Ciudad Guayana
| Ciudad Guayana Santo Tomé De Guayana | |||
|---|---|---|---|
 | |||
|
|||
| Nadimak: Ciudad del Hierro | |||
| Koordinate: 8°22′N 62°39′W / 8.367°N 62.650°W | |||
| Država | Venezuela | ||
| Država | Bolívar | ||
| Općina | Caroní | ||
| Osnivanje | 2. srpnja 1961.[1] | ||
| Vlast | |||
| - Gradonačelnik | José Ramón Lopéz | ||
| Površina | |||
| - Ukupna | 3 200 km² | ||
| Visina | 100 m | ||
| Stanovništvo (2009.) | |||
| - Grad | 769 400[2] | ||
| - Gustoća | 320/km² | ||
| Vremenska zona | VST (UTC-4:30) | ||
| Pozivni broj | 0286 | ||
| Zemljovid | |||
  Ciudad Guayana Pozicija Ciudad Guayana u Venezueli | |||
Ciudad Guayana (bivši Santo Tomé De Guayana[1]) je grad na sjeveroistoku Venezuele u saveznoj državi Bolívar, razvijen industrijski centar i velika riječna luka od 769 400 stanovnika.[2]
Zemljopisne karakteristike[uredi | uredi kôd]
Ciudad Guayana leži na ušću rijeke Caroni u Orinoco,[1] rastegnut 40 km duž desnih obala tih velikih rijeka. Zapravo je to niz naselja izraslih 1950-ih nakon otkrića velikih količina ruda na zapadnim padinama Gvajanske visoravni.
Grad je udaljen 108 km istočno od svog administativnog središta Ciudad Bolívara[1]i 680 km jugoistočno od glavnog grada Caracasa. U samom gradu nalaze se dva velika vodopada na rijeci Caroni Cachamay i Llovizna.
Ciudad Guayana je planski izgrađen grad, u skladu s tadašnjim najsuvremenijim urbanističkim tendencijama, s posebnim zonama za stanovanje, rekreaciju, trgovinu i industriju. Grad ima rezervirani teren od 160 km za buduće širenje, dio grada od 223 hektara između Slapova Llovizna na Caroniju i brane Macagua rezerviran je za Park prirode. Izgradnjom i razvojem grada upravlja Corporacion Venezolana de Guayana (CVG), osnovana 1960.[1]
Povijest[uredi | uredi kôd]
Do tog dijela Venezuele prvi je dospio (od europljana) španjolski istraživač i konkvistador - Diego de Ordaz 1532. i proglasio ga španjolskim posjedom. Prvo naselje u tom kraju Santo Tomé de Guayana), osnovano je 1576. na platou Chirica (danas je tu centar grada San Felix) tu su Bolivarovi republikanci u ratu za nezavisnost porazili španjolske rojaliste 1817. u Bitci kod San Felixa.[1]
Orinoco Mining Company je 1952. otpočeo izgradnju naselja Puerto Ordaz, kao svog sjedišta za iskorištavanje i preradu velikih količina željezne rudače koja su tih godina pronađena pored grada.[3]
Grad je službeno osnovao parlament Venecuele 1961., ujedinjujući gradove Puerto Ordaz (današnji novi moderni centar grada), San Félix (stara luka na Caroniju), Matanzas (velika čeličana), Caruachi, Castillito (željezna zona, u kojoj su naselja El Pao, Cerro Bolívar, San Isidro, Palúa i Ciudad Piar), El Callao (rudnici zlata), i akomulaciona jezera s hidroelektranama na rijeci Caroni Macagua i Guri koja su proglašena parkovima za odmor. Grad je dobio ime po povijesnoj pokrajini Gvajana, kako se nekad zvala savezna država Bolivar, odnosno istočni dio Venezuele.[1]
Veliki zahvat za grad i državu bio je izgradnja mosta Angostura (dovršen 1967.) preko Orinoco kojim je omogućena lakša veza s Ciudad Bolívarom i ostatkom zemlje, grada i cijele regije Gvajana.[1]
Gospodarstvo i prijevoz[uredi | uredi kôd]
Ciudad Guayana je grad velikih industrijskih pogona za preradu ruda s nalazišta u okolici; čelik, aluminij, dijamanti, celuloza i papir. Pored velikih industrijskih pogona izrasli su i brojni manji, vatrostalna opeka, prerada drva ...[1]
Grad je i velika luka za rude, one se riječnim brodovima prevoze po Caroniju, a zatim pretovaruju u velike prekoceanske brodove koji preko Orinoca bez problema doplovljavaju do luke.[4]
U gradu se nalazi zračna luka Manuel Carlos Piar Guayana (IATA kod: PZO, ICAO kod: SVPR) s vezama prema svim većim gradovima u zemlji.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d e f g h i Ciudad Guayana (engleski). Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 12. rujna 2012.
- ↑ a b VENEZUELA: Major Cities (engleski). Citypopulationde. Pristupljeno 12. rujna 2012.
- ↑ Ciudad Guayana, (Puerto Ordaz y San Félix) (španjolski). Venezuelatuya. Pristupljeno 12. rujna 2012.
- ↑ Orinoco River (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 11. rujna 2012.
