Caonabo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Caonabo, jedan od pet kasika na Hispanioli u trenutku Kolumbova otkrića 1492. godine. Bio je poznat po svojoj ratobornosti i borbenim vještinama. Nastojao je uništiti strane došljake. Tako je 1493. spalio prvu europsku koloniju u Novom svijetu La Navidad i pobio njeno stanovništvo.[1]

Wikicitati „I tada, kad je našao samo neke krpe koje su pripadale kršćanima, vrati se u Navidad, gdje je našao osam leševa, a po okolnim poljima nađoše još tri, koje su po odjeći prepoznali da su kršćani, a mogli su biti ubijeni pred oko mjesec dana. I dok su se oni tako trudili naći tragove ili kakvu pisanu vijest od poubijanih, dođe k Admiralu brat poglavice Guacanagarija s još nekolicinom Indijanaca, koji su već znali natucati po koju riječ na kastiljskom jeziku, a sve kršćane što su bili ostali poznavahu i spominjahu po imenu. Rekoše da su se kršćani odmah počeli kriviti među sobom i grabiti što su više mogli zlata i žena i da se zbog toga dogodilo da su Pedro Gutierrez i Escobedo ubili nekog Jakova, a zatim su zajedno s još devetoricom i sa svojim ženama otišli k jednom poglavici po imenu Caunabo, koji je vlasnik zlatne rude. Ovaj ih je pobio i poslije mnogo dana s velikim brojem svojih došao u Navidad, gdje se nalazio samo Diego de Arana s desetak ljudi. Oni se skloniše u utvrdu i pokušaše ju braniti, dok su drugi bili raštrkani po otoku. Kad je Caunabo noću došao, podmetne vatru u kuće gdje su prebivali kršćani sa svojim ženama. Ovi od straha pobjegoše prema moru i osmorica se utopiše, a trojica pogiboše na zemlji, dok sam Guacanagari, boreći se i braneći kršćane od Caunaboa, bude ranjen i pobježe.”
(iz Povijesti Fernanda Kolumba)

Dne 13. siječnja 1493. Caonabo i njegovi ljudi napali su strijelama Kolumba i posadu u utvrdi Sveti Toma (fortaleza de Santo Tomás). U ožujku 1495. ponovno je pokušao napasti rečenu utvrdu, ali ga je porazio Alfons de Ojeda. Zarobljen je i predan Kolumbu. Odlučilo ga se odvesti u Španjolsku i predstaviti katoličkim vladarima. Bartolomé de las Casas implicira da je 1496. otplovio iz luke La Isabela i poginuo u uraganu. Ferdinand Kolumbo tvrdi da je njegova smrt plod njegove neukrotive naravi i tuge što se našao u zatočeništvu.[2]

