Stogodišnji hrvatsko-turski rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stogodišnji hrvatsko-turski rat
Dio hrvatsko-osmanskih ratova
Sisak Fortress2.JPG
Sisačka tvrđava kod koje se odvila ključna bitka ovog rata.
Nadnevak 1493.-1593. (1606.)
2. pol. 15.st. - 16. st.
Lokacija područje Hrvatskog Kraljevstva na istoku, od granične crte na istoku iz razdoblja prije turskih osvajanja sve do istočne granice "ostataka ostatakâ Hrvatske".
Ishod Osmansko Carstvo je osvojilo istočno dijelove. Hrvatska se uspjela obraniti na Kupi. Rat je zaključen mirom na Žitvi 1606.
Teritorijalne promjene Osmansko Carstvo je zauzelo istočne, središnje i jugoistočne predjele Hrvatskog Kraljevstva.
Sukobljeni
Croatian Chequy3.png Hrvatsko Kraljevstvo
Coat of arms of Hungary.svg Kraljevina Ugarska
Banner of the Holy Roman Emperor (after 1400).svg Sveto Rimsko Carstvo
španjolske postrojbe
razni kršćanski saveznici
Fictitious Ottoman flag 2.svg Osmansko Carstvo

Stogodišnji hrvatsko-turski rat,[1][2] Stogodišnji rat protiv Turaka[3][4] ili Stogodišnji rat s Osmanlijama[5] naziv je za niz sukoba relativnog nižeg intenziteta ("mali rat")[2] između Hrvatskog Kraljevstva koje je u tom razdoblju promijenilo kraljeve iz nekoliko dinastija (Jagelovići, Zapolje i Habsburgovci) i Osmanskoga Carstva.

Vremenski tijek[uredi VE | uredi]

Za početak Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata se po jednim kriterijima uzima katastrofalni poraz u Krbavskoj bitci 1493., a završna točka Sisačka bitka iz 1593. godine.[6]

Po drugim kriterijima se uzima od 2. polovice 15. stoljeća i cijelo 16. stoljeće.[7]

Po trećim kriterijima je taj rat završio najnižom točkom 1606., kada je mirom na Žitvi dobiven rat za Hrvatsku na kupskoj granici.[8] 15. i 16. stoljeće su iz tog razloga u lirsko-epskom spjevu Pavla Rittera Vitezovića nazvani Dva stoljeća uplakane Hrvatske (Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta[9]).

Bojište[uredi VE | uredi]

Bojište je bilo područje Hrvatskoga Kraljevstva na istoku, od granične crte na istoku iz razdoblja prije turskih osvajanja sve do istočne granice – kako neki pisci navode – ostataka ostatakâ Hrvatske (Reliquiae reliquiarum olim et inclyti regni Croatiae", tj. Ostaci ostataka nekada velike i slavne kraljevine Hrvatske).[10]

Nakon poraza kod Bitke na Krbavskom polju 1493., Turci su započeli opsjedati važna hrvatska uporišta i utvrde: Knin i Skradin pali su pod tursku vlast 1522., a dvije godine nakon Mohačke bitke 1526. pod tursku vlast pada i Jajce, vjerojatno između 20. i 28. siječnja 1528.[11] Tako crta obrane biva pomaknuta unazad te se osvajanjem Požege 1536.,[12] Klisa 1537., Nadina i Vrane kod Pakoštana 1538.[13] svela na crtu Požega-Bihać-Velebit-Zrmanja-Cetina.[14]

Krajem 1540. Osmansko carstvo okupiralo je hrvatska područja do Senja i Karina, stavljajući Hrvatsku u nezgodan položaj između tih okupiranih dijelova i posjeda Mletačke republike u Dalmaciji.[15] Do 1573. veći je dio Zagore bio pod mletačkom upravom, uslijed čega je i napredak Osmanlija bio usporen.[14]

Međunarodni učinak[uredi VE | uredi]

Za vrijeme tog rata je Hrvatsko Kraljevstvo pretrpjelo mnoštvo poraza u bitkama, no rat u kojem se borilo za svoje opstojanje nikad nije izgubilo. U isto vrijeme Hrvatsko Kraljevstvo nije nikad izgubilo bitna obilježja svoje samostalnosti.

