Izidor Peluzijski

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Izidor Peluzijski
Rođen oko 360.
Aleksandrija
Preminuo 450.
Spomendan 4. veljače
Christianity Symbol.png Portal o kršćanstvu

Izidor Peluzijski (oko 360. – 450.) je rođen u Egiptu u uglednoj alexandrijskoj obitelji. Postao je asketa i otišao u planinu u blizini grada Peluzija, prema tradiciji Pustinjskih Otaca.
Izidor nam je postao poznat po svojim pismima, napisanim Ćirilu Aleksandrijskom, Teodoziju II. i nizu drugih. Zbirka od 2.000 pisama napravljena je u antici u konstantinopolskom samostanu koji je pripadao Akoimatima[1], a do nas je došlo preko brojnih manuskripta gdje je svako pismo označeno rednim brojevima. Pisma su uglavnom vrlo kratki ekstrakti, duljine od jedne do dvije rečenice. Preostala neobjavljena pisma postoje u sirijskom prijevodu. Neka su od velikog značaja za egzegezu grčke Biblije. Obožava se kao svetac, čiji se blagdan slavi 4. veljače.

Život[uredi | uredi kôd]

Izidor Peluzijski je živio u četvrtom i petom stoljeću. Bio je rodom iz Aleksandrije i rođak Teofila,[2] Aleksandrijskog patrijarha, te je bio jedino dijete kod svojih roditelja koje se obrazovalo. Podučavali su ga crkvenim knjigama, kao i grčkom jeziku u kojem je nadmašio mnoge. Bio je također asketski tip te vrlo ponizan. Kad je saznao da ga je narod Aleksandrije, kao i biskupi, željeli postaviti za patrijarha Aleksandrije, pod okriljem noči je odjurio na Peluziju[3] i postao redovnik u tamošnjem samostanu. Uskoro je postao poznat po svojoj odanosti u poštovanju pravila kao i po svom asketizmu. Odlomak njegove ogromne korespondencije daje razlog za vjerovanje da je bio Abot[4][5] tj. da je upravljao samostanom.
Slijedeći primjer Sv. Ivana Zlatoustog, kojeg je uspio vidjeti i čuti prilikom putovanja u Konstantinopol, Isidor se prvenstveno posvetio kršćanskom propovijedanju. Ipak, on piše u jednom pismu: "Mnogo je važnije biti vičan u dobrim djelima nego u slatkorječivom propovijedanju". Prijateljstvo s Ivanom Zlatoustim rezultiralo je njegovom podrškom sv. Ivanu u vrijeme kada ga je progonila carica Eudoksia i nadbiskup Teofil.
Na inicijativu Sv. Izidora, u Efezu je održan Treći ekumenski sabor (431.), na kojemu je osuđena lažna poduka Nestorija o osobi Isusa Krista. Sveti Izidor Peluzijski je umro oko 450. godine, a njegov blagdan se slavi 4. veljače.

Pisma[uredi | uredi kôd]

Jedina postojeća djela sv. Izidora su znatna korespondencija, koja sadrži više od 2000 pisama. Povjesničar Nicephorus Gregoras tvrdi da je sv. Izidor napisao više od 10.000 pisama raznim ljudima, u kojima je opominjao jednog, savjetovao drugoga, tješio trećega, uputio četvrtog.
Ova pisma sv. Izidora mogu se podijeliti u tri grupe a sve prema temama koje obrađuju: onima koji se bave dogmom i Svetim pismom, onima koje se bave crkvenom i redovničkom disciplinom, te onima s praktičnim moralom za vođenje laika koji su pripadali svim staležima i prilikama. Njegovo pismo izvjesnom Tubi pokazalo je da se smatra neodgovarajućim da vojnik nosi mač u gradu u vrijeme mira i da se javno pojavljuje s oružjem u vojnoj odori.
Njegov savjet u pogledu onih koji su prihvatili redovnički život je bio da u početku ne bi trebali primjenjivati puni asketizam i strogo se držati pravila jer bi ih to moglo obeshrabriti, ali ne bi trebali ni mirovati i izuzeti se od običnih zadaća da ne bi stekli navike lijenosti, nego bi trebali ići korak po korak do onoga što je najbolje. Velike apstinencije[6] ne služe svrsi, osim ako ih ne prati ubojstvo čulnih grijeha mortifikacija[7]). Redovnički habit bi trebao biti, ako je moguće, od kože, a njegova hrana se sastojati od bilja, osim ako tjelesna slabost ne zahtijeva nešto više.
Prije nestorijskih kontroverzi sv. Izidor Peluzijanski, mentor sv. Ćirilu iz Aleksandrije i drugim biskupima, upozorio je Ćirila u pismu da bi trebao "zaustaviti ove sporne argumente; uzdrži se od uplitanja živuće Crkve u svoje privatne osvete koja je izašla iz okvira obveze prema mrtvima". Izidor je ovo napisao zbog Ćirilovog odbijanja da vrati ime Ivana Zlatoustog u diptihe aleksandrijske crkve nakon što je isto bilo maknuto nakon Ivanovog uklanjanja na Sinodi od hrasta[8] 403. godine, s čime se kasnije i Ćiril složio da ga treba vratiti.
Pisma se mogu naći u 78. tomu Patrologije Graeca,[9] zbirke grčkih spisa kršćanskih pisaca i teologa koji se odnose na izvorni grčki tekst i latinski prijevod. Pierre Evieux uredio je drugu polovicu zbirke, gdje je bio najozbiljniji nered a također je izradio tabelu koja je referirala između izvorne numeracije i one u Patrologiji Graeca. Ostala pisma nisu nikada primila nekakav kritički uvid ili da su prevedena na bilo koji suvremeni jezik.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Akoimati [Akoimati]. newadvent.org (engleski). Pristupljeno 6. veljače 2018.
  2. Teofil Aleksandrijski [Teofil Aleksandrijski]. britannica.com (engleski). Pristupljeno 6. veljače 2018.
  3. Peluzija [Peluzija]. britannica.com (engleski). Pristupljeno 6. veljače 2018.
  4. Abot [Abot]. britannica.com (engleski). Pristupljeno 6. veljače 2018.
  5. Proesta [Proesta]. biblicalcyclopedia.com (engleski). Pristupljeno 6. veljače 2018.
  6. Apstinencija. xn--rjecnik-k2a.com. Pristupljeno 6. veljače 2018.
  7. Mortifikacija. hrvatski.enacademic.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. veljače 2018. Pristupljeno 6. veljače 2018.
  8. Synod of The Oak [Sinoda od hrasta]. biblicaltraining.org (engleski). Pristupljeno 6. veljače 2018.
  9. Migne, Patrologia Graeca [Patrologija Grka]. patristica.net (engleski). Pristupljeno 6. veljače 2018.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]