Wikicitati „I tako na 24. ožujka godine 1495., krene iz Isabele u ratni pohod. Uza nj je bio i Guacanagari, koji mu je morao biti na pomoć, i koji je gorio od želje zadati nevolje svojim neprijateljima. Taj je pothvat bio prilično težak, jer su Indijanci sakupili više od stotinu tisuća, dok je Admiral vodio nešto više od dvije stotine pješaka i dvadeset konjanika i isto toliko brzih pasa. Poznavajući ćud i prirodu Indijanaca, nakon dva dana puta od Isabele Admiral podijeli vojsku sa svojim bratom poglavarom, kako bi s različitih strana napali ono mnoštvo raštrkano po poljima, budući uvjeren kako će ih strah, kad začuju kriku sa svih strana, natjerati u bijeg, a to su kasniji događaji i potvrdjeli. Kad su desetine pješaka s dviju strana napale indijansko mnoštvo, koje se počelo već cijepati poslije prvih snopova strijela i salve iz arkebuza, žestoko ih dohvatiše konjanici i psi, kako se ne bi opet sastavili. Tada se ti plašljivci dadu u divlji bijeg, tko ovamo, tko onamo, a naši za njima i posmicaše ih mnogo i izvršiše tolik pokolj, da su začas, Božjom pomoći, odnijeli potpunu pobjedu. Indijanaca je bilo sva sila mrtvih, druge su zarobili i potamanili, a Caonabo, glavni kasik među njima, bio je živ uhićen sa svojim sinovima i ženama. Kasnije je ovaj Caonabo priznao Admiralu da je poubijao onih dvadeset kršćana što su bili ostali nakon prvog putovanja kad su otkrivene Indije, s Aranom u Navidadu. Priznao je i kako je kasnije pod vidom prijateljstva žurno otišao u Isabelu, mada su naši znali s kakvim je namjerama išao, to jest vidjeti kako bi se taj grad što bolje mogao napasti i kako bi mogao učiniti ono što je učinio u Navidadu. Sve je to Admiral otprije znao, jer su ga drugi već bili izvijestili, i zato, kako bi ga kaznio za onaj zločin i za ovu drugu pobunu i podizanje ljudi protiv njega, Admiral ga je zarobio zajedno s još jednim bratom i sve poslao u Španjolsku, jer on sam nije htio izvršiti osudu nad jednom tako važnom osobom, a da prethodno to Kraljevi Katolički ne odobre. Njemu je bilo dovoljno što je kaznio druge, koji su bili među onima najgorima. Nakon što je ovaj bio zarobljen i postignuta pobjeda, kršćanima poče sve veoma dobro napredovati. Nije ih bilo više od 630, i to većim dijelom bolesnih, žena i djece, a Admiral je mogao cijelu godinu ići po svem otoku, a ne izvući mač iz korica. Priveo je sve takvom miru i posluhu da su se svi obvezali svaka tri mjeseca plaćati dažbinu Kralju i Kraljici, i to oni iz oblasti Cibao, gdje ima najviše zlata, za svaku osobu iznad četrnaest godina po jedno veliko zvonce puno zlatne prašine, a svi ostali po dvadeset i pet libri pamuka po glavi. A kako bi se znalo tko mora platiti dažbinu, naredi iskovati nekakvu bakrenu ili mjedenu medalju, koju je svatko morao nositi o vratu, kako bi se za onog koji bude uhićen odmah znalo kako nije platio i kako bi se nad njim izvršila određena kazna. Nema sumnje da bi takav red bio donio ploda, da nije dolazilo do onih nesuglasica među kršćanima, o kojima ćemo malo dalje pripovijedati. Kad je bio zarobljen Caonabo, sav je otok bio toliko miroljubiv, da je nakon toga svaki kršćanin mogao sam samcat ići kamo god je htio, a Indijanci sami su ga vodili kamo mu se prohtjelo, i to na ramenima, onako, kako se to čini na poštanskim postajama. Admiral je to pripisivao samo Bogu i sretnoj zvijezdi Kraljeva Katoličkih, smatrajući kako bi inače bilo nemoguće da dvije stotine bolesnih i loše naoružanih ljudi nadjača toliko mnoštvo. Veličanstvo Božje nije samo htjelo to si mnoštvo potčiniti, već ih je osudilo i na tešku nestašicu hrane i na različite i teške boleštine i svelo ih na jednu trećinu od onoga što su bili, i sve to kako bi se jasnije vidjelo kako samo iz presvetih ruku Božjih i Božje volje proistječu tako čudesne pobjede i potčinjavanja velikih naroda, a nikako ne iz naših snaga ili našega uma ili pak plašljivosti ovih drugih. Sve da su naši i jači bili, razvidno je kako bi njihovo mnoštvo moglo zasjeniti svaku prednost naših.”
(iz Povijesti Fernanda Kolumba)

Ratni pohod u kojem je zarobljen Caonabo prvi je ratni sukob Europljana i domorodaca u Novom svijetu i početak domorodačke tragedije. U jednom naraštaju ubojstva, ropstvo i bolest zbrisat će cjelokupno domorodačko stanovništvo Zapadnih Indija.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. www.mcnbiografias.com, "Canoabo, cacique (¿-1496).", pristupljeno 31. srpnja 2013.
  2. bagn.academiahistoria.org.do, "PRISION Y MUERTE DE CAONABO", pristupljeno 31. srpnja 2013.