Intelektualni kapital

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Intelektualni kapital, jedinstvena je ekonomska kategorija koja predstavlja materijalne i nematerijalne čimbenike koji su ključni za postizanje i očuvanje održivog razvoja i konkurentnosti u 21. stoljeću, a nastali su kao rezultat stvaralačke primjene znanja (uporaba znanja u stvaranju novododatne vrijednosti).

Nastanak koncepta intelektualnog kapitala[uredi VE | uredi]

Koncept intelektualnog kapitala pojavio se početkom osamdesetih godina 20. stoljeća kada je pod utjecajem procesa globalizacije došlo do niza tehnoloških, gospodarskih, političkih i društvenih promjena koje su transformirale svjetsko gospodarstvo i utjecale na poslovno okruženje poduzeća.

Materijalni oblik stvaranja vrijednosti u sve većem obimu postao je rezultat stvaralačke primjene znanja, što je bilo evidentno u tržišnoj vrijednosti poduzeća koja je višestruko nadilazila knjigovodstvenu vrijednost poduzeća (vrijednost ukupne materijalne i financijske imovine). To povećanje udjela znanja u novostvorenoj vrijednosti glavno je obilježja nove ekonomije, koja se još naziva i "Ekonomija znanja".

U ekonomiji znanja najvažniji ekonomski resurs za postizanje održivog razvoja i konkurentnosti više nije kapital, prirodni resursi ili rad (tradicionalni resursi), već znanje, a u njemu intelektualni kapital.

Struktura intelektualnog kapitala[uredi VE | uredi]

Intelektualni kapital sastoji se od sljedeće strukture:

  • Ljudski kapital
  • Strukturalni (organizacijski) kapital
  • Relacijski (potrošački) kapital

Ljudski kapital[uredi VE | uredi]

Ljudski kapital je pokretač intelektualnog kapitala. Odnosi se na akumuliranu vrijednost investicija u obrazovanje, stručnost i budućnost svih zaposlenika i menadžment, te njihovu sposobnost da svoje znanje, vještine i iskustvo transformiraju u aktivno stvaranje dodatne vrijednosti za poduzeće.

Osim znanja, iskustva i vještina, ljudski kapital predstavlja i: kreativnost, inovativnost, marljivost, odgovornost, upornost, samoinicijativnost, uspješnost u komunikaciji, sposobnost rješavanja problema, kritičko promišljanje, samostalno učenje, fleksibilnost i adaptibilnost zaposlenika i menadžmenta.

Pojedinci koji imaju navedene karakteristike nazivaju se tzv. "umnim radnicima".

"Umni radnik" je svaki zaposlenik koji:

  • pridonosi proizvođenju profita u poduzeću
  • uključen je u rješavanje problema
  • visoko je educiran i kontinuirano ulaže u svoje znanje
  • marljiv je i vrlo motiviran za rad
  • fleksibilan je i adaptibilan
  • samouvjeren je i uporan.

Najveća vrijednost "umnih radnika" jest u činjenici da posjeduju tacitno znanje, jer je ono najznačajniji i najvrjedniji izvor konkurentske prednosti poduzeća.

Stukturalni (organizacijski) kapital[uredi VE | uredi]

Strukturalni (organizacijski) kapital je utjelovljenje ljudskog kapitala i njegova infrastrukturna podrška, te predstavlja sve čimbenike koji u poduzeću ostaju nakon što zaposlenici nakon radnog vremena napuste poduzeće. Ti čimbenici su:

  • Intelektualno vlasništvo - cjelokupno materijalizirano, kodificirano znanje: patenti, licence, autorska prava, franšize, software programi i sav ostali materijalizirani vrijednosni ljudski kapital.
  • Organizacijski procesi - planovi, pismene strategije, nacrti, priručnici i poslovnici, pravila, upravljački podsustavi, poslovne aplikacije, baze podataka,...

Za razliku od ljudskog kapitala, strukturalni kapital je moguće kvantificirati i vrijednosno odrediti.

