Ede Margalić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ede Margalić (mađ. Ede Margalits, Zagreb, 17. ožujka 1849. - Sombor, 23. lipnja 1940.)[1] , hrvatski jezikoslovac, gimnazijski i sveučilišni profesor i kulturni djelatnik,[2] prevoditelj, poznati latinac, slavist [3] i leksikograf[4]

Obnašao je i dužnost upravitelja Hrvatsko-slavonskog instituta, predsjednika zemaljske udruge katoličkih pisaca i novinara »Pazmanj«, predsjednika najvećeg i najstarijeg katoličkog književnog društva »Sv. Stjepan«, prvog tajnika znamenitog Godišnjaka povijesnih društava Bačko-bodroške županije, doživotnog počasnog predsjednika obnovljenog povijesnog društva u Somboru, državnog povjerenika nad svim slavenskim školama u Ugarskoj.[1] Suvremenici su ga smatrali Mađarom, premda se sam nije tako izjašnjavao. Zbog svog ugleda, bio je i na audijenciji kod kralja u Beču, pa i kod samog pape u Vatikanu.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen u Zagrebu od oca Andrije Margalića i majke Dore Koós. Školovanje se na isusovačkoj gimnaziji u Kaloči koja je onda bila na glasu po redu i stezi, zbog koje su svi velikaši ovdje beziznimno školovali svoju djecu. Školovanje je nastavio u Beču. Pohađao je Teološki fakultet Pazmaneum, gdje mu je uz ostale predavao i glasoviti profesor za istočne jezike prof. Žocka. Od kolovoza 1876. pohađao je Collège de France i École des lengues vivantes orientales u Sorboni, gdje je među slušačima bio i sami car[1]

Visoke škole Margalić završio je u Pešti, Beču i Parizu[2] na Sorboni.[5] Govorio je osam jezika. Kao profesor radio je u nekoliko gradova: Baji, Pešti i Somboru. U Sombor je došao kao profesor gimnazije. Toliko je zavolio Sombor da je odlučio nastaniti se u njemu. U Somboru je ostao i poslije raspada Austro-Ugarske. Nakon nekoliko godina rada kao profesor postao je ravnateljem iste gimnazije. Zahvaljujući naporima koje je Margalić uložio Sombor je dobio novu gimnazijsku zgradu, u kojoj se i danas nalazi gimnazija[2] (Gimnazija Veljko Petrović).[6]

Poslije gimnazije otišao je u Budimpeštu gdje se zaposlio na sveučilištu. [2]

Razvitkom hrvatsko-mađarskih političkih odnosa 1894. godine otvorena je na Sveučilištu Bötvösa Loránda u Budimpešti katedra za hrvatski jezik i književnost. To je bila naznaka promjene u svjetskoj slavistici i nagovještaji nove slavističke paradigme, koja se morala suočiti s potrebom studiranje živih slavenskih jezika pojedinačno, posebice jezika južnih Slavena, umjesto dotadašnjeg poredbenog pristupa. Margalić je u početku svoj nastavni rad ograničio samo na hrvatski jezik i književnost, a postupno je u obzir uzeo i srpsku književnost. Na katedri ga je naslijedio povjesničar hrvatske književnosti Rezsö Szegedy (Šid, 1873. - Budimpešta, 1922.).[4]

Margalić je mnogo pridonio kulturi i prosvjeti Sombora. Među inicijatorima je osnivanja Povijesnog društva Bačko–bodroške županije. [2] Margalić je u somborskoj Bačkoj 29. kolovoza 1882. objavio poziv za formiranje tog društva. Margalić je izabran za prvog tajnika. Usvojeni Nacrt pravila Povijesnog društva izradio je sami Margalić, a poslije ih je odobrio ministar unutarnjih poslova 21. ožujka 1884. godine.[7] Margalić je i osnivač i urednik Godišnjaka Povijesnog društva koji je izlazio do 1918. godine. Društvu je rad postupno zamirao nakon 1916. godine, a Margalić je 1936. godine na molbu Sime Tepavice, Julija Brajera i Đorđa Antića opet pokrenuo slično društvo, koje bi bilo pravni sljednik razriješenog Društva i uskoro je osnovano Povijesno društvo u Somboru. Obnovom rada Povijesnog društva 25. travnja 1936. godine Margalić je izabran je doživotnog počasnog predsednika tog društva.[5]

Prevodio je djela književnosti na hrvatskom jeziku i književnosti na srpskom jeziku na mađarski. Objavio je dvije zbirke poslovica sa 14 jezika:

  • Florilegium proverbiorum universae latinitatis, 13 458 poslovica iz cijelog svijeta, 1895., Budimpešta
  • Isten a vilag kozmondasaiban. Bog u poslovicama cijelog svijeta u dva sveska, u kojima se u poslovicama spominje Bog, s 12 jezika. Poslovice citirane na izvornom jeziku i s prijevodom na mađarski, 1910., Budimpešta.[3]

Margalić je uz gimnastičara Ivana Ivančevića, glazbenika Josifa Šlezingera, glumicu Milku Grgurovu i književnika Anastasija Nikolića prikazan u dokumentarnom filmu o zaboravljenim velikanima grada Sombora Zaboravljeni Somborci, snimljenog 2015. u produkciji somborske Gradske knjižnice Karlo Bijelicki i produkcije Rombos.[2]

Odlikovanja[uredi VE | uredi]

Margalić je dobio sljedeća odlikovanja:[1]

  • 1884. Zlatna medalja s krunom za mnogostrani rad u Bačkoj
  • 1912. Papski viteški križ svetog Grgura
  • 1912. Orden kralja Petra I
  • 1914. Viteški križ željezne krune
  • 1939. Treći stupanj jugoslavenske krune

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Hrvatska riječ, Subotica Znan­stve­nik svjet­ske ra­zi­neKnjiga »Autobiografija« Ede Margalića / Gradska biblioteka »Karlo Bijelicki« (Sombor 2004.) , 3. lipnja 2005. (pristupljeno 23. studenoga 2015.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Hrvatska riječ, Subotica Z.V.: Ede Margalić među velikanima. Promocija filma o znamenitim Somborcima, 5. listopada 2015. (pristupljeno 23. studenoga 2015.)
  3. 3,0 3,1 Grad Sombor Ede Margalić (pristupljeno 23. studenoga 2015.)
  4. 4,0 4,1 Croatian Studies Review | Sydney - Split- Waterloo - Zagreb 5 (2008) Marko Samardžija: Poučavanje hrvatskoga na inozemnim sveučilištima u prošlosti i danas, str. 133-134 (pristupljeno 23. studenoga 2015.)
  5. 5,0 5,1 (srp.) Gradska knjižnica Karlo Bijelicki Sombor Godišnjak istorijskog društva Bač-Bodroške Županije (pristupljeno 23. studenoga 2015.)
  6. (srp.) Moj Sombor Gimnazija (pristupljeno 23. studenoga 2015.)
  7. (srp.) Gradski muzej Sombor O muzeju - Formiranje Gradskog muzeja u Somboru (pristupljeno 23. studenoga 2015.)

Daljnja literatura[uredi VE | uredi]

  • (srp.) Autobiografija Ede Margalića (ost. autori Radivoj Stokanov), Zbirka Biblioteka Somborska baština ; knj. 1, Sombor : Časopis `Dometi` : Gradska biblioteka `Karlo Bijelicki`, 2004. (Budisava : KriMel), ISBN 86-81749-11-0