Kanonizacija
Kanonizacija je kanonski postupak u Katoličkoj Crkvi kojim se propisanom procedurom istražuje i ispituje te po ispunjavanju uvjeta i proglašuje dotadašnjeg blaženika svetcem, čime se ta osoba može štovati na razini cijele Crkve. Provodi ju i nadzire Dikasterij za kauze svetaca u Rimu.
Tijekom povijesti Crkve kriteriji za provedbu postupka i razlučivanje svetosti nadopunjavali su se i proširivali, a posljednje izmjene postupka uveo je papa Ivan Pavao II. 1983. godine.[1][2]
Teološki temelj postupka je katolički nauk prema kojemu Crkva živi u trima stvarnostima: članovi Crkve na Zemlji čine putujuću ili hodočasničku Crkvu, duše u čistilištu trpeću Crkvu, a članovi Raja proslavljenu, nebesku Crkvu; iako trenutno razdijeljeni, čine jednu Crkvu te mogu moliti jedni za druge, a članovi trpeće i proslavljene Crkve i zagovarati kod Boga za članove zemaljske Crkve. Taj se nauk naziva općinstvo svetih (communio sanctorum) i ispovijeda se u Nicejsko-carigradskom vjerovanju.[1]
Papa Grgur IX. donosi 1234. godine propis kojim je za proglašenje osobe svetom potrebno ispuniti dva uvjeta: prisutnost kršćanskih kreposti tijekom života i proglašenje čuda po njegovu zagovoru.[1] Kanonizacijski postupak vremenom postaje nalik sudskom postupku, u kojemu se iscrpno ispituje životopis kandidata i prijavljena čuda po njegovu zagovoru, a glavu ulogu u tim postupcima preuzimaju stručnjaci za kanonsko pravo.[1]
Kanonist i kardinal Prospero Lambertini, izabran 1740. za papu Benedikta XIV. objavio je djelo u pet svezaka „O beatifikaciji slugu Božjih i kanonizaciji blaženika” (De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione), koje je i danas na snazi; u njemu je odredio sedam kriterija za utvrđivanje autentičnosti čudesa:[1]
- bolest mora biti teška i teško izlječiva;
- dijagnoza mora biti sigurna;
- bolest mora biti organska;
- nijedna terapija ne dovodi do ozdravljenja;
- ozdravljenje mora biti trenutno i neočekivano;
- ozdravljenje mora biti potpuno;
- ozdravljenje mora biti trajno.
Benedikt XIV. donio je i odluku po kojoj su za proglašenje kandidata blaženim potrebna dva potvrđena čuda po njegovu zagovoru, a za proglašenje svetim još dva.[1] God. 1917. kanonizacijski postupak uvršten je u Kodeks kanonskog prava.[1]
Papa Pio XII. ustanovljuje 22. listopada 1948. Liječničko povjerenstvo (Consulta Medica) u koje poziva liječnike i medicinske znanstvenike sa zadaćom donošenja službenoga mišljenja o slučajevima ozdravljenja u beatifikacijskim i kanonizacijskim postupcima.[1]
Apostolska konstitucija pape Ivana Pavla II. Božanski učitelj savršenstva od 25. siječnja 1983. godine dala je obnovljen postupak kanonizacije. Njome je ujedno na novi način uređen Sveti zbor za proglašavanje svetaca. Odredbe Svetog zbora za proglašavanje svetaca od 7. veljače 1983. godine određuju čega se moraju obdržavati biskupi kad se ispituje u postupcima prigodom proglašavanja svetaca.[2]
- 1 2 3 4 5 6 7 8 Górny, Grzegorz; Rosikoń, Janusz. Kako vatikansko liječničko povjerenstvo odlučuje o čudima kod proglašenja svetaca? bitno.net, objavljeno 26. siječnja 2026. (izvadci iz knjige Dokazi nadnaravnoga)
- 1 2 Zec, Slavko. 2011. Crkva u Hrvatskoj i crkveno pravo: stanje i perspektive Bogoslovska smotra, sv. 81, br. 2