Hrvatska borba protiv Osmanskog Carstva nije prošla nezapažena u krugovima europskih država, o čemu je dosta zapisano u "Monumenta Hungariae Historica, Codex diplomaticus partium Regno Hungariae adnexarum" iz 1903. (više od 600 isprava).

Vrsta sukoba[uredi VE | uredi]

Kroz tih 100 (odnosno 150 godina, ovisno o kriterijima) rat se na prostoru Hrvatskog Kraljevstva vodio u obliku niza manjih sukoba, pri čemu se nisu uvijek sukobljavale vojske, nego se radilo u neprestanim osmanskim pljačkaško-paliteljskim upadima kojima je bio cilj zastrašivanje i demoraliziranje civilnog stanovništva, gospodarsko iscrpljivanje i onemogućavanje normalnog gospodarskog života na pograničnim područjima. S druge strane, hrvatske i savezničke kršćanske snage su provodile protuudare, osobito u prvim fazama rata. Suočavanja vojskâ je bilo kao i presretanje tih upadnih skupina ili hvatanje skupina u povratku iz pohoda, no isto tako je bilo i bitaka velikog intenziteta.

Povijesni uvod[uredi VE | uredi]

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Nakon bitke na Kosovom polju 1389. Osmansko Carstvo je počelo s pljačkaško-paleškim pohodima po Bosanskom i Hrvatskom Kraljevstvu. Prvo je napalo južno i središnje Bosansko Kraljevstvo, a nakon što je ono palo 1463. godine, turske su postrojbe krenule na primorske, središnje (Krbava) i istočne nizinske dijelove Hrvatskog Kraljevstva. Vremenom su Turci počeli s upadima i u Korušku i Štajersku. Turci su od pobjede na Kosovu polju 1389. do Krbavske bitke 1493. godišnje poduzimali od dva do deset pohoda u kojima su primjenjivali taktiku pustošenja napadnutog područja: spalili bi sve objekte u naselju, sve stanovništvo koje nije bilo ekonomski isplativo, stare i nemoćne bi poubijali, a sve drugo bi odveli u roblje, a sva materijalna dobra koja se moglo ponijeti bi odnijeli sa sobom.

Pored ekonomskih učinaka - osiromašivanje napadnutog područja putem pljačkanja i uništavanja ljudstva i objekata i na taj način namičući novac za plaćati svoju vojsku uz granicu, pohodi su imali izviđačku namjenu - prikupljalo se informacije o novim krajevima, a strateški je bilo unošenje nemira i straha na pograničnim područjima koja su postala ekonomski neutralizirana. Pohod pljačkaških postrojaba je pripremao teren za veću ofenzivu redovnom vojskom. Vojnici koji su vršili pohode zvali su se akindžije.[16] Plaća im je bila sve što bi opljačkali na pohodima. Bili su lako konjaništvo, a u pohode su išli u broju od 5 do 10 tisuća. Njihova brzina, pokretljivost, hrvatski brdoviti i šumoviti tereni su ih činili praktično nevidljivima i neuhvatljivima po upadu, a vidljivi su postajali tek kad bi upali u naselje, što je onemogućavalo ikakvu kvalitetnu obranu. Pogodni su za napad postajali tek kada bi u povratku s plijenom postali spora meta.[17]

