Vidi kôd stranice Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini

{{Kultura Hrvata Bosne i Hercegovine}}
'''Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini''' je definicija dana skupu novela, kratkih priča, pjesama i ostalih raznih književnih djela koja su ispisana na hrvatskome jeziku i pripadaju u cijelosti [[Kultura Hrvata Bosne i Hercegovine|hrvatskoj kulturi u Bosni i Hercegovini]], [[Hrvati Bosne i Hercegovine|bosanskohercegovačkim Hrvatima]] i [[Hrvatski jezik|hrvatskome jeziku]]. Ta književnost obuhvaća književnike koji su pisali na [[hrvatski jezik|hrvatskom jeziku]], koji su podrijetlom iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]. Ona uključuje i mnoge bošnjačke književnike, za koje mnogi tvrde da ne pripadaju hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini. No, ipak ti su književnici svoje djelo svjesno utkali u korpus [[Hrvatska književnost|hrvatske književnosti]], crpili su iz njega izražajne oblike i primali utjecaje značajnijih [[hrvat]]skih autora, nacionalno se izjašnjavali Hrvatima i pisali su na hrvatskome jeziku.<ref>[http://www.hercegbosna.org/kultura/hrvatski-pisci-i-pjesnici-iz-bih/kriteriji-za-pripadnost-hrvatskoj-knjizevnosti-171.html HercegBosna.org] Kriteriji za pripadnost hrvatskoj književnosti</ref>

Najpoznatiji [[Hrvatski pisci iz BiH, A|književnici]] iz Bosne i Hercegovine, koji su pisali na hrvatskom jeziku su: [[Ivo Andrić]], [[Ivan Aralica]], [[Toma Babić]], [[Safvet-beg Bašagić]], [[Enver Čolaković]], [[Musa Ćazim Ćatić]], [[Matija Divković]], [[Mak Dizdar]], [[Asaf Duraković]], [[Fadil Hadžić]], [[Nusret Idrizović]], [[Miljenko Jergović]], [[Lucijan Kordić]], [[Veselko Koroman]], [[Mirko Kovač]], [[Ivo Kozarčanin]], [[Silvije Strahimir Kranjčević]], [[Jakša Kušan]], [[Tomislav Ladan]], [[Filip Lastrić]], [[Vitomir Lukić]], [[Grgo Martić]], [[Matija Mažuranić]], [[Ahmed Muradbegović]], [[Alija Nametak]], [[Zvonimir Remeta]], [[Novak Simić]], [[Antun Branko Šimić]], [[Lovro Šitović]], [[Nikola Šop]], [[Anđelko Vuletić]].<ref>[http://www.hercegbosna.org/kultura/hrvatski-pisci-i-pjesnici-iz-bih-20.html HercegBosna.org] Hrvatski pisci i pjesnici iz BiH</ref>

== Predosmansko razdoblje ==
[[Datoteka:Humacka ploca.jpg|mini|desno|Humačka ploča]]

Prvi jezični spomenici na slavenskom jeziku na području [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] potječu iz [[11. stoljeće|11.]] ili [[12. stoljeće|12. stoljeća]]. Radi se uglavnom i epigrafici, natpisima uklesanima u kamenu, od kojih je najstarija i najpoznatija [[Humačka ploča]], u Humcu kod Ljubuškoga.

Prvotno pismo u staroj, predosmanskoj bosanskoj političkoj jedinici bijaše glagoljica, na kojoj su napisani (najvjerojatnije na području sadašnje Hercegovine) i poznati Mihanovićev i Grškovićev fragment apostola,<ref>[http://info.hazu.hr/upload/file/Dokumenti/150_HAZU%20spomenica_15-7.pdf ''150 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: 1861.-2011.'', str. 161.], (urednički odbor), [[HAZU]], Zagreb, 2011., {{ISBN|978-953-154-961-5}}, hazu.hr, pristupljeno 20. listopada 2017.</ref> no koju je ubrzo zamijenila domaća varijanta ćirilice, tzv. [[bosančica]], na kojoj je napisan veći dio tekstova sve do 16. stoljeća.

Područje sadašnje Bosne i Hercegovine, od početka dijalekatske diferencijacije u 11. i 12. stoljeću, uglavnom pripada [[štokavsko narječje|štokavskom narječju]], uz prevlast [[čakavsko narječje|čakavskoga narječja]] na krajnjem zapadu, sadašnjem [[Bihać]]kom kraju i Pounju. Do [[15. stoljeće|15. stoljeća]] su u velikoj mjeri dovršene jezičnodijalekatske promjene, koje su dale miješani idiom štokavsko-čakavski u kojem prevladava štokavština. Sličan tomu je i izraz pisaca hrvatske književnosti u [[Dubrovnik]]u u 15. i dijelu [[16. stoljeće|16. stoljeća]] ([[Džore Držić]], [[Šiško Menčetić]], [[Dominko Zlatarić]]): štokavsko-čakavska mješavina u kojoj preteže štokavština, uz tu razliku što je u Dubrovniku ijekavski refleks jata prevagnuo nad ikavskim (s kojim supostoji), dok u Bosni dominira ikavski govor. Još jedna razlika je u tome što se pisani dokumenti u Bosni i Humu nisu oslobodili prevlasti ili snažnoga utjecaja crkvenoslavizama sve do turskoga osvojenja, osim u tekstovima na mramorovima.

[[Datoteka:Mihanovic3.jpg|mini|lijevo|Mihanovićev fragment]]

U promjenama koje su zahvatile područje od [[Sutla|Sutle]] do [[Morava (Srbija)|Morave]], od 12. do 15. stoljeća su formirane četiri velike narječne zone: kajkavska, čakavska, štokavska i torlačka. Štokavska se dalje dijeli na zapadnoštokavsku i istočnoštokavsku. Prva obuhvaća [[Slavonija|Slavoniju]] i veći dio Bosne do preko granica crte koja povezuje slijevove rijeka [[Bosna (rijeka)|Bosne]] i [[Neretva|Neretve]] (u sjevernijem dijelu skoro do [[Drina|Drine]]), dok je istočna štokavština nazočna na najistočnijem dijelu BiH, u Podrinju, povijesnoj Travunji i istočnom Zahumlju. Upitna zamjenica je "šća" na sjeveru, a "što" na jugu, dok je refleks jata "i" na zapadu ("svidoci", "Stipan") i "je" ili "ie" na istoku ("sieče", "vjere"). Ikavski refleks jata je prvi puta upisan u baš u Bosni, [[1331.]] godine. Zapadna se štokavština od istočne razlikovala po tronaglasnom sustavu (poput čakavštine), dok je istočno [[štokavsko narječje]] imalo 2 naglaska.

Najstarija se bosansko-humska književnost veže uz primanje kršćanstva i uporabu crkvenoslavenskoga jezika u bogoslužne svrhe. Korpus bosansko-humske pismenosti u predturskom (cca. [[1100.]] – [[1463.]]) možemo podijeliti u tri velike skupine.

Prvu kategoriju čine tekstovi krstjana, ili pripadnika [[Crkva bosanska|Crkve bosanske]], nastali uglavnom u 14. i 15. stoljeću. Radi se o prijepisima Evanđelja, dijelova Staroga zavjeta ([[Psaltir]]), i nekim drugim biblijskim tekstovima (Apokalipsa, Poslanice), deset do petnaestak tekstova, od kojih su najreprezentativniji "[[Hvalov zbornik]]", "Mletački zbornik" i "Radosavljev zbornik". Jezik je u tim spisima veoma arhaičan crkvenoslavenski s elementima narodnoga govora (npr., karakterističan ikavizam u većini djela). Pisani su [[Bosančica|bosančicom]], najčešće s glagoljskih predložaka i s glagoljičnim dodatcima u kolofonu.
 
[[Datoteka:Poveljakulinabana_original.gif|desno|mini|Povelja Kulina Bana]]

Uzmu li se u obzir i malobrojni drugi vjerski i umjetnički spisi za koje se smatra da su nastali na tlu BiH ("Berlinska Aleksandrida") ili su navedeni kao izgubljeni izvori, ovaj dio starobosanske pismenosti i književnosti nije, osim nekih značajki, presudan za utvrđivanje oblika jezika u predturskoj Bosni i Hercegovini. Naravno, druge je prirode njegova umjetnička i jezičnopovijesna važnost kao dijela kulturne baštine. Jezičnopaleografska istraživanja krstjanskih tekstova vršili su mnogi znanstvenici (katkad pod utjecajem vladajućih ideoloških matrica), među kojima se ističu [[Đuro Daničić]], [[Vatroslav Jagić]], [[Vera Jerković]], [[Jaroslav Šidak]] i [[Herta Kuna]].

U drugu kategoriju spadaju diplomatsko-pravni tekstovi (ugovori o trgovini, ugovori između bosanskih banova i kraljeva s Dubrovnikom i drugim gradovima, međusobna prepiska vlastele), s početkom u 12. stoljeću (povelja [[Kulin ban|Kulina bana]] iz [[1189.]] godine), no najbrojnijim korpusom tekstova nastalim u 14. i 15. stoljeću. Dokumenti su heterogene naravi, i odražavaju povijesni razvoj jezika kao i kulturnopolitički utjecaj susjednih zemalja. Uglavnom, za većinu tekstova se može reći da su pisani na narodnoj [[Štokavsko narječje|štokavštini]] ikavskoga refleksa jata (npr., Stjepan Ostoja [[8. kolovoza]] [[1400.]] vojvodi Hrvoju: ''"...Mi Stipan Ostoja...dajemo viditi vsakomu človiku ...virnim' slugam' za virna posluženia. "''. Ili, [[Grgur Vukosalić Hrvatinić]], gospodar južnoga Zahumlja, [[6. srpnja]] [[1418.]]: ''"..Ja knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri Stonom' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili tko ini, i također i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju."''), uz primjetan udio crkvenoslavenskoga jezika i [[Čakavsko narječje|čakavštine]] (crksl.: počteni, čto; čakavski: greb, pojde, dojde, meju,... kao i oblici istovjetni u oba jezika: govoril, pisal, ...).

