Ludovik I., portugalski kralj
Ovo je glavno značenje pojma Ludovik I., portugalski kralj. Za druga značenja, pogledajte Ludovik I. (razdvojba).| Ludovik I. Omiljeni | |
|---|---|
 Ludovik I., portugalski kralj | |
| portugalski kralj | |
| Vladavina | 11. studenog 1861. – 19. listopada 1889. |
| Prethodnik | Petar V. |
| Nasljednik | Karlo I. |
| Supruga | Marija Pia Savojska |
| Djeca | Karlo I. Alfons Karlo August (nezakoniti) |
| Puno ime | Luís Filipe Maria Fernando Pedro de Alcântara António Miguel Rafael Gabriel Gonzaga Xavier Francisco de Assis João Augusto Júlio Valfando de Saxe-Coburgo-Gota e Bragança |
| Dinastija | Braganza-Saska-Coburg-Gotha |
| Otac | Ferdinand II. Saska-Coburg-Gotha |
| Majka | Marije II. Braganza |
| Rođenje | 31. listopada 1838. Lisabon, Kraljevina Portugal |
| Smrt | 19. listopada 1889. (50 god.) Cascais, Kraljevina Portugal |
| Vjera | rimokatolik |
Ludovik I. Omiljeni, punim imenom Luís Filipe Maria Fernando Pedro de Alcântara António Miguel Rafael Gabriel Gonzaga Xavier Francisco de Assis João Augusto Júlio Valfando de Saxe-Coburgo-Gota e Bragança (port. Luís I; Lisabon, 31. listopada 1838. – Cascais, 19. listopada 1889.), portugalski kralj od 1861. do 1889. godine; iz dinastije Braganza-Saska-Coburg-Gotha. Drugi je sin kraljice Marije II. od Braganze i Ferdinanda II. iz dinastije Saska-Coburg-Gotha.
Ludovik se školovao kao vojni pomorac te je obišao mnoge portugalske kolonije. Strast mu je bila oceanografija te je kasnije dao izgraditi prvi akvarij na svijetu, Aquario Vasco da Gama. Bavio se i pisanjem poezije, prevođenjem Shakespeareovih i drugih djela, ali nije imao dara za bavljenjem politikom. Kraljem je postao slučajno nakon smrti svoga brata Petra V., koji je umro 1861. godine zbog epidemije kolere. Sljedeće godine je oženio talijansku princezu Mariju Piju Savojsku, kći talijanskog kralja Viktora Emanuela II., s kojom je imao dvojicu sinova: Karla I. (1863. – 1908.) i Alfonsa (1865. – 1920.). S ljubavnicom je imao nezakonitog sina Karla Augusta.[1]
Ludovikovu vladavinu karakterizirala je serija promjena vlada, liberalnih te konzervativnih i on je dosta uspješno balansirao, oslanjajući se na dobre savjetnike. Pokušavao je proširiti i povezati portugalske kolonije u Africi, osobito se zanimao za Angolu i Mozambik, ali je naišao na otpor jačih europskih kolonijalnih sila, poput Ujedinjenog Kraljevstva.
Godine 1868. je bio jedan od kandidata za španjolsko prijestolje, koje je francuski car Napoleon III. ponudio njemu ili njegovom ocu Ferdinandu II., ali je bio nedovoljno jak da svoje potraživanje uspješno provede u djelo.[2]
U zadnjim godinama njegove vladavine, morao se suočiti s porastom republikanskih i socijalističkih političkih stranaka, ali je zbog ranije smrti taj problem naposljetku prepustio svom sinu i nasljedniku Karlu.[3]