Prijeđi na sadržaj

Kurijalni odgovor na slučajeve seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi

Izvor: Wikipedija

Kurijalni odgovor na slučajeve seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi činio je značajan dio Crkvenog odgovora na slučajeve seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi.

Inicijalni odgovor

[uredi | uredi kôd]

Dana 30. travnja 2001. godine papa Ivan Pavao II. objavio je pismo u kojem se tvrdi da se "kažnjivo djelo protiv šeste Božje zapovijedi koje počini klerik s osobom mlađom od 18 godina smatra težim grijehom ili 'delictum gravius.'"[1]

John F. Allen Jr., vatikanski dopisnik National Catholic Reportera, komentirao je da su mnogi američki katolici gledali na inicijalnu šutnju Vatikana o pričama u Boston Globeu kao na pokazivanje manjka brige ili svijesti o ovom problemu. Allen je ipak izjavio da ne pozna nikoga u Rimskoj kuriji koji nije bio u najmanju ruku potresen "otkrićima koja su objavljivana u Globeu i drugdje" ili "tko bi branio postupanje kardinala Lawa prema slučajevima u Bostonu" ili "tko bi branio prilično potresan manjak nadzora koji se otkrio" premda "mogu imati različite analize o tome što mu se trebalo dogoditi".[2] Allen je opisao da je perspektiva Vatikana bila prilično sumnjičava prema medijskom postupanju prema ovom skandalu.

Štoviše, tvrdio je da je Vatikan američke kulturne stavove prema seksualnosti smatrao pomalo histeričnima, ali i takvima da pokazuju manjak razumijevanja za Katoličku crkvu;

Nitko [u Vatikanu] ne misli da je seksualno zlostavljanje djece jedinstveno za SAD, no oni misle da je izvješćivanje o tome tipično američko, pogonjeno antikatolicizmom i beskrupuloznim odvjetnicima koji se naguravaju radi posezanja u duboke džepove Crkve. I to je razmišljanje povezano s većom percepcijom o američkoj kulturi, a ta je da postoji histerija kada se govori o bilo čemu seksualnom, te nerazumijevanjem Katoličke Crkve. To znači da su vatikanski službenici sporiji u objavljivanju onakvih javnih izjava koje većina američkih katolika traži, a čak i kada to učine, onda su one provizorne i neodlučne. Ne radi se o tome da se oni ne osjećaju loše zbog žrtava, već oni misle da je vika radi njihove isprike potaknuta drugim faktorima pred kojima oni ne žele pokleknuti.[2]

Kontroverzija oko Crimen Sollicitationisa

[uredi | uredi kôd]

Godine 2003. otkriven je u vatikanskim arhivima dokument iz 1962. godine[3] naslovljen "Crimen sollicitationis" (Instrukcija o načinu postupanja u slučajevima solicitacije) čiji je autor bio kardinal Alfredo Ottaviani, tajnik Svetog ureda, a izdan je kao instrukcija koja se bavi disciplinskim postupcima prilikom postupanja sa solicitacijom koju su počinili svećenici tijekom sakramenta pokore.[4] Dokument se bavio svakim svećenikom koji "kuša pokornika... u činu sakramentalne pokore... prema nečistim i opscenim stvarima." On je usmjeravao istragu o navodima o solicitaciji tijekom ispovijedi i o tome da postupci protiv tuženih svećenika budu provedeni u tajnosti.

Neke su strane tumačile da je dokument direktiva iz Vatikana kojom se obvezuje da sve tužbe o seksualnom zlostavljanju budu tajne što je dovelo do široke medijske pokrivenosti njegova sadržaja.[5][6][7] Odvjetnici onih koji su podnijeli tužbe o zlostavljanju tvrdili su da je dokument demonstrirao sustavnu zavjeru radi prikrivanja takvih zločina.[8][9] Vatikan je odgovorio na to da ne samo da je dokument širom krivo protumačen, već da je čak nadomješten novijim smjernicama 1960-ih i 1970-ih, a pogotovo Zakonikom kanonskog prava 1983.[10][11]

Vatikanska konferencija o seksualnom zlostavljanju 2003.

[uredi | uredi kôd]

U travnju 2003. godine Papinska akademija za život organizirala je trodnevnu konferenciju pod naslovom "Zlostavljanje djece i mladih osoba počinjeno od svećenika i religioznih katolika" na kojoj je pozvano osam nekatoličkih psihijatrijskih stručnjaka da govore pred gotovo svim vatikanskim dikasterijskim predstavnicima. Odobor stručnjaka identificirao je sljedeće faktore koji su pridonijeli problemu seksualnog zlostavljanja:[12]

  • propust hijerarhije da shvati ozbiljnost problema,
  • pretjerano isticanje potrebe izbjegavanja skandala,
  • uporaba nekvalificiranih terapijskih centara,
  • zabludna želja za oprostom,
  • nedostatna odgovornost.

