Prijeđi na sadržaj

Grgur Orlovčić

Izvor: Wikipedija
Grgur Orlović
Opći životopisni podatci
Datum rođenja nepoznat, prije 1510.
Datum smrti 29. kolovoza 1526.
Mjesto smrti Mohač
Supruga Marta Husonhazon
Titule kapetan Senja i Klisa
Opis vojnoga službovanja
Ratovi Stogodišnji hrvatsko-turski rat
Važnije bitke bitka kod Klisa (1524.), bitka na Mohačkom polju (1526.);

Grgur Orlovčić (?, prije 1510.Mohač, 29. kolovoza 1526.[1]), bio je hrvatski vojskovođa i uz Petra Kružića kapetan Senja i Klisa.

Podrijetlo

[uredi | uredi kôd]

Pripadao je obitelji Orlovčić hrvatskog plemenitog roda Humljana iz gornjeg Pounja.[2] Jedno od dobara ove obitelji bio je grad (castrum) Čovka smješten nešto sjevernije od Kruga, prema pretpostavkama većine povjesničara, rodnog mjesta Petra Kružića.[3]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

O Orlovčićevu ranom životu poznato je vrlo malo informacija. Bio je sin Jurja Orlovčića, hrvatskog velikaša, koji je 1492. bio predstavnik Hrvatskog sabora u radu Ugarskog sabora i njegove supruge Klare Orlovčić.[4] Poznato je kako ga je nakon službe kraljeva kaštelana u Ripču, utvrdi bitnoj za obranu Bihaća, kralj Ludovik II. Jagelović 1521. godine imenovao kapetanom grada Senja i poslao ga Jeronimu Peteliniću kao sudruga u službi. Zbog nezadovoljstava Otočana i Senjana Petelinićevom upravom, koja su uskoro došla na vidjelo, kralj je na njegovo mjesto kao sukapetana Orlovčiću izabrao Petra Kružića.[5]

Međusobna adopcija s Petrom Kružićem

[uredi | uredi kôd]

Tri godine kasnije, prema službenoj evidenciji Senjskog kaptola 16. svibnja 1524.,[6] senjski su se kapetani međusobno posvojili kao braća i zaključili ugovor o uzajamnom nasljedstvu svih do tada stečenih imanja i svih onih koja će braća tek steći u slučaju da obitelj kojega od njih izumre po muškoj liniji nasljeđivanja. Do ove je odluke najvjerojatnije došlo zbog njihovog međusobnog odnosa zasnovanog na vojničkoj solidarnosti, te zbog sličnosti situacija u kojima su se nalazili (društvenog statusa, istoga zavičajnog podrijetla, raseljeničke povijesti i sl.). Osim navedenog, u to su vrijeme obojica bili i jedinim preostalim muškim pripadnicima vlastitih obitelji, te stoga i jedinim nasljednicima obiteljskih baština. U doba adopcije obojica su već imala malodobnu djecu, ali unatoč toj činjenici bili su, s obzirom na njihov izbor vojne profesije i karijere, svjesni opasnosti izumrća svojih obitelji po muškoj liniji, u slučaju pogibije jednoga od njih, pa su međusobnim posvojenjem zapravo jamčili sigurnu egzistenciju i pravo na uživanje svih stečenih dobara svojim suprugama i kćerima, koja će im svojom zaštitom omogućiti preživjeli "brat".[7]

U približno isto vrijeme Orlovčić se Kružiću pridružuje u obrani grada Klisa kao sukapetan, čijim je Kružić bio kapetanom još od 1518. godine.

Smrt i nasljedstvo

[uredi | uredi kôd]

Grgur Orlovčić jedan je od brojnih plemića koji je sudjelovao u bitci na Mohačkom polju, gdje je na posljetku i poginuo 29. kolovoza 1526. Iza sebe nije ostavio muških potomaka, te je time njegov rod po muškoj liniji izumro.

Nakon njegove smrti dogodio se pretpostavljeni razvoj događaja u njegovoj obitelji vezan uz njegovu međusobnu adopciju s Petrom Kružićem, koji je taj ugovor poštovao, te postao službenim zaštitnikom Orlovčićeve udovice Marte i kćeri Katarine, te svih njihovih baštinskih i do tada novostečenih imanja. Primjer Kružićeva poštovanja ovog ugovora može se vidjeti u činjenici kako mu je kralj Ferdinand oko 1529. godine darovao baštinski grad i utvrdu Orlovčića, Sokol, na temelju izumrća ove obitelji po muškoj lozi, ali Kružić nakon toga nikad nije osporio vlasništvo nad istim dobrom Orlovčićevoj udovici i kćeri. Također, Marta Orlovčić je bez ikakvih Kružićevih zapreka, početkom veljače 1534. utanačila bračni ugovor s Pavlom Kercsenyijem za svoju kćer Katarinu i Pavlova sina Ladislava, u kojemu je kao dio Katarinina miraza naveden i grad Sokol u Kninskoj županiji. Prijenos vlasništva tako nikada nije doveden u pitanje, pa se Ladislav Kercsenyi i nakon Katarinine smrti navodi kao vlasnik istoga grada. Još jedan primjer dobrih odnosa između Marte Orlovčić i Petra Kružića, jest njihovo zajedničko upravljanje vlastelinstvom Brezovica. Ne postoje zapisi koji bi svjedočili o bilo kakvoj svađi ili nesuglasicama oko diobe dobara ili prihoda ovog vlastelinstva u Križevačkoj županiji, kojeg su Kružić i Orlovčić zajednički dobili u studenom 1524. od kralja Ludovika II. Jagelovića.[7]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Orlovčić, Grgur. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45555>.
  2. Orlovčić. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 8. 2020.<http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45554>.
  3. I. Jurković: Veliki i osobit razbojnik u službi pape - Petar Kružić, kapetan najjužnijeg dijela protuosmanskoga obrambenog sustava Hrvatske, str. 164.;
  4. I. Jurković: Veliki i osobit razbojnik u službi pape - Petar Kružić, kapetan najjužnijeg dijela protuosmanskoga obrambenog sustava Hrvatske, str. 164.-165. (bilješka);
  5. I. Jurković: Veliki i osobit razbojnik u službi pape - Petar Kružić, kapetan najjužnijeg dijela protuosmanskoga obrambenog sustava Hrvatske, str. 165.;
  6. I. Kukuljević Sakcinski: Acta Croatica - Listine hrvatske, str. 212.-213.; mrežno izdanje priredio Darko Žubrinić; 2010. - http://www.croatianhistory.net/etf/acta.html
  7. a b I. Jurković: Veliki i osobit razbojnik u službi pape - Petar Kružić, kapetan najjužnijeg dijela protuosmanskoga obrambenog sustava Hrvatske, str. 166.;

Vidi još

[uredi | uredi kôd]