Dakle, pravno-administrativni tekstovi su dobra slika jezika u Bosni i Humu u to doba: radi se o zapadnoj, tronaglasnoj štokavštini pretežito ikavskoj, protkanoj čakavizmima (izrazitije) i crkvenoslavizmima. Uz ovo valja napomenuti nekoliko stvari: dio je povelja obilježen srpskim jezičnim značajkama, poglavito zato što su neki Kotromanići (kao i dio vlastele) uzimali na dvor srpske pisare, što je utjecalo na oblik jezika u manjem broju pravno-trgovinskih dokumenata.

Nasumično nabrajanje sadašnjih nacionalnih imena ne može daleko odvesti, prije svega u tom srednjovjekovnom razdoblju, jer se stanje nacionalne atribuiranosti kaotično. Referencija na jezik je najčešće slavenska (''sclauonice''), u djelima srpskih pisara katkad srpska, nekad i u bizarnom obliku (''sr'scie'', ''srp'scie''), a u latinskim spisima ponekad hrvatska (''croatice'' u pismu [[Stjepan II. Kotromanić|Stjepana II. Kotromanića]] papi). Bosansko se ime ne pojavljuje u samim tekstovima kao oznaka za jezik, a suvremena etnička imena nisu jednoznačno povezana s nazivkom jezika, koji je rijedak u odnosu na invokacije Bošnjana, Hrvata, Srba, Dubrovčana, Vlaha i ostalih. Stoga se za oblik jezika dio dokumenata koji je prošao kroz ruke srpskih pisara koje je katkad zapošljavala bilo bosansko-humska, bilo dubrovačka kancelarija za prepisku sa Srbijom, a i među sobom, može reći da ne predstavlja vjerno oblik jezika kakav bijaše u uporabi u Bosni i Humu u to doba, prije svega jer u svojim jezičnim karakteristikama (fonološkim, morfološkim, pravopisnim) odstupa od jezika kakvoga nalazimo u golemoj većini dokumenata, pisari kojih su bili domaći ljudi.

[[Datoteka:Hrvoje's missal 3.jpg|mini|lijevo|Hrvojev misal]]

Još valja napomenuti da je zbog pojednostavljenih predodžbi slavistike [[19. stoljeće|19. stoljeća]] ([[Franc Miklošič|Franca Miklošiča]] i [[Vatroslav Jagić|Vatroslava Jagića]]) sav korpus ćirilske pisane riječi na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore proglašen "srpskim", pa su se tako krstjanski, katolički i muslimanski tekstovi, koji ni po nacionalnoj obilježenosti, a kamoli po obliku jezika ne pripadaju srpskomu uljudbenom krugu, našli u antologijama srpske pismenosti (najpoznatije su Stojanovićeva iz 1927. i Solovjeva iz 1926.). To je ispravljeno izdavanjem reprezentativnijih i znanstveno bolje obrađenih zbirki u izdanju Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, koje je uredio [[Gregor Čremošnik]], 1948. – 1952. Politička dimenzija o "nacionalnoj" atribuciji tih [[Bosančica|bosančicom]] pisanih tekstova ostaje i dalje prijeporištem među hrvatskim, bošnjačkim i srpskim paleografima. Zaključno bi se moglo reći da je doba nastanka diplomatsko-komercijalnih tekstova u 12. i 13., a ponajviše u 14. i početku 15. stoljeća bilo još prerano za izraženije etničko obilježavanje većega dijela tih tekstova (zbog više razloga, od kojih je najvažniji civilizacijska i gospodarstvena marginalnost), pa se nacionalna atribucija najčešće traži preko značajki karakterističnih za hrvatski i srpski jezičnodijalekatski izričaj, uz sve više rastuću svijest o rubnosti starobosanske diplomatike koja nema dovoljno samostalnih obilježja e da bi bila svrstana u zaseban, bosanski korpus, a zbog niza posebnosti nije ni u matici hrvatske ni srpske pismenosti toga doba.
  
[[Datoteka:BiH, Radimlja necropolis 5.jpg|mini|desno|Stećci, Radimlja]]

Najznačajniji su dokumenti narodnoga jezika na području koje pokriva sadašnja [[Bosna i Hercegovina]] natpisi na mramorovima ili [[stećci]]ma. Po raznim brojanjima, stećaka ima oko 60.000,<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=57932 stećci], enciklopedija.hr, pristupljeno 20. listopada 2017.</ref> no onih s natpisima je daleko manji broj: [[Marko Vego]] je u svojoj reprezentativnoj zbirci epigrafike naveo oko 400 zapisa. Manji je broj iz 12. i 13. stoljeća, dok je većina iz 14. i 15. stoljeća. Osim najstarijih, najveći je dio pisan [[Bosančica|bosančicom]], a gnomskim iskazima o životu i ljudskoj sudbini neki dosižu i umjetničku vrijednost (koja je inspirirala [[Mak Dizdar|Maka Dizdara]], hrvatskog i bošnjačkog pjesnika i sastavljača antologije starih bosanskih tekstova). Jezik je narodni, većinom štokavsko ikavski (rjeđe jekavski), uz dosta čakavizama (stoga katkad karakteriziran kao šćakavski, ili štokavsko-čakavski idiom), te zanemariv broj crkvenoslavizama. Najveće su nekropole mramorova ili biliga u Hercegovini (šire područje mjesta: [[Stolac (BiH)|Stolac]], [[Široki Brijeg]], [[Mostar]], [[Konjic]], ...) i Bosni ([[Vareš]], [[Kraljeva Sutjeska]], [[Kakanj]], [[Zenica]], ...). Jezik mramorova je najpotpunije obrađen u opsežnoj zbirci natpisa koju je objelodanio Marko Vego.

== Književnost Bosne Srebrene ==

[[Franjevci]] su u [[Bosna (država)|Bosnu]] došli potkraj [[13. stoljeće|13. stoljeća]] ([[1291.]])<ref>[[Dragutin Pavličević]], [http://www.hic.hr/books/pavlic2/index.htm ''Kratka politička i kulturna povijest Bosne i Hercegovine.''] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20131216031843/http://www.hic.hr/books/pavlic2/index.htm |date=16. prosinca 2013. }} [http://www.hic.hr/books/pavlic2/04.htm ''II. Od postanka "Zemljice Bosne" u 10. st. do Kraljevine Bosne iz 14. stoljeća''] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20190904221453/http://www.hic.hr/books/pavlic2/04.htm |date=4. rujna 2019. }}, [[Hrvatski informativni centar]], Zagreb, 2000., {{ISBN|953-6058-24-3}}, str. 8.</ref> i nedugo potom u Srebrenici izgradili svoj prvi samostan po kojemu je kasnija redodržava nazvana ''Bosna Srebrenika'' ili ''[[Bosna Srebrena]]'' ([[latinski jezik|lat.]] ''Bosna Argentina''). U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci ([[Nijemci]], [[Mađari]], [[Talijani]]),<ref>[https://www.novicijat-bosnesrebrene.com/provincija/ Provincija] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20171021060954/https://www.novicijat-bosnesrebrene.com/provincija/ |date=21. listopada 2017. }}, novicijat-bosnesrebrene.com, pristupljeno 21. listopada 2017.</ref> no, ubrzo je, među inim i zbog zahtjeva bosanske vlastele, prevladao domaći kler. Tako je npr. ban Stjepan Kotromanić tražio da duhovnici budu vični domaćem jeziku: u pismu datiranom [[1347.]] traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to da mogu sebi uzimali pomoćnike, ali samo ''in fidei doctrina peritos et lingue croatice non ignaros'' - "iskusne u nauku vjere i ne bez znanja hrvatskoga jezika".<ref>[[Radoslav Katičić]]: ''"Slověnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti'', časopis ''Jezik'', god. 36., br. 4, travanj 1989., Zagreb.</ref>

Franjevačka provincija Bosna Srebrena, nakon osmanskih osvajanja, neko vrijeme je zauzimala prostor znatno veći od [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]: od [[Dalmacija|Dalmacije]] na jugu, do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku te dio današnje [[Bugarska|Bugarske]]. U njenim su granicama bili, npr. [[Šibenik]], [[Skradin]], [[Knin]], [[Sinj]], [[Vrlika]], [[Makarska]], [[Zaostrog]], [[Imotski]], [[Rama]], [[Fojnica]], [[Olovo (BiH)|Olovo]], [[Srebrenica]], [[Kreševo]], [[Mostar]], [[Tuzla]], [[Modriča]], [[Požega]], [[Đakovo]], [[Udbina]], [[Gračac]], Kostajnica, [[Našice]], [[Vinkovci]], [[Osijek]], [[Pečuh]], [[Budimpešta|Budim]]. Na tome su području [[franjevci]] dugo bili jedini dušobrižnici i pučki prosvjetitelji. U početku pretežito za potrebe pastoralizacije, a dijelom i za školovanje vlastitoga podmlatka, bosanski franjevci su od početka 17. stoljeća razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku.

[[Datoteka:Ostavština Bosne Srebrene.PNG|mini|desno|Ostavština Bosne Srebrene. S lijeva na desno, od vrha do dna: Franjevačka provincija '''Bosna Srebrena''' [[1679.]]; [[Ivan Bandulavić]]: ''Pisctole i evangelya'', [[1613.]], hrvatski jezik štokavskoga narječja, ikavsko-ijekavskoga dijalekta; fra [[Bernardin Splićanin]]: ''Pistule i Evanyelya (Lekcionar)'', [[1495.]], najstarija datirana tiskana latinična knjiga na hrvatskom jeziku, oblika splitske čakavštine; ''Ljetopis fojničkoga samostana'', fra [[Nikola Lašvanin]], [[bosančica]], prva polovica 18. st.; [[Filip Lastrić]]: ''Epitome vestatum bosnensis provinciae'', [[1776.]], početak historiografije u Bosni i Hercegovini.]]