Papinske isprike

[uredi | uredi kôd]

Godine 2003. papa Ivan Pavao II. izjavio je da "nema mjesta u svećeništvu i religijskom životu za one koji će nauditi mladima".[13]

Papa Benedikt XVI. ispričao se zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika počinjenog od katoličkog klera.[14]

Dana 19. srpnja 2008. godine Papa je izrekao povijesnu punu ispriku zbog seksualnog zlostavljanja djece počinjenog od svećenika i klerika u Australiji. Pred zborom od 3.400 okupljenih u sidnejskoj katedrali sv. Marije papa Benedikt pozvao je na odštetu i zatražio kažnjavanje onih koji su počinili "zlo":

Ovdje bih rado zastao da priznam sram koji svi skupa osjećamo kao posljedicu seksualnog zlostavljanja maloljetnih počinjenog od dijela klera i religioznih osoba u ovoj zemlji. Duboko se ožalošćen zbog bola i patnje koje su žrtve pretrpjele i potvrđujem im da kao njihov pastir dijelim s njima njihovu patnju. ... Žrtve bi trebale dobiti sućut i brigu, a osobe odgovorne za ova zla moraju biti izvedene pred pravdu. Ova nedjela, koja čine tako tešku izdaju povjerenja, zaslužuju nedvosmislenu osudu. Tražim od svih vas da poduprete i pomognete svoje biskupe, te da zajedno s njima djelujete u borbi protiv ovoga zla. Hitna je prednost promicanje sigurnije i cjelovitije okoline, posebice za mlade ljude.

Dana 21. srpnja susreo se s dvjema muškim i dvjema ženskim žrtvama seksualnog zlostavljanja svećenika, poslušao njihove priče i slavio s njima misu.[15] Premijer Novog Južnog Walesa Morris Iemma rekao je da "ovo daje puno nade da će biti znak ispravljanja pogrešaka iz prošlosti i bolje budućnosti i boljeg postupanja Crkve prema žrtvama i njihovim obiteljima."[16][17] Skupina koja zagovara prava žrtava Broken Rites pozdravila je Papinu ispriku, ali i izrazila razočaranje što Papa svoju ispriku nije izravno uputio žrtvama seksualnog zlostavljanja[18] i kritizirao odabir žrtava kao one koje su probrane da budu suradljive.

Bojim se da je ono što su učinili izabrane žrtve koje su pristale na ono što je Crkvena politika. Papa se trebao susresti s Anthonyjem Fosterom, ocem dviju djevojčica koje je svećenik zlostavljao, koji je prekinuo svoj odmor u Britaniji radi povratka u Australiju u nadi da će susresti prvosvećenika.[19][20][21]

Nova pravila o zaređivanju

[uredi | uredi kôd]

Budući da su značajnu većinu žrtava činili dječaci, Vatikan je pokrenuo reforme radi sprečavanja budućih zlostavljanja u SAD-u tako što je tražio pozadinsku provjeru za Crkvene zaposlenike[22] i izdao nova pravila koja su priječila zaređivanje muškaraca s "duboko ukorijenjenim homoseksualnim sklonostima".[23][24] Oni sada zahtijevaju da se biskupije suoče s navodom da obavijeste službe, provedu istragu i udalje optuženog s dužnosti.[22][25]

Vijeće za ljudska prava UN-a u Ženevi

[uredi | uredi kôd]

U izjavi koju je pročitao nadbiskup Silvano Maria Tomasi na susretu Vijeća za ljudska prava UN-a u Ženevi 22. rujna 2009. godine Sveta Stolica je izjavila da većina katoličkog klera koja je počinila djela seksualnog zlostavljanja protiv osoba mlađih od 18 godina ne bi trebala biti smatrana pedofilima već homoseksualcima koje privlači seks s adolescentnim muškarcima.

