Geomancija
Geomancija ili geomantija (grč. γεωμαντεία) je drevna vještina proricanja budućnosti pomoću znakova iscrtanih u zemlji ili pijesku.
Ova tehnika proricanja je stara više tisuća godina, a koristili su je nomadski narodi koji su štapom crtali figure po pijesku i tako postavljali i tumačili proročka pitanja. Geomancija je bila široko zastupljena na području Afrike, Bliskog Istoka i Europe od srednjeg vijeka do 17. stoljeća kada opada njen značaj i uporaba.
Naziv geomancija dolazi od grčkog oblika γεωμαντεία, što znači "proricanje zemljom". Arapi su u prošlosti ovu divinacijsku tehniku nazivali ilm 'ar-raml "znanost pijeska", iz čega su Grci u 15. stoljeću skovali pojmove rhamplion i rabolion.[1]
Početke geomantije pronalazimo u praksi pustinjskih naroda koji su štapom crtali figure po pijesku. Spekuliralo se o indijskom, hebrejskom pa čak i kineskom podrijetlu geomancije, no jedino što se zasigurno zna je da su je u Europu doveli Arapi. Prema arapskim hermetičkim tekstovima, znanje geomancije je mitskom Hermesu Trismegistosu prenio arkanđeo Gabrijel u snu, a ovaj je to znanje prenio mitskom indijskom kralju umtum al-Hindiju. Kralj je, prema legendi, napisao knjigu o geomanciji koja se ubrzo proširila islamskim svijetom.
Iako se spominje da je grčki matematičar Arhimed (287. – 212. pr. Kr.) proricao ishod opsade Sirakuze iz figura koje je crtao po pijesku, geomancija je stigla, posredstvom Arapa, tek u 12. stoljeću. Među prvim latinskim prijevodima arapskih tekstova bilo je djelo Ars Geomantiae, a talijanski prevoditelj Gerardo da Cremona (1114. – 1187.) već je uveo astrološke korespondencije u tu divinacijsku metodu.[1]
U razdoblju renesanse i baroka u Europi su se prevodili i pisali brojni tekstovi o geomanciji. Među autorima ističu se njemački okultist Heinrich C. Agrippa (1486. – 1535.) i engleski astrolog John Heydon (1629. – 1667.). Razvojem znanosti u 18. stoljeću, geomancija je marginalizirana kao i ostali oblici proricanja, a krajem 19. stoljeća javlja se u okultnim krugovima novi interes za tu divinacijsku vještinu.
Osnovni simbol na kojem se zasniva proricanje tehnikom geomancije naziva se geomancijska figura. Svaka se sastoji od četiri reda u kojima se mogu naći po jedna ili dvije točkice. Jedna ili dvije točkice predstavljaju dva pola, pa jedna točka predstavlja aktivnu energiju, a dvije pasivnu. Postoji ukupno 16 geomancijskih figura, od kojih svaka ima različit raspored točkica i određeno arhetipsko značenje te brojne korespndencije.[2]
1. Via (Put)
2. Cauda draconis (Zmajev rep)
3. Puer (Dječak)
4. Fortuna minor (Mala sreća)
5. Puella (Djevojka)
6. Amissio (Gubitak)
7. Carcer (Zatvor)
8. Laetitia (Radost)
9. Caput draconis (Zmajeva glava)
10. Conjunctio (Sastanak)
11. Acquisitio (Dobitak)
12. Rubeus (Crveno)
13. Fortuna major (Velika sreća)
14. Albus (Bijelo)
15. Tristitia (Tuga)
16. Populus (Narod)
Najčešći oblik proricanja geomancijom sadrži šesnaest različitih figura nasumično zapisanih koje se potom tumače, ponekad i uz pomoć astrološke interpretacije.
- Iolar, Paganizam u Teoriji i praksi, Knjiga druga, Magija i vještičarstvo, Despot Infinitus, Zagreb, 2013. ISBN 978-953-7892-13-5
 |
Wječnik ima rječničku natuknicu geomancija |
.svg){kind=small}