Dinko Dedić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Dinko Dedić, hrvatski iseljenički novinar i bivši hrvatski politički emigrant.[1] Po struci grafički dizajner. Veliki zaljubljenik u šport.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Osnovnu školu i gimnaziju završio u Petrinji. Studirao pravo na sveučilištu u Zagrebu od 1969. do 1972. i odlaska u emigraciju. Na RMIT University u Melbourneu završio računarstvo.[3]

Od rane je mladosti hrvatski državotvorni aktivist. U Hrvatskom proljeću djelovao kroz studentski pokret i Maticu hrvatsku. Poslije karađorđevskog gušenja proljećarskog pokreta je emigrirao. U sastavu je proljećarske generacije emigranata nakon 1972. godine. [1] Živio je te dane u Hrastovici. Studirao je u Zagrebu, a u Petrinji bio član Matice hrvatske. "Karađorđevsku sjednicu 29. studenog 1971., doživio sam kao obračun sa svime u što sam vjerovao.", rekao je. Tog se dana vraćao autobusom iz Zagreba u Hrastovicu. Bila je to zadnja dionica puta od Petrinje do Hrastovice. Na glavi je imao plavu beretu s hrvatskim grbom, što je bila moda i simbol zagrebačkih studenata tog vremena. Autobus je bio pun seljaka iz banijskih sela, koji su se iz Petrinje vraćali svojim kućama. Urnebesno su slavili pad Savke Dapčević. Pijano slavlje zasitilo je autobus mirisom rakije. Bilo je poziva na "obračun i osvetu". Nekoliko njih uperilo je prste u njega, te se po prvi puta osjetio da živi "u nekoj tuđoj državi, među nekim tuđim ljudima, u nekom drugom vremenu koje je završilo pred puno stoljeća, kao da sam se uživio u jedan film o barbarima". Dedić je zbog toga i još nekoliko sigurnosnih razloga, što se poslije pokazalo opravdanim, zaključio da je vrijeme otići. Sljedeći mjesec pozavršio je površno što je mogao, u tajnosti zaručio djevojku koju je volio, ni ne znajući hoće li ju ikad više vidjeti, i 6. siječnja 1972., mjesec dana nakon sudbonosne sjednice u Krađorđevu, prešao granicu i napustio Hrvatsku, u koju se nije vratio 20 godina, sve do Domovinskog rata. Četiri dana nakon to je napustio Hrvatsku policija je s nalogom za uhićenje došla u njegovu kuću u Hrastovici, no Dedić je tad već sjedio u Njemačkoj, ne znajući što sa sobom. Tad su u Zagrebu milicionari interogirali i uhićivali kolege studente. Ispitano je preko 30 000 studenata. U Hrvatskoj zbog snažne cenzure nitko nije znao da su ubijeni Bruno Bušić i Ernest Brajder, premda su i o uhićenju Bušića, drugim masovnim kršenjima ljudskih prava pisale novine širom svijeta, američki kongresni izvještaji, Amnesty Intenational i brojne druge organizacije.[4]