Književnost bosanskih franjevaca obuhvaća sljedeća područja: 
# nabožna djela (molitvenici, katekizmi, zbirke propovijedi, životi svetaca), npr. Nauk krstjanski ([[1611.]]) i Razlike besjede svrhu evandelja nedjeljnih priko svega godišta ([[1616.]]) fra [[Matija Divković|Matije Divkovića]], Pistole i evanđelja priko svega godišta ([[1613.]], latinicom) fra [[Ivan Badulavić|Ivana Bandulavića]] (druga polovica 17. stoljeća - prva polovica 18. stoljeća), Izpoviedaonik ([[1630.]]) fra [[Stjepan Matijević|Stjepana Matijevića]] (oko sredine 17. stoljeća - [[1730.]]), Naslađenje duhovno ([[1682.]]) i Cvit kriposti ([[1701.]]) fra [[Pavao Posilović|Pavla Posilovića]] ([[1600.]] – [[1653.]]), Izpovied kršćanska (pučki "Stipanuša", [[1701.]]) i Fala od sveti ([[1708.]]) fra [[Stjepan Margitić|Stjepana Margitića]] (oko sredine 17. stoljeća - [[1730.]]), Cvit razlika mirisa duhovnoga (pučki "Babuša", [[1726.]]) fra [[Toma Babić|Tome Babića]] ([[1680.]] – [[1750.]]), Pripovidanje nauka krstjanskoga ([[1750.]]) fra [[Jerolim Filipović|Jerolima Filipovića]] ([[1688.]] – [[1765.]]), Testimonium bilabium ([[1755.]]), Od uzame ([[1765.]]), Nediljnik dvostruk (pučki "Čizmar", [[1766.]]) i Svetnjak ([[1766.]]) fra [[Filip Lastrić|Filipa Lastrića]], Kratko skupljenje čudoredne, iliti moralne bogoslovice svrhu sedam katoličanske crkve sakramenatah ([[1782.]]) fra Marka Dobretića ([[1707.]]? - [[1784.]]); 
# samostanske ljetopise, npr. fojničkoga samostana fra [[Nikola Lašvanin|Nikole Lašvanina]] ([[1703.]]? - [[1750.]]), sutješkoga samostana fra [[Bono Benić|Bone Benića]] ([[1708.]] – [[1785.]]), kreševskoga samostana fra [[Marijan Bogdanović|Marijana Bogdanovića]] ([[1720.]] – [[1772.]]); 
# prva povijesna djela, npr. Epitome vetustatum Provinciae Bosnensis ([[1765.]]) fra Filipa Lastrića, Godišnjak događaja i promine vrimena u Bosni [[1754.]] – [[1882.]] (objavijeno tek [[1991.]]) fra [[Jako Baltić|Jake Baltića]] ([[1813.]] – [[1887.]]), Zemljopis i poviestnica Bosne ([[1851.]]) fra [[Ivan Franjo Jukić|Ivana Franje Jukića]]; 
# pjesnička djela, npr. Pisna od pakla ([[1727.]]) fra [[Lovro Šitović|Lovre Šitovića Ljubušaka]] ([[1682.]] – [[1729.]]), Isitirion fra [[Ambroz Matić|Ambroza (Ambrože) Matića]] ([[1795.]] – [[1849.]]), Osvetnici (1861. – 1883.) fra [[Grga Martić|Grge Martića]]; 
# putopise, npr. Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine [[1852.]] mjeseca svibnja fra Ivana Franje Jukića; 
# memoarska djela, npr. Zapamćenja ([[1906.]]) fra Grge Martića; 
# gramatike latinskoga i hrvatskoga jezika: Prima grammaticac institutio pro tyronibus Illyricis accomodata ([[1712.]]) fra Tome Babića, Grammatica latino-illyrica ([[1713.]]) fra Lovre Šitovića Ljubušaka, Institutiones grammaticae idiomate Illyrico ([[1822.]]) i Syntaxis linguae latinae iuventuti Provinciae Bosnae Argentinae accomodata ([[1823.]]) fra Stjepana Marijanovića, Knjižica ručna (1832.) fra Ambroza (Ambrože) Matića i Slovnica jezika latinskoga ilirski iztumačena za porabu mladeži bosanske s kratkim i potrebitim rječnikom (1857.) fra [[Filip Kunić|Filipa Kunića]] (1821. – 1871.); 
# leksikografska djela koja su mahom ostala u rukopisu, npr. Blago jezika slovinskoga ili Slovnik u kojemu izgovarajuse rici Diacke Latinski, i Slovinski fra Ljudevita (Lalića?) iz Ružića (u 1. polovici 17. stoljeća - u početku 18. stoljeća), hrvatsko-latinski dikcionar fra [[Matija Jakobović|Matije Jakobovića]] (potkraj 17. stoljeća - 1753.), anonimni latinsko-hrvatski (fojnički) rječnik iz 19. stoljeća (objavljen [[2000.]] godine) te jezikoslovna djela od kojih je najvažnije De ratione depingendi seu vera ortographia ([[1853.]]) fra [[Marijan Šunjić (biskup)|Marijana Šunjića]] ([[1789.]] – [[1860.]]).

Bosanski franjevci svoj jezik zovu najčešće slovinskim ili ilirskim (''“čistomaći, ispisa i složi u jezik slovinski“''; Divković [[1616.]]; ''“izvađen iz jezika latinskog u jezik iliriski, aliti slovinski“'', Posilović [[1647.]]), katkad bosanskim (''“u pravi istiniti jezik bosanski“'', Divković 1616.; ''“Ispoviedaonik“ prinesen u jezik bosanski'', Matijević [[1630.]]), a češće hrvatskim (''“Pistole i Evanyelya po sfe godischie harvatskim yazichom stumacene“'', fratri u Olovu [[1586.]]; ''“bosanska dica naroda slavnoga i jezika harvatskoga“'', [[Toma Babić]] [[1712.]]; ''“..mi Hrvati istoma ili declinatione i imenah i conjugatione verbah hrvatski.“'', [[Lovro Šitović|Lovro Šitović Ljubušak]] [[1713.]]; ''“po ocu fra B.Pavloviću iz Dubrovačke države..u harvaski jezik. Za korist naroda Harvaskoga“'', [[Bernardin Pavlović]], [[1747.]])

U tako opsežnoj produkciji, pisanoj na [[hrvatski jezik|hrvatskom]] (pretežito) i [[latinski jezik|latinskom jeziku]], [[Bosančica|bosančicom]] i latinicom ([[latinica]] je odnijela pretegu u [[18. stoljeće|18. stoljeću]]), nije lako odvojiti djela trajnije vrijednosti od onih koja imaju još jedino kulturno-povijesnu važnost. No, književnopovijesna istraživanja su došla do suglasja u sljedećim točkama:
*odgojiteljski, nacionalno-prosvjetni i općecivilizacijski rad bosanskih franjevaca je neprocjenjiv. On je u toj mjeri utkan u cijelo biće [[hrvat]]skoga naroda da uvelike nadilazi granice i [[Bosna (regija)|Bosne]] i vjerske literature, kao i bilo kakve isključivo spisateljske djelatnosti. Od prosvjetnog do karitativnog, od dušobrižničkog do gospodarskog i općedruštvenoga napora, redovnici bosanske redodržave stoljećima bijahu kičmom većine hrvatskoga naroda. Bez franjevaca provincije Bosne Srebrene [[Hrvati]] ne bi bili ono što su danas.
*sudi li se isključivo estetskim mjerilima, malen je dio književne produkcije Bosne Srebrene još živ i životan. Najvrjedniji i najvitalniji su samostanski ljetopisi i memoarska literatura koja se čita kao realistična kronika jednoga doba, a koja je, među ostalim, bila glavnim vrelom inspiracije za većinu pripovijedaka i romana [[Ivo Andrić|Ive Andrića]]. Ironijom sudbine, najutjecajniji pučki spisi, često oblika didaktičke i junačke poezije, te narodnih vjerskih moralki, najslabije su se oduprli koroziji vremena. Kao da je povijest htjela da za književnost Bosne Srebrene primijeni riječi iz [[Evanđelje po Marku|Evanđelja po Marku]]: ''“Mnogi prvi bit će posljednji, a mnogi posljednji prvi“.''
*gledano iz perspektive današnjice, možemo zaključiti da je spisateljska djelatnost bosanskih franjevaca integralnim dijelom, a katkad i ishodištem dvaju disciplina koje ne pripadaju umjetničkoj književnosti: jezikoslovlja i povijesne znanosti. [[Hrvatski jezik]] je nezamisliv bez rječnika i gramatika autori kojih su bosanski i hercegovački franjevci, od Šitovića do Marijanovića i Lalića, te oblika književnoga izraza popularnih poučnih djela Divkovića ili Babića. Također, historiografska djela, poglavito Lastrića, a manjim dijelom i Jukića, čine nezaobilazni izvor za poznavanje povijesti [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]].
[[Datoteka:Catholic mass in Bosnia, illustration, 1901.jpg|mini|Franjevac služi svetu misu pred hrvatskim katoličkim pukom, središnja Bosna, oko 1900. godine]]
Katkad se dovodi u pitanje nacionalna i književna pripadnost franjevačkih pisaca provincije Bosne Srebrene. Navodni se argument, temelji na tvrdnji da hrvatski pisci iz [[Franjevačka provincija Bosna Srebrena|franjevačke provincije Bosne Srebrene]] (koja je, često se zaboravlja, uključivala i veći dio [[Dalmacija|Dalmacije]] i [[Slavonija|Slavonije]], pa je već time jasno [[hrvat]]ski nacionalno obilježena) nisu imali hrvatsku, već "bosansku" nacionalnu svijest, pa time ne pripadaju u kanon hrvatske književnosti. Radi se uglavnom o ljetopiscima, autorima vjerskih moralki, raznih poučno-pobožnih djela te leksikografskih radova. Najpoznatiji su [[Matija Divković]], [[Ivan Ančić]], [[Pavao Posilović]], [[Ivan Bandulavić]], [[Stjepan Matijević]], [[Filip Lastrić]], [[Lovro Šitović|Lovro Šitović Ljubušak]], [[Marko Dobretić]], [[Stjepan Margitić]], [[Toma Babić]], [[Bono Benić]], [[Nikola Lašvanin]], [[Ivan Franjo Jukić]], [[Grga Martić]], [[Jako Baltić]], [[Vice Vicić]], [[Martin Nedić]].

