Karakorum

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Gasherbrum II (8,035m), Pakistan

Karakorum, planinski lanac u Aziji, proteže su unutar granica Pakistana, Kine i Indije. Jedan je od najviših lanaca na svijetu. Lanac sadrži preko 60 vrhova viših od 7000m, od kojih je najpoznatiji K2 (8611m), drugi najviši vrh svijeta. Lanac je dug oko 500km i najvećim dijelom nalazi se u sjevernom Pakistanu. To je područje s najviše ledenjaka izvan polarne regije. Ime dolazi iz turskog, a znači "crni šljunak". Drugo tumačenje je da "crni" u imenu označava stranu svijeta pa ime znači "sjeverno od šljunka". U blizini jest planinski prijevoj Karakorum u kojem se nalazi takvo kamenje.[1] Stariji putopisci nazivali su gorje i imenom Muztagh (Ledena planina).[2][3] Pod utjecajem Velikog trigonometrijskog istraživanja (Great Trigonometric Survey of India) Thomasa Montgomeriea promijenila se terminologija.

Na sjeveru lanac omeđuju Tibet, planine Pamir i Wakhan koridor. Zapadno se nalaze lanci Hidu Raj i Hindu Kush. Južno omeđenje Karakoruma čine rijeke Gilgit, Ind, i Shyok, koje također odjeljuju lanac Karakorum od lanca Himalaja.

Zbog svoje nepristupačnosti, lanac je slabije naseljen od Himalaja (koje se nalaze istočnije) i prvi europski istraživači došli su u to područje u ranom 19. stoljeću.

Karakorum i Himalaje nalaze se području sudara dvaju kontinenata i od velike je važnosti za geologiju, za pručavanje tektonskih promjena. Ledenjaci služe za istraživanje klimatskih promjena.

Najviši vrhovi[uredi VE | uredi]

Najznačajniji vrhovi nalaze se u sjevernom Pakistanu:


Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Karakorum

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  1. Günter Oskar Dyhrenfurth: Der dritte Pol. Die Achttausender und ihre Trabanten. München 1961, S. 163.
  2. Mason, Kenneth (1928). Exploration of the Shaksgam Valley and Aghil ranges, 1926, str. 72ff ISBN 9788120617940
  3. (1930). "Nomenclature in the Karakoram: Discussion". The Geographical Journal 76 (2): 148–158