U izjavi je rečeno da je umjesto pedofilije "ispravnije" govoriti o efebofiliji, homoseksualnoj privlačnosti prema adolescentnim muškarcima ....... "Od svih svećenika upletenih u zlostavljanja 80 do 90% pripada ovoj seksualnoj orijentacijskoj manjini koja se upušta u spolne odnose s adolescentnim dječacima u dobi od 11 do 17 godina."[26][27]

Izjava je naljutila mnoge organizacije za prava gejeva koje su tvrdile da se radi o pokušaju Vatikana da redefinira Crkvene probleme s pedofilijom iz prošlosti kao probleme s homoseksualnošću.[28]

Odnosi Vatikana i američkih katolika

[uredi | uredi kôd]

Prema Johnu Allenu Jr., vatikanskom dopisniku National Catholic Reportera, kulturne razlike između Vatikana i američkih katolika kompliciraju postupak formuliranja sveobuhvatnog odgovora na skandal o seksualnom zlostavljanju. Allen je utvrdio da je kriza seksualnog zlostavljanja ilustrirala da "postoji puno toga o američkoj kulturi i američkoj Crkvi što zbunjuje ljude u Vatikanu, ali i puno toga o Vatikanu što zbunjuje američke i engleske govornike općenito."[2]

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Gallagher, Delia. Vatican Study on Sex Abuse. Zenit. Inačica izvorne stranice arhivirana 16. ožujka 2012. Pristupljeno 3. listopada 2013.
  2. a b c SCU Conference on the Crisis. Connections. 4 (=4). Prosinac 2003. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. srpnja 2012. Pristupljeno 3. listopada 2013.
  3. The Guardian
  4. Crimen sollicitationis (Instrukcija o načinu postupanja u slučajevima solicitacije)
  5. Article on Ottaviani policy of silence
  6. CBS News. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. listopada 2013. Pristupljeno 3. listopada 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  7. Manila Times. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. veljače 2009. Pristupljeno 3. listopada 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  8. The Guardian,"Row over Vatican order to conceal priests' sex abuse" [1]
  9. BBC News, "Vatican 'ordered abuse cover-up'"
  10. America, "Vatican Official Says 1962 Norms on Solicitation No Longer Apply" [2]
  11. Catholic Culture, "CBS news story distorts 1962 Vatican document"
  12. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. travnja 2013. Pristupljeno 3. listopada 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  13. Walsh, John Paul II: A Light for the World (2003.), str. 62
  14. Pullella, Philip; Golovnina, Maria (18. rujna 2010.). "Pope apologizes on abuse as thousands protest in London"Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. rujna 2013. (Wayback Machine). Reuters. Pristupljeno 29. lipnja 2012.
  15. The Australian.2008 [online]. [Pristupljeno 21. srpnja 2008.]. Dostupno na World Wide Webu:<http://www.theaustralian.news.com.au/story/0,25197,24049778-601,00.htmlArhivirana inačica izvorne stranice od 27. srpnja 2008. (Wayback Machine)>
  16. newsinfo.inquirer.net, Pope's Australia sex abuse apology not enough -- critics. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. srpnja 2012. Pristupljeno 3. listopada 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  17. McMahon, Barbara. 20. srpnja 2008. Pope says he is 'deeply sorry' to Australian sexual abuse victims. The Guardian. London. Pristupljeno 30. travnja 2010.
  18. Sexual abuse apology welcomed[neaktivna poveznica]
  19. timesonline.co.uk, Pope meets sex abuse victims in secret Sydney mass
  20. nytimes.com, Pope Meets Australian Abuse Victims
  21. afp.google.com, Pope meets sex abuse victims as Australia trip ends
  22. a b United States Conference of Catholic Bishops. 2005. Charter for the Protection of Children and Young People. United States Conference of Catholic Bishops. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. travnja 2011. Pristupljeno 8. listopada 2007.
  23. Filteau, Jerry. 2004. Report says clergy sexual abuse brought 'smoke of Satan' into church. Catholic News Service. Pristupljeno 10. ožujka 2008.
  24. Pope Benedict XVI. 2005. Instruction Concerning the Criteria for the Discernment of Vocations with regard to Persons with Homosexual Tendencies in view of their Admission to the Seminary and to Holy Orders. Vatican. Pristupljeno 9. ožujka 2008.
  25. Scandals in the church: The Bishops' Decisions; The Bishops' Charter for the Protection of Children and Young People. The New York Times. 15. lipnja 2002. Pristupljeno 12. veljače 2008.
  26. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. ožujka 2016. Pristupljeno 3. listopada 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  27. Butt, Riazat. 28. rujna 2009. Sex abuse rife in other religions, says Vatican. The Guardian. London. Pristupljeno 30. travnja 2010.
  28. http://www.queerty.com/the-vatican-would-prefer-you-refer-to-its-molesting-priests-as-gay-molesting-priests-20090930/