Okolnosti u Hrvatskoj i Ugarskoj kao i u samoj kršćanskoj Europi su Osmanskom Carstvu išle na ruku. Hrvatsko-Ugarska je stalno trpjela zbog neprekidnog sukoba kralja i feudalaca sklonih samovlasti, kasnije i zbog građanskih ratova i seljačkih buna. U Hrvatskoj je to bio slučaj borbe između bana i najmoćnijih plemićkih obitelji. S druge strane, kralj je imao ambicije prema Češkoj i prevlasti u srednjoj Europi. Sve je to dovelo do toga da je Hrvatska pored turskih, trpjela i zbog upada kršćanskih snaga, primjerice njemačkih sa sjevera. Središnja vlast općenito nije ozbiljno shvaćala tursku opasnost, unatoč tome što su vrlo lako padale susjedne balkanske države pod tursku vlast, a ni poraz u bitci kod Varne nije europskim kršćanskim zemljama bila dovoljna lekcija.[18][19]

Tako je obrana Hrvatskog Kraljevstva često doslovno bila prepuštena isključivo hrvatskim snagama: hrvatskom banu i hrvatskom plemstvu, posebice onima kojima su posjedi bili ugroženi ili već oteti napadima. Motivirala ih je obrana postojeće imovine ili možebitno vraćanje okupirane imovine, a mnoge je plemiće gubitak posjeda dovodio u položaj bezemljaša. Unatoč tako teškoj gospodarskoj podlozi, hrvatska obrana je često pobjeđivala akindžije, kada bi presretanje uspjelo. Poznata je pobjeda u bitci u klancu Vrpilama 1491., zvana i Prva krbavska bitka.[20]

Učinak na stanovništvo[uredi VE | uredi]

Nakon što bi psihološki izmoreno stanovništvo iselilo, pogranična područja se nisu mogla gospodarski izdržavati i bilo ih je lakše osvojiti. Tako je izvorno pučanstvo s napadanih prostora iselilo u sigurnija područja na zapad, sjever i jug. Na ta ispražnjena pogranična područja su Turci naseljavali Vlahe, a u područja koja su se stabilizirala je dolazilo i muslimansko stanovništvo. Eskalacija iseljavanja je bilo 1520-ih, kad je u par godina opustilo nekoliko središnjih hrvatskih županija: Knina, Odorja, Hotuče i Krbave.

Zbog te stoljetne ugroženosti starosjediteljâ u hrvatskom je jeziku nastalo vrlo bogato nazivlje koje je krajem 16. stoljeća znalo 4 osnovne skupine raseljenika: izbjeglice, prognanike, izgnanike i prebjege[21] te tri zone ratne ugroze. Po klasifikaciji M. Mesića, postoje predbjeglice, prognanici, nagnane izbjeglice i izbjeglice pred ratnim razaranjima i okupacijom, izgnanici, prognanici, zarobljenici-prognanici, prebjezi[22].

Izbjeglice odnosno predbjeglice su bili pripadnici obitelji koji su pobjegli "prije svega", jer su imali gdje otići odnosno stranci. Nove sredine su ih dobro primile. Prognanici su branili svoj kraj do krajnje točke izdržljivosti, a kad je okupacija bila sasvim izvjesna, odlazili su u sigurnije krajeve ili u krajeve koji su padom njihovog kraja postali pogranični. Poznato je plemstvo koje je bilo dijelom te zajednice, jer je pad tih područja značio gubitak posjeda i socijalne sigurnosti, odnosno postajali su bezemljaši. Bernardin Frankapan je o tome rekao u govoru Oratio pro Croatia pred staležima Svetog Rimskog Carstva u Nürnbergu, 19. studenoga 1522. godine, kako "Hrvati ne žele prositi poput mnogih velikih i poglavitih muževa Grka, Bugara, Srba i Albanaca te kao prognanici u siromaštvu i umrijeti"[23]. Nagnane izbjeglice i izbjeglice pred ratnim razaranjima i okupacijom su bili pripadnici svih slojeva hrvatskog društva kojima je bilo zajedničko da nisu imali kamo otići, a odlazili su iz svog kraja kada više nisu mogli podnijeti neprijateljski pritisak. Izgnanici su bili oni stanovnici koji su ostali u svojim krajevima nakon što su ih Turci zauzeli, nadajući se da će im život biti moguć. No, svi su bili vrlo brzo izgnani iz vjerskih, političkih i etničkih razloga. Ovoj skupini pripadaju pored civila, i taoci i ratni zarobljenici. Prognanici i zarobljenici-prognanici su pod svaku cijenu nastojali ostati, no nisu mogli ostati jer su im osmanski sustav vrijednosti i norma ponašanja bili crta koju nisu htjeli prijeći. Prebjezi su bili u početku pravoslavci, a kasnije hrvatski starosjedioci koji su do tada služili u osmanskim pograničnim postrojbama[22].