Par mjeseci nakon dolaska u Australiju, nije bio ni u kakvim kontaktima s emigracijom, osim što je odmah po dolasku hrvatskom svećeniku u Melbourneu Josipu Kasiću predao pismo s preporukom vlč. bivšeg hrastovačkog svećenika Vilima Cecelje, a tada predstavnika hrvatske sekcije Caritasa u Salzburgu u Austriji. Događaj poslije bakine smrti, kad mu je baka ostavila kuću u Hrastovici te je htio opunomoćiti majku da može prodati kuću, suočio ga s nasilnošću jugoslavenske države i natjerao ga je u približavanje emigrantima. Jedino mjesto gdje je mogao napraviti pravovažeću punomoć bio je jugoslavenski konzulat. Ondje je umjesto obične formalnosti doživio ispitivački scenarij. Službenik ga je poveo u poluzamračenu prostoriju, sa svjetlom gdje je bio osvijetljen samo Dedić. Službenik ga je optužio za "neprijateljski rad" i nabrajao događaje o kojima Dedić nije ništa znao i datume koji su sezali u vrijeme kad Dedić još nije bio u Australiji. Nije mu dao doći do riječi. Kad je Dedić pokušao objasniti da se očito radi o nekom drugom, službenik mu je zaprijetio da će ga drogirati, strpati u kištru diplomatske pošte i poslati JAT-om u Jugoslaviju. Dedć je na to ustao i bez riječi napustio veleposlanstvo, prestrašen da će ga zbilja drogirati, jer je veleposlanstvo bilo puno naoružanih stražara. Srećom ga nitko nije pokušao zaustaviti. Poslije je upoznao Zdenku Dedić-Jackanić. Iz opisa su zaključili da su se optužbe odnosile na njena oca Ljubu Dedića, političkog djelatnika u okviru Hrvatskog demokratskog odbora koji je umro kratko prije Dinkovog dolaska u Australiju. Ovaj je slučaj Dinko Dedić naveo u molbi za stjecanje australskog državljanstva. Odrekao se jugoslavenskog državljanstva. Efekt je postignut. U Australiji je trebalo provesti 4 godine za dobijanje državljanstva, no dobio ga je u roku od 2 godine.[5] Zaposlio se kao novinar i urednik emigrantskog Hrvatskog tjednika, lista koji je otkako je zabranjen zagrebački Hrvatski tjednik izlazio u emigraciji pod istim imenom, sve do početka Domovinskog rata.[1] U Australiji je bio polaznik Vojne akademije i poslije australski časnik. [2] Uspostavom Hrvatskog državotvornog pokreta postao urednik glasila HDP-a Pokret. U HDP-u je Dedić bio pročelnik za promičbu i pročelnik za organizacijski rad.[1] Godinama je bio u špici protujugoslavenske, hrvatske državotvorne i revolucionarne aktivnosti. Putovao je svijetom kao novinar i kao politički djelatnik. Povezivao je najradikalnije skupine u hrvatskoj političkoj emigraciji i radio na širenju bušićanske ideje nacionalnog pomirenja. Prema hrvatskoj borbi za samostalnost odnosio se nadstranački i nadideološki. Na australskom radiju i televiziji i šire davao je intervjue i komentare. Tekstove je objavljivao u novinama desnice i ljevice, na hrvatskom i na engleskom. Neumorno je nastojao svijetu predočiti neizdrživu poziciju koju Hrvatska trpi u sastavu Jugoslavije. Govorio je na javnim skupovima, organizirao je prosvjede i demonstracije, uključujući i veliki prosvjed protiv osude i zatvaranja dr. Franje Tuđmana veljače 1981. godine. Radi dobivanja potpore ideji hrvatske državne samostalnosti, održavao je veze s predstavnicima i desnih i lijevih vlada, od Australije gdje je boravio, do drugih država. Održavao veze s organizacijama drugih naroda koji su se nalazili u sličnoj poziciji kao i Hrvatska, uključujući albanske, makedonske, pa čak i palestinske organizacije. Udbi je bio na meti.[2] Veliki je zaljubljenik u šport. Entuzijast za motociklizam, pobjeđivao na brojnim stolnoteniskim turnirima i prvenstvima u državi Victoriji.[2] Od 2016. uređuje portal Projekt Velebit.

Piše za sydneyski novinski tjednik na hrvatskome i engleskome Domovinu,[6] kolumne za hrvatski portal Hrvatsko nebo[7]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Braniteljski portal MARKOV TRG: Povratak ponosa hrvatskom narodu - "Projekt Velebit" (VIDEO), 13.10.2016. 04:35. Braniteljski Portal. Izvor Izvor TV emisija: Markov trg] Video, gost Dinko Dedić
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Dnevno.hr Vukas: Dinko Dedić nikada nije bio udbaš, da jest, ja bih znao!. Autor: Mate Bašić, Datum objave: 25.09.2015 | 17:49 .
  3. FacebookDinko Dedić
  4. CroExpress Presudan trenutak mog života bila je vožnja Slavijatransovim busom 1971. Autor: Dinko Dedić. 15.01.2015
  5. CroExpress Kako sam postao državni neprijatelj. Autor: Dinko Dedić.21.01.2015.
  6. Dinko Dedić, Koji je hrvatski grb pravi?, bokacropress.net, preuzeto 27. studenoga 2016.
  7. Hrvatsko nebo Dinko Dedić : Kolumne