Ivan Vazov

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Ivan Vazov
BASA-937K-1-410-7-Ivan Vazov (cropped).JPG
portret Ivana Vazova
Rođenje 27. srpnja 1850.
Sopot, Otomansko Carstvo
Smrt 22. rujna 1921.
Sofija, Bugarska
Zanimanje pisac, romanopisac, dramatičar
Nacionalnost Bugarin
Period pisanja 1922.-2007.
Književne vrste poezija

Ivan Minčov Vazov (bugarski: Иван Минчов Вазов, Sopot, 27. srpnja 1850. - Sofija, 22. rujna 1921.) bugarski pjesnik, romanopisac i dramatičar, često se spominje kao "patrijarh bugarske književnosti". Rođen je u Sopotu, gradu u ružinoj dolina u Otomanskom carstvu, a današnjoj Bugarskoj. Radovi Ivana Vazova mogu se podjeliti na dvije povijesne epohe bugarsku renesansu i vrijeme nakon oslobođenja od Osmanskog Carstva.

Jedno vrijeme živio je kod ujaka u Rumunjskoj u Olteniți, gdje ga je otac poslao na školovanje za trgovca. Vazov nije pokazao interes za trgovinsku struku. Umjesto toga bio je uronjen u literaturu. Uskoro je pobjegao od svog ujaka i otišao u Brăilu, gdje je živio s bugarskim prognanim revolucionarima i susreo se s Hristom Botevim, bugarskim revolucionarom i pjesnikom.

Ivan Vazov's house, now a museum, in Sofia, Bulgaria

Godine 1874., pridružio se revolucionarima u borbi za nezavisnost Bugarske od Osmanskog Carstva. Vratio se u Sopot 1875. godine, gdje je postao član lokalnog revolucionarnog komiteta. Nakon neuspjeha ustanaka 1876. godine, morao je pobjeći iz zemlje, u Rumunjsku u Galaţi gdje je većina preživjelih revolucionara bila u egzilu. Vazov je bio pod velikim utjecajem Boteva, koji je bio ideološki vođa bugarskog revolucionarnog pokreta. Počeo je pisati svoje slavne pjesme s Botevom i nekim drugim bugarskim iseljenicima u Rumunjskoj. Godine 1876. objavio je svoj prvi rad "Praporac i gusla", nakon čega slijedi "Tuga Bugarske" 1877. godine.

Jedno vrijeme radio je u Odesi, zbog progona rusofilske političke frakcije. Po povratku u Bugarsku boravio je u Svištovu gdje je postao državni službenik. Ivan Vazov ima najviši počasni naslov Bugarske akademije znanosti akademik. Djelovao je u prosvjeti te je od 7. rujna 1897. do 30. siječnja 1899. bio ministar prosvjete.

Vazov je prijateljevao s Franom Gundrumom Oriovčaninom, čija je djela preveo na hrvatski. Knjiga Pod jarmom objavljena je u Križevcima 1898. godine.[1]

Izvor[uredi VE | uredi]

  • Ташев, Ташо. Министрите на България 1879-1999. София, АИ „Проф. Марин Дринов“ / Изд. на МО, 1999. ISBN 978-954-430-603-8 / ISBN 978-954-509-191- 9. с. 74-75.
  • Карчев, Петър. През прозореца на едно полустолетие (1900-1950), София, 2004, стр. 274.
  • Михаил Арнаудов. „Македония като българска земя“. (беседа, държана в Битоля на 4 юли 1941 г.)
  • Бачева, Ирина и др. Кратък летопис. // vazovmuseum.com. Къща музей "Иван Вазов" - Сопот, 2013. Посетен на 2013-03-18.
  • Аврамов, Румен. Комуналният капитализъм: Т.II. София, Фондация Българска наука и култура / Център за либерални стратегии, 2007. ISBN 978-954-90758-8-5. с. 22.
  • The Nomination Database for the Nobel Prize in Literature, 1901-1950. // Nobelprize.org.
  • SCAR Composite Gazetteer of Antarctica: Vazov Point.
  • Нацева, Розалина, Любен Иванов, Инес Лазарова, Петя Кръстева. Каталог на българските банкноти. Българска народна банка. С., 2004. ISBN 954-9791-74-2, с. 107
  1. Jezik sveti mojih djedova: hrvatsko-bugarske usporednice, Culturenet.hr, str. 13. Pristupljeno 3. srpnja 2017.