Od teškog poraza u bitci na Krbavskom polju 1493. godine pa do velike pobjede u bitci kod Siska 1593., sve zemlje hrvatskoga Kraljevstva od Jadranskoga mora do Dunava i Drave proživjele su dubinske promjene.[24] Rečeno je stogodišnje razdoblje izrodile sve fundamentalne probleme hrvatske povijesti novoga vijeka, a čije posljedice traju do danas.[24] Radi se o iseljavanju starosjedilačkoga hrvatskog stanovništva, gubitku ozemlja te o osnivanju Vojne krajine i dolasku sasvim novoga stanovništva (polunomadskih Vlaha) iz Turskog Carstva.[24]

Seobe stanovništva[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Migracije Hrvata pred Turcima

Hrvati se povlače na sjever i zapad. Stanovništvo iz Pounja i okolnih krajeva odlazi u Gradišće (i okolne krajeve), Istru, Donju Sutlu, Prekokuplje, a iz Huma u Molise, zapadnu Liku i Istru, Bačku, s istočnojadranske obale i zaleđa na zapadnu jadransku obalu. Središnji dio hrvatske oko Vrbasa se prazni i tamo se doseljava pravoslavno stanovništvo. Preostali katolički Hrvati u tim krajevima koji se nisu dali islamizirati, u znatnom broju prešli su na pravoslavlje, budući da nije bilo katoličkog svećenstva, pravoslavno svećenstvo htjelo je podložiti i katolike pod svoju nadležnost preko raznih mjera pritisaka, odluka katoličkih vjernika koji su za ostati kršćanima i ne islamizirati se odlazili pravoslavnom svećenstvu. Budući da su katoličke zemlje bile susjedi s kojima su Osmanlije bile u ratu, za razliku od pravoslavnih, katolički je element doživljavan kao nepouzdan i subverzivan. Ostali razlozi su različiti pravni položaj Katoličke i Pravoslavne Crkve u Turskom Carstvu, progoni katolika od strane srpsko-pravoslavne hijerarhije, unutarnji odnosi među redovničkim i svjetovnim klerom, provedba grgurevskoga kalendara i t.d.[25][26]

Područja ugroze[uredi VE | uredi]

Postojale su tri područja ratne ugroze. Prvo je bila teritorij Hrvatskog Kraljevstva nad kojim ni Hrvatska ni Osmansko Carstvo nisu imalo kontrolu te područja Hrvatskog Kraljevstva pod teškom ugrozom osmanskih vojnih operacija. Bilo je dubine do 50 km, a zapravo je pokrivala područja uz granicu odnosno kasniju Vojnu krajinu. Nadgradnja i podgradnja je bila dosta srušena, gospodarski život vrlo loš i bilo je izloženo snažnom iseljavanju.

Drugo je bilo pod povremenim provalama osmanskih regularnih i neregularnih snaga. Kontrolirale su ju hrvatske vlasti, a u tom se području odvijao kakav-takav gospodarski život. Populacijski se popunjavalo iz raseljenih osoba iz prvog područja. Plemstvu je služilo kao gospodarski oslonac za branjenje ili pokušaje oslobađanja njihovih posjeda u prvoj zoni. Ta područja su živjela kao gospodarska potpora vojsci.

Treće područje je bilo sigurno od osmanskih provala, no u njega se ubraja i područja koja su ponekad bila imala osmanske provale[22].