"''Kako je djelovanje bosanskih franjevaca obuhvatilo za duže vrijeme Slavoniju i Dalmaciju, nije bez značenja da su se u okviru jedne franjevačke provincije okupili gotovo svi štokavski [[Hrvati]], što će odigrati izvjesnu ulogu i u formiranju standardnoga jezika kod Hrvata.''", ustvrdila je poznata paleografkinja i filologinja [[Herta Kuna]]. Tijekom povijesti mijenjajući granice (posebno u drugoj polovici 18. stoljeća, nakon oslobođenja Slavonije i Dalmacije), Bosna Srebrena je u najvažnijem razdoblju svoga postojanja (koje se proteže preko 300 godina) obuhvatila pod svojom jurisdikcijom najveći broj Hrvata [[štokavsko narječje|štokavskoga]] (dijelom i [[čakavsko narječje|čakavskoga]]) narječja i vitalnom spisateljskom, prosvjetnom i općedruštvenom djelatnošću znatno doprinijela očuvanju i homogenizaciji hrvatskoga naroda.

== Hrvatski narodni preporod ==
{{glavni|Hrvatski narodni preporod u Bosni i Hercegovini}}
[[Datoteka:Ivan franjo jukic.jpg|mini|lijevo|Ivan Franjo Jukić]]
[[Datoteka:Grgo Martic.jpg|mini|lijevo|Grgo Martić]]

[[19. stoljeće|Devetnaesto stoljeće]] u [[BiH|Bosni i Hercegovini]] poznato je po buđenju nacionalne svijesti i formiranju nacionalnih zajednica u njihovim osobitostima. Pojavljuje se veliko zanimanje za narodnu prošlost, narodni život i narodne običaje. Sakupljaju se, njeguju, prerađuju pa čak i imitiraju narodne umotvorine. Pod jakim utjecajem [[Hrvatski narodni preporod|hrvatskoga narodnog preporoda]] sa središtem u [[Zagreb]]u našlo se hrvatsko kulturno biće i u Bosni i Hercegovini, čije su vođe studirali u Zagrebu, surađivali kao sudionici ilirizma i imali živ i redovit dodir s [[Ljudevit Gaj|Ljudevitom Gajem]], čelnikom hrvatskoga narodnog preporoda. Oni će nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu širiti ideje [[Hrvatski narodni preporod|hrvatskog narodnog preporoda]], veličati hrvatsku nacionalnu ideju, ali i ideju suživota s drugim slavenskim narodima. Tako će i osnovne značajke kulturnih udruga, a i književnoga stvaralaštva, biti u veličanju nacionalnih osobitosti, afirmaciji narodnoga stvaralaštva, nacionalne prošlosti, a sve u smislu ljudske i nacionalne slobode.

Najpoznatiji pokretači i nositelji [[Hrvatski narodni preporod|hrvatskog narodnog preporoda]] u [[BiH|Bosni i Hercegovini]] koji su djelovali pod izravnim utjecajem [[Ljudevit Gaj|Gaja]] i ostalih iliraca i koji su surađivali u Novinama horvatskim, slavonskim i dalmatinskim, kao i u njihovu kulturnom prilogu Danici, bili su [[Ivan Franjo Jukić]], [[Grgo Martić]], [[Martin Nedić]] i [[Marijan Šunjić]]. S druge strane, Gaj i njegovi suradnici živo se zanimaju za Bosnu i Hercegovinu, potiču suradnike u BiH i na idejnom i na kulturno-stvaralačkom polju. Napose su podupirali otpor protiv turske vlasti, što se posebice vidi u književnom stvaralaštvu hrvatskih preporoditelja u Bosni i Hercegovini. U dva navrata, [[1840.]] i [[1848.]] godine, na poticaj Ivana Franje Jukića trebalo je osnovati književno društvo pod imenom "Kolo bosansko", ali kako su turske vlasti zabranjivale takvu ideju, a ni među franjevačkim vodstvom nije bilo jedinstva, ta nakana nije ostvarena.

Posebno teško stanje za katolički narod bilo je u [[Hercegovina|Hercegovini]] jer ondje nije bilo sakralnih objekata, pa se svećenička služba obavljala iz susjednih samostana u Dalmaciji i Bosni. Tijekom 19. stoljeća samostan u [[Kreševo|Kreševu]] postaje središte iz kojega je obavljano bogoslužje Hercegovine. Zbog udaljenosti (tri dana hoda) među franjevcima, koji su rodom iz Hercegovine, sazrijeva ideja da se [[samostan]] i [[crkva]] grade u Hercegovini. Za ostvarenje te ideje trebalo je dobiti dekret od Kongregacije za širenje vjere, suglasnost [[Ali-paša Rizvanbegović|Ali-paše Rizvanbegovića]] i carev ferman te odabrati mjesto za gradnju crkve i samostana. Nakon nekoliko godina upornog traženja franjevci su dobili tražena dopuštenja i odvojili se od subraće u Bosni.

[[Datoteka:First Croatian printing office in Mostar, 1920.jpg|desno|mini|Prva hrvatska tiskara u Mostaru]]
[[Datoteka:HŠKZ history photo.jpg|desno|mini|Hrvatsko kulturno društvo Hrvoje u Mostaru]]

Gradnjom crkve i samostana na [[Široki Brijeg|Širokom Brijegu]] i osnivanjem Kustodije godine [[1852.]] te Provincije [[1892.]] izgradila se franjevačka crkvena organizacija u Hercegovini. Grade se samostani na [[Humac (Ljubuški, BiH)|Humcu]] i u Mostaru, a otvaranjem škola: u Vukodolu kod [[Mostar]]a [[1852.]], [[Samostan Gorica|Gorici]] 1853., Veljacima [[1860.]], Humcu [[1866.]], Širokom Brijegu i [[Tomislavgrad]]u 1866., Gradinićima i [[Posušje|Posušju]] [[1867.]] te katolikih učionica u [[Gabela|Gabeli]], Humcu, Širokom Brijegu i [[Konjic]]u, otpočeo je kulturni preporod u Hercegovini. Zahvaljujući osnutku prve hrvatske tiskare ("Tipografija katoličkog poslanstva u Hercegovini") u Bosni i Hercegovine, godine [[1872.]] u Mostaru, koju je vodio [[Franjo Miličević]], taj je proces još ubrzaniji. Tiskara je imala veliku ulogu u prosvjećivanju hrvatskog naroda i razvijanju hrvatske narodne svijesti. U razdoblju od tridesetak godina objavljeno je oko 600 knjiga pa je [[Mostar]] krajem 19. i početkom 20. stoljeća postao jače kulturno središte od većine gradova na [[Balkan]]u.

Nakon ustanka [[1875.]] – [[1878.]] u Hercegovini i Bosni protiv turske uprave velike sile na [[Berlinski kongres|Berlinskom kongresu]] 1878. godine daju mandat [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]] za ulazak s vojskom u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom uspostavljanja mira i reda te ustrojenja nove uprave. Tako su ''austrougarskim protektoratom'' htjeli riješiti ''veliku istočnu krizu'' nastlau 1875. ustankom u BiH.<ref>Dragutin Pavličević, [http://www.hic.hr/books/pavlic2/index.htm ''Kratka politička i kulturna povijest Bosne i Hercegovine.''] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20131216031843/http://www.hic.hr/books/pavlic2/index.htm |date=16. prosinca 2013. }} [http://www.hic.hr/books/pavlic2/06.htm ''BiH pod austrougarskim protektoratom -  aneksijsko razdoblje (1878.-1908.-1918.)''] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100902135706/http://www.hic.hr/books/pavlic2/06.htm |date=2. rujna 2010. }}, [[Hrvatski informativni centar]], Zagreb, 2000., {{ISBN|953-6058-24-3}}, str. 13.</ref> Položaj katolika se promijenio nakon dolaska Monarhije. Nova vlast nastoji modernizirati zemlju te razviti gospodarstvo i iskoristiti prirodna bogatstva zemlje.<ref name="Herceg-Bosna">[http://www.hercegbosna.org/povijest/povijest-bih/austro-ugarska-vlast-protektorat-i-nacionalne-ideologije-1878-1918-5.html HercegBosna.org] Austro-Ugarska vlast: Protektorat i nacionalne ideologije</ref>

Uz franjevce u preporodna gibanja uključuje se i hrvatsko građanstvo. Osniva se niz organizacija i društava koja ističu nacionalnu hrvatsku pripadnost u svom nazivu, a preko njih [[hrvat]]sko ime prodire u hrvatski narod koji postaje svjestan svoje nacionalne pripadnosti. Hrvatska društva iz ovog razdoblja: Hrvoje u [[Mostar]]u, Slavuj u [[Trebinje|Trebinju]], Trebižat u [[Ljubuški|Ljubuškom]], Dinara u [[Livno|Livnu]], Trebević u [[Sarajevo|Sarajevu]], Majevica u [[Tuzla|Tuzli]], Nada u [[Banja Luka|Banjoj Luci]]... žarišta su hrvatskog narodnog preporoda u Bosni i Hercegovini. Uz društva se osnivaju čitaonice i knjižnice, u kojima se čitaju knjige, novine i kalendari, a održavaju se i tečajevi opismenjavanja.

Valja posebno istaknuti značenje prvih hrvatskih novina na tlu Bosne i Hercegovine što ih je pokrenuo i uređivao [[Franjo Milićević]] sa svojim suradnicima, a to su: "Hercegovački bosiljak" ([[1883.]]), "Novi hercegovački bosiljak" ([[1884.]]), "Glas Hercegovca" ([[1885.]]). U ljeto [[1898.]] godine na idejnim temeljima Franje Milićevića, koji mu je bio stric i u duhu pravaške orijentacije, [[Ivan Milićević|Ivan Aziz Milićević]] i njegovi suradnici u Mostaru pokreću "Osvit" ([[1898.]]), koji izlazi do [[1907.]] godine.<ref name="Herceg-Bosna" />

Uz gorostasnu [[Silvije Strahimir Kranjčević|Kranjčevićevu]] pjesničku figuru te široku i intenzivnu književno-kulturnu poduzetnost Ivana Milićevića i [[Osman Nuri Hadžić|Osmana Nuri Hadžića]] ([[Osman-Aziz]]), u Osvitu se pojavljuju književnici kao što su [[Tugomir Alaupović]], [[Ivan Klarić]], [[Jagoda Truhelka]], [[Eugenija Šah Knopharo]], [[Mirko Jurkić]], [[Eugen Matić]], [[Safvet-beg Bašagić]], [[Musa Ćazim Ćatić]] i još neki koji će, uz sve nevolje što ih je nametalo društveno-političko stanje u njihovoj zemlji, na smjeni stoljeća pokazati uklopljenost hrvatske književne riječi iz BiH u europska književna strujanja.

