Likvidator (Černobil)
Likvidator ("eliminator") je izraz za nekoga zaposlenog tijekom i nakon nuklearne katastrofe u Černobilu da obuzda nesreću kako bi "likvidirao" ionizirajuće zračenje. Na ruskom ih zovu i "Černobilci".
.jpg)
Pojam i područja djelovanja[uredi | uredi kôd]
U užem smislu, likvidatori su radnici koji su s krova susjednog reaktorskog bloka 3 morali ukloniti visokoradioaktivnu šutu i blokove grafita koje je ondje izbacio pritisak eksplozije bloka 4.[1] Zamijenili su njemačke i japanske robote[2] koji su prvi korišteni, ali nisu uspjeli zbog zračenja, a nazivani su i "bioroboti"[3]. Igor Kostin, koji je postao poznat kao “fotograf Černobila” i koji tvrdi da ih je i sam posjetio pet puta, kasnije je objasnio: “Zbog visoke razine radijacije smjeli su ostati na krovu samo 40 sekundi, time su uspjeli baciti samo jednu lopatu krhotina. Dobili su potvrdu, 100 rubalja i nakon toga su otpremljeni.[2]
Osim osoblja koje je već bilo na licu mjesta, okupila ih je vlada bivšeg Sovjetskog Saveza, u početku iz bjeloruske, ukrajinske i ruske sovjetske republike, a kasnije iz cijele zemlje. Uglavnom su to bili mladi vojnici i rezervisti, ali i prisilni radnici.[4] Zabilježeno je da su se volonteri također javili.
Zdravstveni aspekti[uredi | uredi kôd]
Prema WHO-u bilo je 600 000 do 800 000 likvidatora. Vojnici na krovu bili su izloženi visokim dozama zračenja, a vatrogasci i piloti helikoptera iznimno visokim dozama. Do 1996. godine u navedenim je državama registrirano 200 000 likvidatora, au posljednje vrijeme oko 400 000. Otprilike polovica njih raspoređena je bez ikakve potvrde.[5] Izvješće, koje je pripremio WHO u ime IAEA-e, uzima se u obzir 200.000 likvidatora raspoređenih 1986. i 1987. godine. Oni koji su registrirani izvan ovoga nisu uzeti u obzir.[6] Godine 2005. službene brojke WHO-a govore o manje od 50 izravnih smrtnih slučajeva ("manje od 50 smrtnih slučajeva izravno je pripisano zračenju izazvanom katastrofom").[7] Međutim, u ovu brojku ne sumnja samo njemačka sekcija Međunarodnih liječnika za sprječavanje nuklearnog rata ( IPPNW ) i Društvo za zaštitu od zračenja (GS).[8] Edmund Lengfelder, profesor radijacijske biologije i voditelj Instituta za radijaciju Otto Hug u Münchenu, procjenjuje ukupan broj likvidatora koji su umrli do 1999. na 50.000.
Prema vladama trenutnih država Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, potpuni podaci nisu dostupni. Evidencija registriranih ruskih likvidatora sadrži u 63 % slučajeva podatke o dozi zračenja, ukrajinskih likvidatora 56 %, a bjeloruskih likvidatora samo u 9 % slučajeva. Iz Ukrajine je poznata brojka od 17 000 obitelji likvidatora koji primaju (malu) državnu mirovinu. Mnogi od bivših likvidatora koji su još živi još uvijek boluju od radijacijske bolesti i moraju redovito odlaziti na liječničke preglede.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ „Die Wahre Geschichte von Tschernobyl (6/10)“ und „Die Wahre Geschichte von Tschernobyl (7/10)“, YouTube, zuletzt abgerufen am 20. März 2011
- ↑ a b Buchtipp zur Sendung Kulturjournal: „Der Tschernobyl-Fotograf“, NDR, 14. März 2011
- ↑ „Liquidators of Chernobyl“, YouTube mit Dokumentaraufnahmen des Senders UK Horizons, zuletzt abgerufen am 18. März 2011 (englisch und russisch mit englischen Untertiteln)
- ↑ „Tschernobyl: Anatomie einer Katastrophe, S. 3“ STERN.de, 26. April 2006, zuletzt abgerufen am 29. Oktober 2011
- ↑ World Health Organisation: „Health Effects of the Chernobyl Accident and Special Health Care Programs. Report of the UN Chernobyl Forum Expert Group ‚Health‘“, 2006, zuletzt abgerufen am 23. März 2013 (PDF, 1,58 MB, englisch)
- ↑ Bundesamt für Strahlenschutz: „Der Reaktorunfall 1986 in Tschernobyl“, S. 16, zuletzt abgerufen am 26. September 2012 (PDF, 2,81 MB)
- ↑ WHO: „Chernobyl: the true scale of the accident“, 5. September 2005, zuletzt abgerufen am 31. März 2011 (englisch)
- ↑ Deutsche Sektion der Internationalen Ärzte für die Verhütung des Atomkrieges, Gesellschaft für Strahlenschutz e. V.: „Gesundheitliche Folgen von Tschernobyl“, 2006, S. 10 (PDF, 473 kB)