Relacijski (potrošački) kapital[uredi VE | uredi]

Relacijski (potrošački) kapital predstavlja odnose između strateških poslovnih jedinica poduzeća, te međuodnose između poduzeća i vanjske okoline (potrošači, distributeri, partneri, i sve ostale interesne skupine iz vanjskog okruženja poduzeća.

Relacijski kapital je moguće grupirati u tri kategorije:

  1. Poslovne mreže
  2. Brand (tržišna marka)
  3. Potrošači, tj. odnos poduzeća s njima.

Vodeći svjetski teoretičari intelektualnog kapitala[uredi VE | uredi]

Thomas A. Stewart

  • međunarodni rodonačelnik termina "intelektualni kapital"
  • autor prvoga članka o intelektualnom kapitalu (1991.), pod naslovom Brainpower - How Intellectual Capital is Becoming America’s Most Valuable Asset, članak koji je izazvao veliko zanimanje za to područje i potaknuo ekonomiste na istraživanja tog novoga koncepta i razvitka teorije intelektualnog kapitala.
  • autor prve knjige o intelektualnom kapitalu u svijetu (1997.) Intellectual Capital: The New Wealth of Organizations

Hubert Saint-Onge

  • rodonačelnik termina "potrošački kapital" (1993.)
  • odgovoran za razvoj programa za učenje za Canadian Imperial Bank of Commerce
  • istraživao je načine na koji se učenje pretvara u ljudski i strukturalni kapital

Karl Erik Sveiby

  • autor prvih knjiga o nematerijalnoj imovini, kompanijama koje svoju vrijednost temelje na upravljanju nematerijalnom imovinom: knjiga The Know-How Company (1986.), knjiga The New Annual Report (1988.), knjiga The Invisible Balance Sheet (1989.) u kojoj predlaže teoriju za mjerenje kapitala znanja, na način da ga dijeli na tri sastavna dijela: ljudski, strukturalni, i potrošački (što kasnije postaju dijelovi intelektualnog kapitala)
  • osnivač popularnog švedskog pokreta za upravljanjem znanjem i intelektualnim kapitalom
  • prvi je prepoznao važnost mjerenja ljudskog kapitala, te je prvi započeo s mjerenjima nematerijalne imovine (prvo u svojoj kompaniji, a onda i drugim kompanijama)

Leif Edvinsson

  • prvi direktor za intelektualni kapital u svijetu (u Skandia AFS, švedskoj osiguravajućoj kompaniji)
  • autor Skandia modela za upravljanje intelektualnim kapitalom u kompanijama
  • autor prvog godišnjeg izvješća intelektualnog kapitala
  • autor knjige Korporativna longituda (2002.)

Dragomir Sundać

  • autor prve knjige o intelektualnom kapitalu u Republici Hrvatskoj, pete u svijetu, naziva Intelektualni kapital, izdane 1998. godine.
  • autor jedinstvenog mjernog sustava za kontrolu učinkovitosti poslovanja i modela za povećanje učinkovitosti proizvođenja konkurentskih prednosti uz pomoć intelektualnog kapitala
  • autor sljedećih knjiga na temu intelektualnog kapitala: Intelektualni kapital - ključni resurs 21.stoljeća (2001.), Znanje - temeljni ekonomski resurs (2002.), Intelektualni kapital - temeljni čimbenik konkurentnosti poduzeća (2009.) koju je financiralo Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva Republike Hrvatske
  • nositelj prvih kolegija na temu znanja i intelektualnog kapitala u Republici Hrvatskoj (kolegij Ekonomija znanja na diplomskom studiju, kolegij Menadžment ekonomije znanja na poslijediplomskom specijalističkom studiju, kolegij Intelektualni kapital i ekonomija znanja na poslijediplomskom doktorskom studiju, sve na Sveučilištu u Rijeci, Ekonomskom fakultetu u Rijeci)

Literatura[uredi VE | uredi]