Ova su [[mostar]]ska glasila pronosila pravašku orijentaciju za razliku od ilirske - preporodne ideje u [[Zagreb]]u i u [[Sarajevo|Sarajevu]]. Za temeljnu odrednica svojih programa, časopisi su uzeli [[Hrvatsko državno pravo|prirodno, povijesno i narodno pravo]] [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata u Bosni i Hercegovini]] na sjedinjenje s [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Banskom Hrvatskom]] i ostalim hrvatskim zemljama. To se vidi i po nizu članaka političke naravi, to je očito i pojezičnim rješenjima, a i po drugim značajkama koje oni pokazuju. Doduše, ideja [[hrvatski narodni preporod|hrvatskoga narodnog preporoda]] i ovdje se pojavljuje kao poticaj. Priznate su mnoge tečevine ilirskog pokreta, nacionalno buđenje, narodno stvaralaštvo, kao i aktualno književno stvaralaštvo, ali se ne prihvaća političko južnoslavenstvo jer se ono pokazuje kao zabluda i samonijekanje s obzirom na vrijeme i prostor u kojem živi [[Hrvati Bosne i Hercegovine|hrvatski narod u Bosni i Hercegovini]].

[[Datoteka:Panorama Mostara iz Austro-Ugarskog razdoblja.jpg|mini|lijevo|Panorama grada Mostara, 1890.]]
[[Datoteka:Sarajevo Historic View.jpg|mini|lijevo|Panorama grada Sarajeva, 1900.]]

U preporodnom pokretu Hrvata u Bosni i Hercegovini veliku ulogu imali su [[Franjevačka provincija Bosna Srebrena|franjevci]]. Oni su jedini imali utjecaj na hrvatske seljake koji su činili veliku većinu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Franjevci ističu da nisu pripadnici nijedne stranke iako su im bliske ideje [[Stranka prava|Stranke prava]], a krajem 19. stoljeća deklariraju se kao pripadnici Stranke prava. Stalno ističu da su oni najprije [[Hrvati]] pa tek onda [[katolici]]. Dolaze u sukob s vlasti jer ona širi katoličku svijest u narodu i u tome ima oslonac u redovitoj katoličkoj hijerarhiji na čelu s nadbiskupom Stadlerom. Najpoznatiji preporoditelji bili su franjevci: [[Anđeo Kraljević]], [[Radoslav Glavaš]], [[Anđeo Nuić]], [[Nikola Šimović]], [[Augustin Zubac]], [[Petar Bakula]] i [[Franjo Milićević]] koji su se dokazali kao graditelji, učitelji, dušobrižnici, ali i kao pisci prvih udžbenika, priručnika i kalendara, novina i samostalnih književnih ostvarenja. [[Mostar]] je u tom razdoblju postao kulturno, gospodarsko, prosvjetno i političko središte [[Hrvati u BiH|Hrvata u BiH]].

Središte hrvatske politike prelazi iz ruku hercegovačkih franjevaca i Mostara u [[Sarajevo]], u kojem je bila smještena većina hrvatske inteligencije, trgovaca i obrtnika. Narodni preporod ulazi u najšire strukture hrvatskog društva i time je postignut cilj preporoditelja. Osnivanje [[škola]], čitaonica i raznih društava te borba za napredak na kulturnome, prosvjetnom i gospodarskom polju uvjet je i za politički napredak Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Kao rezultat snažne potrebe za osnivanjem društva koje bi pomagalo i financiralo obrazovanje hrvatske mladeži, nastala su dva društva kojima je poticanje obrazovanja bio osnovni cilj.<ref name="napredak-derventa">[http://www.napredak-derventa.ba/Kratka-povijest-drustva-17.aspx HKD Napredak - Kratka povijest društva], napredak-derventa.ba, pristupljeno 17. listopada 2017.</ref> Prvo je osnovano [[14. rujna]] [[1902.]] godine u [[Mostar]]u pod nazivom "Hrvatsko potporno društvo za siromašne đake i naučnike", a drugo [[11. studenoga]] iste godine u [[Sarajevo|Sarajevu]] pod nazivom "Hrvatsko društvo za namještanje djece na zanate i u trgovinu".<ref name="napredak-derventa"/> Prvi predsjednik u Mostaru je bio fra [[Radoslav Glavaš]], a u Sarajevu privremeno [[Tugomir Alaupović]].<ref name="napredak-derventa"/> Godine [[1904.]] sarajevsko društvo u naziv dodaje riječ "Napredak".<ref name="napredak-derventa"/> Mostarsko i sarajevsko društvo ujedinjuju se [[1907.]] godine, a pod nazivom "[[HKD Napredak|Hrvatsko prosvjetno i kulturno društvo Napredak]]" djeluju od [[1914.]] godine.<ref name="Herceg-Bosna" /><ref name="napredak-derventa"/>

Dolaskom [[Josip Stadler|Josipa Stadlera]] za [[Vrhbosanska nadbiskupija|vrhbosanskog nadbiskupa]] pokrenute su novine "Vrhbosna" i "Hrvatski dnevnik".<ref>[http://www.josip-stadler.org/zivotopis.html Sluga Božji Josip Stadler], josip-stadler.org, pristupljeno 20. listopada 2017.</ref> Nadbiskup je podupirao rad brojnih dobrotvornih institucija, među kojima i sirotišta, te izgradio biskupijski dvor i katedralu u Sarajevu. Uključivanje inteligencije, svećenstva, trgovaca, obrtnika, građana i seljaka u preporodna gibanja značilo je ostvarenje preporodne ideje u [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvata na tlu Bosne i Hercegovine]].

== Islamski civilizacijski krug ==

Najčešće je problematizirana tema pripadnosti autora [[islam]]ske vjeroispovijesti hrvatskoj književnosti. Osporavanje statusa [[Safvet-beg Bašagić|Bašagića]], [[Mak Dizdar|Dizdara]] ili [[Asaf Duraković|Durakovića]] kao hrvatskih spisatelja se sreće u četiri vida: 
# navedeni pisci nisu [[Hrvati]] nego [[Bošnjaci]], samom činjenicom što su [[muslimani]], a ne [[katolici]] (ili, šire, “zapadnjaci“). Stoga im, po tom tumačenju, nije mjesto u hrvatskoj literaturi;
# ti se autori nisu javno izjasnili kao [[Hrvati]], pa ne pripadaju korpusu hrvatske kulture; 
# jezik je tih spisatelja “bosanski“ (ili [[bošnjački jezik|bošnjački]]), a ne [[hrvatski]], pa je već ta ''differentia specifica'' dovoljna da ih se izluči iz kanona hrvatske pisane riječi;
# posljednja, i relativno najsuptilnija teza je ona o navodnoj nacionalnoj mimikriji kojoj su pribjegavali pisci poput [[Musa Ćazim Ćatić|Ćazima Ćatića]], [[Enver Čolaković|Čolakovića]] ili [[Ahmed Muradbegović|Muradbegovića]]. Po toj su tvrdnji spomenuti autori, da bi uopće mogli objavljivati u razdoblju nepovoljnom po bošnjačku nacionalnu ideju, bili prisiljeni lažno se predstavljati [[Hrvati]]ma, izabravši tako manje od dva zla (druga, još nepovoljnija opcija bi bio ulazak u “srpski tabor“, što je korak koji su napravili neki drugi bošnjački pisci kao [[Meša Selimović]], [[Zuko Džumhur]] ili [[Izet Sarajlić]]). Po tomu je njihovo hrvatstvo (ili bar pripadnost korpusu hrvatske pisane riječi) lažno jer se radilo o nužnom životnom manevru pisca koji je pristao na koliko-toliko prihvatljiv kompromis da bi se uopće mogao afirmirati.

Utemeljenost će se tih tvrdnji detaljno raščlaniti, ali uz prethodnu važnu, možda i ključnu opasku: u doba [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|socijalističke Jugoslavije]] kulturna su klima i duhovni život u [[BiH|Bosni i Hercegovini]] bili sustavno srbizirani. Doduše, ne na radikalno velikosrpski način, ali uz trajno i uporno potiskivanje i minoriziranje hrvatskoga udjela u bosanskohercegovačkoj kulturnoj baštini. Jedan je od posljedaka bio i “povijesni samozaborav“ [[Bošnjaci|Bošnjak]]a koji su proračunatom politikom jezično i civilizacijski [[Srbizacija|posrbljivani]] (u vidu unitarističkog jugoslavenska pretežito srpskoga predznaka), te je mlađim naraštajima stasalima u Titovskoj Jugoslaviji groteskna i potpuno nezamisliva činjenica da se većina bošnjačke inteligencije u razdoblju do [[1945.]] godine nacionalno izjašnjavala Hrvatima (ili je bar bila “prohrvatski“ orijentirana). Zato je prije razjasnidbe pojedinih točaka koje smo naveli nužno napomenuti da su shvatljivi šok i zaprepaštenost, kao i neglumljeno emocionalno odbijanje velikoga broja Bošnjaka da prihvate relativno banalan povijesni podatak o hrvatskom uklonu većine svojih sunarodnjaka u desetljećima koja su prethodila komunističkoj samovlasti. Dugogodišnja protuhrvatska ideološka indoktrinacija i “pranje mozga“ u službi prosrpskoga [[Jugoslavenstvo|jugoslavenstva]] učinili su svoje.