Hrvatske postrojbe[uredi VE | uredi]

Područja su branile uglavnom hrvatske snage 85-90% [27]: hrvatski haramije, pješaci, hrvatski konjanici, husari, a od zapadnih saveznika Štajerci, Nijemci i Španjolci. Viši zapovjednici (generali, kapetani) su većinom Nijemci, jer su njemačke zemlje najviše financirale obranu Hrvatske.

U jednom razdoblju su svu težinu borbe nosili su hrvatski plemići i velikaši. Ponajviše su to bili Zrinski, Frankopani, Erdödyji i drugi.

Kronologija[uredi VE | uredi]

Hrvatska uoči Mohačke bitke 1526. godine.

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Milan Kruhek: Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima, Povijesni prilozi 10/1991., str. 37.-79.
  1. Hrvatska znanstvena bibliografija Mirko Valentić: Stogodišnji hrvatsko-turski rat (1493-1593), u: Povijest Hrvata, knj. 2, Od kraja 15. st. do kraja Prvog svjetskog rata, Školska knjiga, Zagreb, 2005., ISBN 953-0-60577-3
  2. 2,0 2,1 Dragutin Pavličević, III. Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska (1102.-1527.), u: Kratka politicka i kulturna povijest Hrvatske, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  3. Filozofski fakultet u Mostaru Kolegij Hrvatska povijest srednjega vijeka, str. 7., pristupljeno 3. studenoga 2015.
  4. Deseta gimnazija Ivan Supek, Zagreb doc Zbirka zadataka za 2. razred, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  5. ARHiNET arhivski informacijski sistem, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  6. Hrvatski studiji Studij povijesti
  7. Hercegbosna.org Mladen Ančić: Hrvatski ulog u Bosni, 2. prosinca 2009., pristupljeno 3. studenoga 2015.
  8. Milan Kruhek: Granice Hrvatskog Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima, Povijesni prilozi 10/1991., str.37.-39.
  9. ARHiNET arhivski informacijski sistem Pavao Ritter Vitezović, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  10. Frazarij: Fraze, frazemi i poslovice, latinske, grčke, francuske - "Ostaci ostataka", frazarij.com, pristupljeno 7. studenog 2015.
  11. Historija bosanskih gradova - Banja Luka i Jajce (boš.), bosna.blogspot.hr, 10. lipnja 2011., pristupljeno 6. studenog 2015.
  12. D. Mujadžević, str.98, 15. svibnja 2008.
  13. Od venecijanskog i moldavskog rata do mira s Venecijom , Google knjige, 8. listopada 2013.
  14. 14,0 14,1 Raukar, Tomislav (studeni 1977.). "Venecija i ekonomski razvoj Dalmacije u XV i XVI stoljeću". Journal - Institute of Croatian History 10. Preuzeto 7. kolovoza 2012..
  15. Bogumil Hrabak (studeni 1986.). "Turske provale i osvajanja na području današnje severne Dalmacije do sredine XVI. stoleća". Journal - Institute of Croatian History 19. Preuzeto 7. kolovoza 2012..
  16. Ottoman Turkish Uniforms WW1 History First World War Militaria Turkey Wargaming Military Insignia Uniform Crimea Crimean - Akinci Corps & Deli Cavalry (Janissary Period); 1860 Imperial Army Corps of Bashi-Bazouk. Ottoman Turkish Uniforms WW1 History First World War Militaria Turkey Wargaming Military Insignia Uniform Crimea Crimean.
  17. George F. Nafziger and Mark W. Walton, Islam at War: A History, str. 95.
  18. Bodnar, Edward W., Ciriaco d'Ancona e la crociata di Varna, nuove prospettive, Il Veltro 27, nos. 1–2 (1983), str. 235–251
  19. Halecki, Oscar, The Crusade of Varna, New York, 1943.
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske.
  21. Migracijske i etničke teme, sv. 19, br. 2-3, rujan 2003. Ivan Jurković: Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.), str. 157.-163.
  22. 22,0 22,1 22,2 Migracijske i etničke teme, sv. 19, br. 2-3, rujan 2003. Ivan Jurković: Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.)
