Josip Marković (arhitekt)

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Josip Marković)
Skoči na: orijentacija, traži

Josip Marković (Sisak, 16. veljače 1874. – Pariz, 31. siječnja 1969.), hrvatski arhitekt.

Uz arhitekte Stjepana Podhorskog, Vjekoslava Bastla i Viktora Kovačića Marković je jedan od utemeljitelja hrvatske moderne arhitekture. Spletom okolnosti postao je i dijelom mitske priče čiji su glavni protagonisti njegova kćerka Dora Maar (Teodora Marković) i slavni slikar Pablo Picasso.

Životopis[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Josip Marković rođen je 16. veljače 1874. godine u Sisku. Nakon završene pučke i građanske škole odlazi iz Siska u Zagreb gdje se upisuje u Obrtnu i Graditeljsku školu. Godine 1892. zajedno s Bastlom i Podhorskim polaznik je prvog naraštaja Arhitektonskog odsjeka pri graditeljskoj školi, koji će polaziti do 1896. Odmah po završetku škole s titulom građevnog tehničara odlazi u Pariz gdje upisuje École des Beaux Artis. Studij je uz velike materijalne teškoće uspio završiti 1900. U isto vrijeme na glasovitoj pariškoj svjetskoj izložbi autor je Bosansko- hercegovačkog paviljona. Tijekom školovanja u Parizu piše kritička pisma koja će u Zagrebu biti objavljivana u „Trgovačkom i obrtnom svijetu“. Riječ je o prvim modernim kritičko-teoretskim osvrtima na temu moderne arhitekture u nas kao prologu skorom nastupu Viktora Kovačića.

Poduzetništvo[uredi VE | uredi]

Nakon završenog školovanja od 1901. do 1905. godine djeluje kao samostalni građevni poduzetnik na relaciji Pariz-Zagreb. U to vrijeme ostvariti će u Zagrebu plodnu suradnju s Viktorom Kovačićem s kojim radi projekte za arhitektonsko-građevno poduzeće Pilar & Mally & Bauda. U to vrijeme Marković je prisutan i na nekoliko zagrebačkih natječaja - na natječaju za Trgovačko obrtničku komoru i muzej na Mažuranićevom trgu, a potom i na natječaju za Hipotekarnu banku. Godine 1903. na Trsatu se vjenčao s Francuskinjom Louisom Julijom Isevoisin koja će mu nekoliko godina poslije roditi kćer Doru Maar (1907.- 1997.).

Godine 1905. odlazi u Sjevernu i Južnu Ameriku, a od 1906. nastanjuje se u Buenos Airesu. Ondje će Marković realizirati nekoliko značajnih objekata: spomenik austrougarskim doseljenicima, palaču brodarske kompanije Mihanovich, zgradu austrougarskog veleposlanstva, župni ured crkve sv. Ante Padovanskog (Villa Devoto) i još nekoliko poslovnih zgrada. No njegovo najznačajnije ostvarenje biti će turistički arhitektonski kompleks El Real de San Carlos u Coloniji del Sacramento u Urugvaju (1910.). Kompleksom dominira reprezentativno borilište bikova kapaciteta 10000. gledatelja. Unutar kompleksa bio je također izgrađen i hotel s sportskim terenima.

Godine 1926. Marković se vraća u Pariz, gdje se posvećuje diplomatskom životu. Više nije nikada bio aktivan kao arhitekt.

Marković je umro 31. siječnja 1969. godine u Parizu.