Prije no što se odgovori na upite koji su sami skcirani, valja napomenuti ključnu činjenicu: nijedan od autora nije uvršten u korpus [[Hrvatska književnost|hrvatske književnosti]] po hiru vlasnika ili uređivača. Pri odabiru su korištena kapitalna djela koja nedvosmisleno označuju pripadnost pisaca hrvatskoj nacionalnoj književnosti: ''Leksikon hrvatskih pisaca'', urednik [[Krešimir Nemec]], ''Povijest hrvatske književnosti'', 1-3, autor [[Slobodan Prosperov Novak]], ''Povijest hrvatske književnosti'' [[Antun Dubravko Jelčić|Dubravka Jelčića]], te ''Hrvatska književnost do narodnog preporoda'' Kombola i Novaka. Tu je i popularnije djelo posvećeno tematici muslimanskih pisaca u hrvatskoj književnosti, ''Hrvatsko-bošnjačke teme'' [[Ferid Karihman|Ferida Karihmana]], kao i [[internet]]ski portal hrvatskih pisaca, pripadnika [[Društvo hrvatskih književnika|Društva hrvatskih književnika]], među kojima su i Ladan, Kovač, Idrizović, Hadžić, Aralica, Vuletić i Koroman.

Da bi se odgovorilo na prigovore koji se najčešće upućuju zbog uvrštavanja autora iz islamskoga civilizacijskoga kruga u korpus [[Hrvatska književnost|hrvatske književnosti]] (što nije hiroviti postupak urednika ili nakladnika, nego je jednostavna bibliografska činjenica koja se ne može i ne će svojevoljno mijenjati), valja najprije definirati opće odrednice koje određuju pripadnost nekoj nacionalnoj književnosti. No, najprije treba reći što nije nužno za takvu kategorizaciju:

*da bi pojedini autor pripadao određenoj nacionalnoj književnosti, ne mora pripadati toj naciji. Primjeri su [[Irci|Irac]] Beckett koji je [[francuska|francuski]] pisac, [[engleska|engleski]] prozaik Conrad koji je [[Poljak]] (dakle, ne poljskoga podrijetla, nego poljske nacionalnosti) ili [[Rus]] Nabokov čije je mjesto u američkoj književnosti osigurano. Vjerska ili “rasna“ drugotnost u odnosu na većinu pripadnika nacije u čiju je nacionalnu književnost neki autor “upisan“ ne igraju nikakvu ulogu u određivanju njegovoga statusa kao nacionalnoga pisca.
*također, nije nužno da je sav (ili čak većina) opusa autora na nacionalnom jeziku dotične literature. “Klasični“ primjer su latinisti u više stoljeća europske pred- i postrenesansne [[književnost]]i, ali i pisci na živim jezicima koji su dali značajna djela na “stranim“ jezicima. [[Karen Blixen]] ostaje danskom spisateljicom premda je značajan dio djela napisala na [[engleski jezik|engleskom jeziku]], [[Oscar Wilde]] ostaje irskim i britanskim piscem premda je dramu “Salome“ napisao na [[francuski jezik|francuskom]]. Drugi poznati primjeri “višejezičnih“ autora uključuju Emile Ciorana, Mircea Eliadea, Samuela Becketta, Stanislawa Przybyszewskog, Milana Kunderu i Josefa Brodskog.

No, koji su onda kriteriji po kojima navedeni pisci [[islam]]skoga civilizacijskoga kruga pripadaju hrvatskoj književnosti? Jednostavno, ti su književnici svoje djelo svjesno utkali u korpus [[Hrvatska književnost|hrvatske književnosti]], crpili su iz njega izražajne oblike i primali utjecaje značajnijih hrvatskih autora, nacionalno se izjašnjavali [[Hrvati]]ma i pisali su na hrvatskom jeziku. Autori od Bašagića i Ćazima Ćatića do Nametka i Durakovića smatrali su da njihova djela ne pripadaju nijednoj književnosti osim hrvatskoj, a oni sami nijednom narodu osim hrvatskom. Također je i jezik dotičnih autora [[Hrvatski jezik|hrvatski književni jezik]], u mnogim elementima s manje islamskih orijentalizama ili [[turcizam]]a nego jezik drugih [[BiH|bosanskohercegovačkih]] hrvatskih pripovjedača (npr. [[Jakša Kušan|Jakše Kušana]]), ako je to razlikovna odrednica od ikakve važnosti. Jedna od ilustracija da je tomu tako je i to što kapitalno djelo hrvatske lingvistike, “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika“ akademika [[Radoslav Katičić|Radoslava Katičića]] (jedan od četiriju dijelova tzv. Velike gramatike [[HAZU|Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti]]), u popisu književnih djela kojima se prikazuje [[hrvat]]ski sintaktički propis, sadrži, osim radova hrvatskih pisaca iz europskoga uljudbenoga kruga kao što su Krleža, Marinković, Ujević ili Šoljan, također i djela hrvatske književnosti, autori kojih su pripadnici islamskoga civilizacijskoga sklopa poput Alije Nametka, Mulabdića i Kikića. 
 
Stoga se utemeljeno može reći da su svi prigovori o uključivanju [[musliman]]skih pisaca u kanon [[hrvatska književnost|hrvatske književnosti]] potpuno ništavni. Pogotovo je ništavna, a zapravo izuzetno uvrjedljiva sama ideja da su navedeni autori jednostavno lagali ili se pretvarali u pogledu vlastite nacionalne i književne pripadnosti. Smatra se da takav oblik “argumentacije“ vrijeđa osobno i ljudsko dostojanstvo spomenutih pisaca i ne zavrjeđuje nikakvoga osvrta.

[[Datoteka:Musa Ćazim Ćatić.jpg|mini|desno|Musa Ćazim Ćatić]]

Sama odrednica [[Bosna (regija)|bosanstva]] ili bošnjaštva zaslužuje nešto detaljniji osvrt. Za citirane je pisce bošnjaštvo označavalo ponosno isticanje zavičajnosti, a ne otklon od ili nijekanje hrvatske nacionalne pripadnosti. To je vidljivo i iz pjesme [[Musa Ćazim Ćatić|Muse Ćazima Ćatića]] [[s:Bosni|Bosni]] ''(Pjesma [[s:Bosni|Bosni]] je dostupna na [[s:|Wikizvoru]], a ovdje se citiraju samo dvije strofe)'':

{{citat|Bosni
:Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
:Tu je sunce čija granulo menika,
:Djedovi su moji za nju krvcu lili,
:Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.
:...
:Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
:Nikada ga sila uništiti neće.
:Isto i presjajno, kao sunce što je,
:I njemu će sinut sunce stare sreće.}}

Gornja je pjesma dobar primjer snažnoga bosanskoga domoljublja povezanoga s [[hrvat]]skim rodoljubljem u većine hrvatskih muslimanskih pisaca. Ono što naizgled komplicira situaciju je nacionalna emancipacija muslimana u [[BiH|Bosni i Hercegovini]] tijekom [[SFRJ|socijalističke Jugoslavije]], kada se većina pripadnika islamskoga civilizacijskoga kruga koji govore jezikom bliskim hrvatskom i ijekavskom srpskom deklarirala kao posebna nacija pod imenom [[Bošnjaci|Muslimani]]. Ne sporeći utemeljenost takvoga izbora, kao ni opravdanost samoga oblika nacionalnoga imena (prvo Muslimani, a otprilike 20 godina poslije prvoga “imenovanja“ i propasti komunizma i [[SFRJ|Jugoslavije]], preimenovanje u naciju naziva [[Bošnjaci]]), moraju se zamijetiti bar dvije činjenice:
*koliko god bilo nespornom istinom da se golema većina muslimana [[BiH|Bosne i Hercegovine]] nacionalno samoočitovala kao zasebna nacija (Muslimani, [[Bošnjaci]], Bošnjaci-muslimani), isto je tako neprijeporno da se manji dio muslimana koji govore hrvatskim i srpskim jezikom (ili nekim amorfnim križancem tih dvaju jezika) i dalje nacionalno izjašnjava pripadnicima [[hrvat]]skog, [[srbi|srpskog]] i [[Crnogorci|crnogorskoga]] naroda, kako u [[BiH]], tako i u susjednim zemljama Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Društveni pritisak okoline vjerojatno igra određenu ulogu u tome (kao što je odigrao i u bošnjačkoj identifikaciji, primjer koji se često prešućuje i zaboravlja), no postojanje mnogih pripadnika hrvatske i srpske nacije islamske vjeroispovijedi stvarnost je koja se ne može ignorirati, i koja neće (kao što nije ni do sada) nestati s povijesne pozornice.
*relativno kasna [[Bošnjaci|bošnjačka]] nacionalna emancipacija dovela je do delikatne, a katkad i groteskne situacije: u želji da afirmiraju sve atribute nacije (a među najvažnije spadaju jezik i književnost), bošnjačka kulturno-politička elita je počela ubrzanu “prekvalifikaciju“ i reklasifikaciju mnogih autora koji su dotada smatrani integralnim dijelom srpske ([[Skender Kulenović]], [[Meša Selimović]], [[Hamza Humo]], [[Zulfikar Džumhur]]) ili hrvatske ([[Safvet-beg Bašagić]], [[Musa Ćazim Ćatić]], [[Hamdija Kreševljaković]], [[Abdurezak Hivzi Bjelavac]], [[Enver Čolaković]], [[Alija Nametak]], [[Ahmed Muradbegović]], [[Mak Dizdar]]) književnosti. Aktivnost u konstituiranju i okupljanju korpusa bošnjačke nacionalne književnosti je posve razumljiva i opravdana pojava. No, zbog izričite i naglašene pripadnosti pojedinih pisaca hrvatskoj i srpskoj literaturi, nemoguće je obaviti takav mehanički “prijenos“, to prije što velik dio autora više nije živ i jednostavno se ne može izjasniti slaže li se ili ne s takvim postupkom u kojemu ima, mora se reći, dosta elemenata groteske.

