovao šefom gradske organizacije KPSS-a. Na toj dužnosti Jeljcin se iskazao izuzetnim organizatorskim sposobnostima, ali je uskoro došao u sukob s Gorbačovom jer je zagovarao radikalniju provedbu [[Perestrojka|perestrojke]]. Pod pritiskom konzervativnih snaga Gorbačov je smijenio Jeljcina s mjesta šefa gradske organizacije KPSS-a, ali istovremeno je otišao na novu dužnost zamjenika ministra graditeljstva. 

Pod povećalo javnosti dolazi u svibnju [[1990.]] godine kada je izabran za predsjednika ruskog parlamenta u kojem je otvoreno promicao ideju ruske nezavisnosti. U lipnju iste godine ruski su deputati inaugurirali nadređenost republičkih zakona nad zakonima sovjetske federacije, a mjesec dana nakon toga Jeljcin je demonstrativno istupio iz komunističke stranke. U lipnju 1991. godine izabran je za prvog predsjednika Ruske Federacije, a potom je skupina vodećih ortodoksnih komunista (potpredsjednik Janajev, šef [[KGB]]-a Krjučkov, ministri obrane i unutarnjih poslova Jazov i Pugov) pokušala je u kolovozu [[1991.]] godine uz pomoć vojske državnim udarom zaustaviti Jeljcinov pohod prema vlasti. Ali kada su elitne postrojbe sovjetske vojske Alfe otkazale poslušnost pučistima, a ugledni generali - [[Aleksander Lebed|Lebed]], Gromov i [[Pavel Gračov|Gračov]] povezali se s Jeljcionom, uz svestranu podršku naroda, puč je neslavno propao. Tada u trenucima najteže krize Jeljcin se obratio masi s oklopnog transportera i u oštrom govoru pozvao narod i vojsku na utemeljenje nove, samostalne i suverene Rusije. Na takvo što nije se dugo čekalo, jer već je krajem kolovoza 1991. godine Jeljcin potpisao dekret o zabrani djelovanja KPSS-a i konfiskaciji partijske imovine, a početkom prosinca iste godine, uz potporu predsjednika parlamenata [[Ukrajina|Ukrajine]] i [[Bjelorusija|Bjelorusije]], [[Leonid Kravčuk|Kravčuka]] i [[Stanislav Šuškevič|Šuškeviča]], Sovjetski Savez bio je izbrisan s političke karte svijeta. 

Do neuspjelog puča Jeljcin je bio u političkoj sjeni. No, nakon neuspjeha puča i dijelom zahvaljujući baš tome, Jeljcin se ruskoj javnost nameće kao protuteža pučističkim snagama. To mu je pomoglo da se u prosincu iste godine usvoji novi ustav prema kojem je predsjednik Ruske Federacije imao gotovo carske ovlasti. Na narednim izborima ([[1995.]]) najviše su glasova dobili neokomunisti [[Genadij Zjuganov|Genadija Zjuganova]] i profašisti pod vodstvom [[Vladimir Žirinovski|Žirinovskog]], ali je Jeljcin zahvaljujući Ustavu mogao posve mirno, i bez straha od njemu nenaklonjene parlamentarne većine, vladati državom. 

Usprkos sve lošijoj gospodarskoj situaciji Jeljcin u [[Zakavkazje|Zakavkazju]] započinje rat protiv tzv. secesionista što Rusiju dovodi u još težu situaciju. Rusko gospodarstvo posrće, inflacija sve brže raste, korupcijske afere potresaju zemlju, a mafija postaje sve prisutnija. Zemlja se našla u agoniji. Nekako u to vrijeme javnost saznaje za veliku aferu pranja novca u kojoj su glavno riječ vodili Jeljcinov savjetnik Pavel Borodin i Jeljcinova kćerka Tatjana. Navodno su na privatne račune prenijeli 25 milijuna dolara iz državne blagajne, a svoje prste u tome je navodno imao i Anatolij Čubais, Jeljcinov čovjek od povjerenja. Tada se Jeljcin sve više odaje vodki i počinje teže oboljevati. To je ujedno i vrijeme kada u kratkim vremenskim razmacima smjenjuje premijere ([[Sergej Kirijenko|Kirijenko]], [[Viktor Černomirdin|Černomirdin]], [[Jevgenij Primakov|Primakov]]), želeći tako svaliti krivnju za katastrofalnu ekonomsku situaciju u zemlji na njih. Pod pritiskom liječnika i suradnika, shrvan alkoholom i operacijama na srcu (čak pet) te unatoč dugom opiranju [[31. prosinca]] [[1999.]] godine podnosi ostavku na mjesto predsjednika države.

== Izvori ==
* {{moljac|jeljcin.htm}}


{{Ruski vođe}}
{{Osobe hladnoga rata}}
{{GLAVNIRASPORED:Jeljcin, Boris}}
[[Kategorija:Ruski komunisti]]
[[Kategorija:Ruski predsjednici]]
[[Kategorija:Komunisti 1945. - 1989.]]
[[Kategorija:Političari nakon 1989.]]
[[Kategorija:Predsjednici ruske vlade]]