  23. Migracijske i etničke teme, sv. 19, br. 2-3, rujan 2003. Ivan Jurković: Klasifikacija hrvatskih raseljenika za trajanja osmanske ugroze (od 1463. do 1593.), str. 159.
  24. 24,0 24,1 24,2 Mirko Valentić: Turski ratovi i hrvatska dijaspora u XVI. stoljeću, Senjski zbornik 17, str. 45. (1990.)
  25. Ratko Perić: Prozelitizam, Crkva u svijetu, 12/1992., str. 98.-99.
  26. Igor Karaman (ur.): Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Školska knjiga, Zagreb, 1980., zemljovid na str.
  27. DVD Emisija o Vojnoj krajini, govore Mirko Valentić i Mirko Kruhek
  28. Pavo Živković, Ivana Jakić, Marija Brandić: Uloga bosanskog kralja u Konavoskom ratu (1430. - 1433.), Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe, sv.2, br.3, listopad 2008.
  29. Trpimir Macan, Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-0-61560-1, str. 85.
  30. Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske I. - Propast Kraljevine Bosne
  31. Crkva hrvatskih mučenika - Udbina Bitka na Krbavskom polju, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  32. 32,0 32,1 Rudolf Horvat: 60. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Hrvatska god. 1491.—1495.
  33. 33,0 33,1 Vijenac, br.375/2008. Frano Baras: Podsjećanje na ugledne preteče hrvatskih diplomata - Trogiranin krstio francuskoga kralja, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  34. Trpimir Macan, Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-0-61560-1, str. 126.
  35. J. Kovačić: Žrnovnica pod Turcima, Baština 34, Split 2007., str. 8
  36. Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 147.-148.
  37. Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 144.
  38. Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .txt, 1,8 MB)
  39. 39,0 39,1 Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB)
  40. 40,0 40,1 40,2 40,3 40,4 Povijest Brckovljana i okolice. Povijest Božjakovine i okolice. Poglavlje IV. Turci pred Božjakovinom, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  41. Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 157.-160.
  42. 42,0 42,1 42,2 42,3 42,4 42,5 Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 155.-156.
  43. 43,0 43,1 Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (oblik u formatu .pdf, pregledniji, 45,7 MB), str. 163.-166.
  44. 44,0 44,1 Tomislav Vuković: Oboružani topuzima optimizma i vjere, Glas Koncila, 1. veljače 2015.
  45. Trpimir Macan, Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-0-61560-1, str. 137.
  46. Vladimir Brnardić, Gvozdansko, Hrvatski vojnik br. 68, siječanj 2006., pristupljeno 3. studenoga 2015.
  47. Povijest Brckovljana i okolice. Povijest Božjakovine i okolice. Poglavlje IV. Turci pred Božjakovinom, "ali unatoč svemu, kaštel u Božjakovini nije odolio velikom turskom napadu 1591. godine.", pristupljeno 3. studenoga 2015.
  48. 48,0 48,1 48,2 48,3 Sandra Skanderlić: Bitka kod Siska, Hrvatski internet portal u Švicarskoj croatia.ch, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  49. Petar IV. Zrinski, Hrvatska enciklopedija, LZMK
  50. I. Jurković: Johann Weickhard Valvasor, Istrapedia, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  51. Vašvarski mir (<<sramni mir>>), Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 1. studenog 2015.
  52. ZRINSKO-FRANKOPANSKA UROTA!, Hrvatska radiotelevizija, 30. travnja 2008.
  53. Veliki Bečki rat, Sveta liga i oslobađanje hrvatskih krajeva, Večernji list - Vojna povijest, 8. listopada 2014.
  54. Hrvatska kulturna baština Medalja. Sedam ovalnih kartuša s prikazima gradova oslobođenih od Turaka: POSEGA/ ESSECK./ WALPO./ PETER. WARDEIN./ PALOTTA./ ERLA, pristupljeno 3. studenoga 2015.
  55. Trpimir Macan, Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-0-61560-1, str. 154.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]