U toj je situaciji vjerojatno najlogičnija rješidba višestruka književna pripadnost autora, primjer čemu se nalazi i u “velikim“ svjetskim literaturama: [[Henry James]] se klasificira kao američki i britanski pisac, [[Vladimir Nabokov]] kao američki i ruski, [[Samuel Beckett]] kao francuski, irski i britanski književnik, a [[Emile Cioran]] kao rumunjski i francuski spisatelj. Budući da je nemoguće proizvoljno, političkim dekretom istrgnuti hrvatske muslimanske pisce iz hrvatske književnosti, a opravdanost tvrdnji njihovih zavičajnih istovjernika da korpus bošnjaćke nacionalne književnosti ne počinje od jučer (jer su bosanski muslimanski spisatelji stvorili zavidan opus pisane riječi uronjen u tematiku i problematiku [[BiH|bosanskohercegovačkog]] [[musliman]]skog življa) se ne može ignorirati i odbaciti bez argumenata, najbolje je rješenje koje je izabrala [[hrvat]]ska kulturna javnost, a to je da hrvatski muslimanski autori koji se ne mogu izrijekom izjasniti o svojoj književnoj pripadnosti pripadaju, uz [[hrvat]]sku, i [[bošnjaci|bošnjačkoj]] nacionalnoj literaturi.

Jedan od kompendija koji eksplicite potvrđuju dvojnu pripadnost pisaca je i reprezentativni “Leksikon stranih pisaca“, izašao u [[Zagreb]]u [[2001.]] godine. Tu su, npr. [[Ivo Andrić]] kao srpski i hrvatski pisac, [[Safvet-beg Bašagić]] kao hrvatski i bošnjački autor, [[Mak Dizdar]] kao bošnjački i hrvatski pjesnik (a slično je s mnogim drugima iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]]). Smatra se da je, po uzusima koji vrijede u svjetskim književno-kritičkim krugovima, to i najbolji i najrealniji književnopovijesni pristup.

== Suvremena književnost ==

Hrvatska suvremena književnost u Bosni i Hercegovini je dala veliki broj istaknutih stvaratelja: pjesnika, pripovjedača, novelista, romansijera, dramskih pisaca, književnih kritičara, esejista, memoarista, prevoditelja. Većina njih u čežnji za osobnom afirmacijom na polju književnosti, zbog zaposlenja ili školovanja, zbog nerazumijevanja ili zbog nemogućnosti objavljivanja u matičnoj sredini, i iz nekih drugih razloga, odlazila je u veće kulturne centre u zemlji izvan nje. Hrvaski književnici većinom su odlazili u [[Zagreb]]. Najrazvijeniji kulturni centri u Bosni i Hercegovini, [[Sarajevo]], [[Mostar]], [[Banja Luka]] i [[Tuzla]], dugo vremena nisu mogli zadovoljiti njihove kulturne potrebe u onom opsegu koliko su to oni željeli. Započinje živa aktivnost na kulturno-prosvjetnom uzdizanju naroda. U razdoblju nakon [[Prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]] svoj rad obnavljaju književni listovi, časopisi i društva koja su prije rata bila osnovana, a pokreću se i osnivaju nova.

Kao jedan od kulturno-povijesnih kontinuiteta iz razdoblja [[Austro-Ugarska|austrougarske]] uprave u [[BiH|Bosni i Hercegovini]], počeo je nakon Prvoga svjetskog rata, [[1921.]] godine izlaziti časopis "Napredak",{{fusg|1}} glasilo [[HKD Napredak|hrvatskog prosvjetnog i kulturnog društva Napredak]], koje je tada obnovilo svoj rad. ''"Naročite prilike, u kojima se razvijao kulturni život hrvatskoga naroda Bosne i Hercegovine"'',  pisalo je u programskom članku... ''"potaknule su prije 17 godina ostvarenje našega Napredka. Potreba podizanja školovanog i privrednog podmladka bila je u ovim krajevima veća nego drugdje".'' Njegov programski zadatak je kulturno-prosvjetno uzdizanje naroda i tog programskog načela će se pridržavati sve do [[1941.]] godine. U svom radu je imao i nekoliko kraćih prekida.

U svezi s njegovom poslovnom orijentacijom, zanimljivo je jedno zapažanje [[Bošnjaci|bošnjačkog]] profesora Rizvića: ''"Najznačajniji [[hrvat]]ski književnici srednje i mlađe generacije koji su stvarali u okviru grupe sarajevskih književnika ili surađivali na stranicama Pregleda ne spominju se kao suradnici Napretka pa je očita bila podvojenost književne i kulturne orijentacije među [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvatima u Bosni i Hercegovini]] u razdoblju nakon rata na one koji su slijedili rane predratne i poratne jugoslavensko nacionalističke ideale i na one koji su se okupljali oko Napretkove kulturno-povijesne linije (osobito poslije [[1929.]]), nalazeći u njoj više hrvatskog nacionalnog sadržaja i tradicionalnih oznaka u Bosni i Hercegovini koje su se prenosile iz vremena nacionalnih pokreta austrougarskog razdoblja nastavljajući zasade franjevačko ilirske književno-kulturne djelatnosti"''.

[[Datoteka:Hrvatski književnici iz BiH na konvertibilnim markama.PNG|mini|lijevo|Hrvatski književnici iz Bosne i Hercegovine na [[Konvertibilna marka|konvertibilnim markama]], novčanoj jedinici Bosne i Hercegovine (verzija koja se korisiti u Federaciji BiH)<br>[[Mehmedalija Mak Dizdar]] - 10 KM<br>[[Antun Branko Šimić]] - 20 KM<br>[[Musa Ćazim Ćatić]] - 50 KM<br>[[Nikola Šop]] - 100 KM<br>[[Ivo Andrić]] - 200 KM]]

Radeći istodobno na svom osobnom uzdizanju i na širenju i razvijanju književne kulture u narodu, pisci [[hrvatska književnost|hrvatske književnosti]] u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] čine nevjerojatan poduhvat. Koracima od "sedam milja", oni smanjuju razliku između svojih i susjednih kulturnih centara te između sebe i afirmiranih hrvatskih i srpskih pisaca. Zahvaljujući tome, bosanskohercegovačka književnost je za vrlo kratko vrijeme prevalila ogroman put od tradicionalne književnosti regionalnog značaja, preko romantičarske i usko nacionalne književnosti ([[Alija Nametak]], [[Enver Čolaković]], [[Zvonimir Šubić]]), francuske realističke škole (Alija Nametak), lirizma, sociološkog realizma i simbolizma ([[Nikola Šop]], [[Alija Nametak]]), impresionizma ([[Antun Branko Šimić]]), ekspresionizma (A. B. Šimić, [[Ahmed Muradbegović]]), do tendenciozne, aktivističke, angažirane, često po zadatku pisane literature, socijalističkog realizma ([[Zija Dizdarević]]).

Početak [[20. stoljeće|20. stoljeća]], također, je bilo uspješno razdoblje za razvoj romana u [[BiH]]. Tamo gdje su neki poznati europski pisci gubili na književno-umjetničkoj vrijednosti svog uspješnog književnog djela (pretjerano naglašen lirski element), romansijeri hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine, kojima su oni služili za uzor, dobivali na kvaliteti djela. Za razliku od proze, bosanskohercegovačka poezija [[1930-ih]] godina 20. stoljeća sasvim izvjesno bilježi stagnaciju. Oko [[1930.]] godine javlja se grupa mladih i društveno naprednih pjesnika. Pred Drugi svjetski rat, od [[1936.]] godine pa dalje, pridružuju se i novi glasovi među kojima i [[Mak Dizdar]]. "Socijalna lirika" našla je u ovim pjesnicima iskrene, ubijeđene i oduševljene pristalice. Da njihovo djelovanje nije ostalo nezapaženo i beznačajno, svjedoči, pored ostalog, i poznati kikindski proces protiv uređivača almanaha Knjige drugova ([[1929.]]), u kome su se pojavili i neki od istaknutijih pjesnika ove grupe. Pa ipak iako je bilo izvjesnog odjeka i nekog življeg kretanja, velikih i značajnih imena nema, niti pojava i prodora.

Ključna pretpostavka razumijevanja kulturnog identiteta [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] je uvažavanje njegove kompozitne integralnosti. Kulturne tradicije bosanskohercegovačkih naroda nalaze se u specifičnom odnosu obilježenom stalnim osciliranjem između bosanske integralnosti i nacionalnih posebnosti. Pri tom, ni u vremenima političkih zaoštravanja, praćenih kulturnim izolacionizmom, nije posve ugušen duh zajedništva, niti se u periodima naglašenije integrativnosti potiru posebnosti. Na tim osnovama baštinjen suvremeni kulturološki kontekst pojmovnoj odrednici književnost naroda Bosne i Hercegovine obezbjeđuje širinu koja nadilazi nacionalne pa i državne okvire kada je u pitanju mogućnost uključivanja integralnih književnih tradicija sva tri konstitutivna bosanskohercegovačka naroda.

Suština je u tome da se nacionalne književnosti: [[hrvat]]ska, [[Srbi|srpska]], [[Crnogorci|crnogorska]] i [[Bošnjaci|bošnjačka]], ne mogu vezati za granice nacionalnih država (svi ovi narodi u statusu konstitutivnog ili nacionalne manjine žive i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Crnoj Gori) nego isključivo za kulturne prostore koji se međusobno preklapaju i interferiraju. To, dakako, ne dovodi u pitanje legitimitet bosanskohercegovačke književnosti, koja uključuje književne tradicije nastale na tlu [[BiH]], a čije se postojanje temelji na:
*svijesti svake književne tradicije o sebi i vlastitom kontinuitetu;
*svijesti o bosanskohercegovačkoj skupnosti koja proizlazi iz evidentne tolerantnosti prema drugim književnim tradicijama, te iz znanja o autohtonom položaju svake tradicije na bosanskohercegovačkom tlu;
[[Datoteka:Mehmed Pasa Sokolovic Bridge Visegrad 1900.JPG|desno|mini|Most na rijeci Drini, osnovni leitmotiv romana "Na Drini ćuprija", za koji je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961.]]
*svijesti o međusobnim odnosima koji su nužnost na liniji zajedničkog jezika, na liniji historijske sudbine zajedničkog življenja i interesa održanja, na liniji zajedničke uzajamne tematike, ideologije socijalnog opstanka, te, najzad, na liniji interesa stilsko-estetskih dodira i prožimanja;
*svijesti o prirodnom zalaženju u matične literature kod [[Srbi|srpskih]] i [[hrvat]]skih pisaca — uzimanje srpskih i hrvatskih književnih djela kao uzora na liniji književno-stilskih osobina zajedničkog jezika te [[Južni Slaveni|južnoslavenske]] uzajamnosti.

Navedene činjenice, k tome, opravdavaju višestruku pripadnost nekih autora pojedinim književnostima, primjerice [[Ivo Andrić|Ive Andrića]] bosanskohercegovačkoj, srpskoj i hrvatskoj književnosti. U razdoblju Drugoga svjetskog rata književno stvaranje ne zamire, dapače nastaju značajna pjesnička djela s ratnom tematikom, a Ivo Andrić piše svoje značajne romane "[[Na Drini ćuprija|Na Drini ćupriju]]", "Travničku kroniku" i "Gospođicu". Međutim, već prvih poslijeratnih godina ([[1945.]] – [[1950.]]) sva književnost je u znaku doktrine socrealizma koji je zagovarao tobožnju vjernost činjenicama realnog života, a s druge strane ispostavljao zahtjev partije: pisati samo o onome što je pozitivno i uzvišeno. Proizvod takve književno-političke ideologije bila je crno-bijela tehnika prikazivanja. Neprirodna sinteza romantizma i realizma najizraženija je u proznim djelima čiji su junaci ljudi bez straha i mane, hrabri ratnici, ukrašeni svim pozitivnim ljudskim osobinama. Čest oblik proze su dnevnici i zapisi [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizanskih]] boraca i komandanata. U poeziji se više opijeva zanos mladosti pri obnovi i izgradnji zemlje. Ovaj će koncept književnosti biti prolazna stvaralačka faza i za mnoge, kasnije uvažene autore.

S izvjesnim liberaliziranjem političkih prilika i [[književnost]] na širem prostoru [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|bivše Jugoslavije]] osvaja prostor estetske autonomije. U Bosni i Hercegovini se stvaraju i institucionalne pretpostavke za ekspanziju književnog života. Osniva se Filozofski fakultet u Sarajevu, obnavlja rad kazališta u većim gradskim središtima, formiraju se nove nakladničke kuće i pokreću književni časopisi. Dana [[28. siječnja]] [[1971.]], zalažući se za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u Bosni i Hercegovini, sedmorica hrvatskih književnika iz BiH ([[Vitomir Lukić]], [[Mile Pešorda]], [[Nikola Martić]], [[Veselko Koroman]], [[Mirko Marjanović]], [[Stanko Bašić]] i [[Vladimir Pavlović]]) objavila su [[Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku|Sarajevsku deklaracija o hrvatskom jeziku]],<ref name="Hrv. matica iseljenika">[https://archive.today/20120905060200/http://www.matis.hr/vijesti.php?id=3037 Hrvatska matica iseljenika] M.D., ''Dani hrvatskog jezika u Stuttgartu'', [[Hrvatska matica iseljenika]], 26. ožujka 2010. (u pismohrani archive.is 5. rujna 2012.), pristupljeno 20. listopada 2017.</ref> 4 godine nakon što su hrvatski uglednici potpisali [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika|Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]].

[[Datoteka:HD herceg S. Kosača.jpg|desno|mini|Sjedište Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne je u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača u Mostaru.]]

Najsnažniji trag u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti ostavio je novopovijesni tip proze. Motivi okretanja pisaca ka prošlosti počivali su u nastojanju da se posredstvom dekora povijesnog vremena kao alegorijskih kulisa kazuje istina o našem današnjem dobu i njegovim dramama, kakav je slučaj kod mnogih pisaca među kojima je svakako najpoznatiji [[Ivo Andrić]]. U Andrića je naglašena simbolizacija i dehistorizacija kronotopa karakreristike su i Andrićevog romana "Prokleta avlija" ([[1957.]]), za razliku od objektivnog realističkog manira u poimanju povijesti svojstvenog njegovim povijesnim romanima uključujući i "Omer-paša Latas" ([[1976.]]).

Poezija nove moderne u [[BiH]] svoje vrhunce dosegnuće u opusima onih pjesnika koji iskustva moderniteta oplemenjuju na vrelima zavičajnog podneblja i njegove duhovne tradicije. Prvi su tim putem krenuli [[Anđelko Vuletić]] i [[Veselko Koroman]]. Egzistencijalističke preokupacije i motive putovanja, patništva i nezadovoljstva konvencijama malograđanskog života, Vuletić upjesmljuje oslanjajući se na mitologeme i gnomičnost narodne poezije, duhovnost i temperament hercegovačkog zavičaja. Koroman je jednako sklon pučkom imaginariju i jezikotvorsrvu, ali smireniji, škrtiji na riječi, lišen patosa i subverzivnih intelektualnih provokacija, blaži u sarkazmu, a pitoreskniji u oslikavanju zavičajnih pejzaža i doživljaja djetinjstva.

Pjesnička zbirka [[Mak Dizdar|Maka Dizdara]] "Kameni spavač" ([[1966.]]), s pravom ocijenjena kao najznačajnije pjesničko ostvarenje hrvatske književnosti [[20. stoljeće|20. stoljeća]], otkriva se u prvom značenjskom sloju kao alegorijska parabola o tragičnoj sudbini Bosne i njezinog čovjeka, ''ali ta je zavičajna melodija tek uvodna fraza polifonijski razvijene i molski intonirane simfonije o čovjeku uopće, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju''.
{{Književnost}}
[[Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne]] je osnovano na Osnivačkoj skupštini u [[Mostar]]u, [[20. studenoga]] [[1993.]] godine.<ref name="dhkhb">[http://www.dhkhb.org/index.php/onama/index O nama - DHK HB] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20111103040608/http://www.dhkhb.org/index.php/onama/index |date=3. studenoga 2011. }}, dhkhb.org, pristupljeno 17. listopada 2017.</ref> [[Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne]] (DHK HB) je dobrovoljna izvanstranačka organizacija književnika koji žive i djeluju na području [[BiH|Bosne i Hercegovine]] i književnika koji žive i djeluju izvan njezinog područja, a rođeni su u njoj. Sjedište Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne je u [[Mostar]]u, na Trgu hrvatskih velikana, u [[Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača|Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača]].<ref name="dhkhb"/>

Zadatci DHK HB su: razvijati i afirmirati [[hrvatski jezik]], zalagati se za raznolik i kontinuiran napredak hrvatske književnosti, poticati suvremeno književno stvaralaštvo i valorizaciju hrvatske književnosti, unapređivati i štititi slobodu književnog stvaralaštva i djelovanja, štititi književna djela i rad svojih članova, sudjelovati u pripremama donošenja zakona i propisa koji utječu na sudbinu književnog stvaralaštva, osiguravati trajan utjecaj u oblikovanju kulturne politike, osiguravati zaštitu socijalnih prava svojih članova i njihovih obitelji, osiguravati i ostvarivati javne književne tribine i druge književne priredbe, zalagati se za afirmaciju i promicanje [[hrvatska književnost|hrvatske književnosti]] u svijetu, organizirati međurepubličke i međunarodne skupove, dodjeljivati književne nagrade kao poticaj književnom stvaralaštvu i javnoj afirmaciji djela članova DHK HB, objavljivati publikacije, časopise i knjige kroz nakladu DHK HB te brinuti se o pohranjivanju i čuvanju pismohrane DHK HB sukladno zakonskim propisima.<ref name="dhkhb"/>

== Srodni članci ==

* [[Hrvati Bosne i Hercegovine]]
* [[Kultura Hrvata Bosne i Hercegovine]]
* [[Hrvatska književnost]]

== Unutarnje poveznice ==

* [[Povijest jezika u Bosni i Hercegovini]]
* [[Franjevačka provincija Bosna Srebrena]]
* [[Hrvatski narodni preporod u Bosni i Hercegovini]]
* [[Hrvatski pisci iz BiH, A|Popis hrvatskih književnika iz Bosne i Hercegovine]]

== Vanjske poveznice ==
* [[Šimun Musa|Musa, Šimun]]. ''Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini s obzirom na njegov zakonski i stvarni položaj u društvu'' // ''Filologija'', [https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=2883 br. 48, Prosinac 2008.], str. 115. – 134., {{Hrčak|id=53622}}
* [[Željko Ivanković|Ivanković, Željko]]. [http://tripalo.hr/knjige/hrvati_u_bih/ivankovic.pdf ''Hrvatska književnost u BiH prema cjelini hrvatske književnosti i cjelini (moguće) bosanskohercegovačke književnosti'', str. 123. - 138.], u: [http://tripalo.hr/wp-content/uploads/2015/10/HRVATI-U-BIH-USTAVNI-POLO%C5%BDAJ-KULTURNI-RAZVOJ-I-NACIONALNI-IDENTITET.pdf ''Hrvati u BiH: problemi ustavnog položaja, kulturni razvoj i nacionalni identitet''], ur. [[Ivan Markešić]], [[Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu]] i Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, 2010. {{ISBN|978-953-270-044-2}}

== Bilješke ==
#{{fusd|1}}''"U društvenoj godini 1920./1921. započeto je izdavanje društvenog glasila “Napredak”. List je u prvom redu služio kao ogledalo rada Središnje uprave i društvenih podorganizacija. Izlazio je redovito, mjesečno (s pauzom od 1923. do 1925. godine), sve do 1943. godine. Urednik je bio Anton Odić, a kasnije Anto Martinović."''<ref>[http://hkdnapredak.com/napredak/organizacije/organizacije-nakladnistvo/ Organizacije – Nakladništvo] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20171020135803/http://hkdnapredak.com/napredak/organizacije/organizacije-nakladnistvo/ |date=20. listopada 2017. }}, hkdnapredak.com, pristupljeno 20. listopada 2017.</ref>

== Izvori ==
{{izvori|30em}}

{{Hrvatska književnost}}

[[Kategorija:Kultura Hrvata Bosne i Hercegovine|Književnost Hrvata Bosne i Hercegovine]]
[[Kategorija:Hrvatska književnost| ]]