Masakr na Atochi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Masakr na Atochi bio je napad desnih ekstremista u centru Madrida 24. siječnja 1977., u kojem je ubijeno pet radničkih aktivista Komunističke partije Španjolske (PCE) i radničke federacije Comisiones Obreras (CC.OO). Taj se čin dogodio u širem kontekstu reakcije krajnje desnice na prijelaz Španjolske na ustavnu demokraciju nakon smrti diktatora Francisca Franca. Namjera počinitelja je bila izazvati nasilni odgovor ljevičara, koji bi onda dao legitimitet naknadno planiranom desničarskom državom udaru. Međutim, masakr je imao suprotan učinak, kod većine se stvorio osjećaj potpune odbojnosti spram krajnje desnice, što je dovelo do ubrzavanja postupka legalizacije dugo godina zabranjene Komunističke partije.

Navečer 24. siječnja, trojica muškarca ušla su u odvjetnički ured koji je pružao pravnu pomoć radnicima, a kojeg je vodio PCE, u ulici Atocha u središtu Madrida te su otvorili vatru na sve prisutne. Ubijeni su bili odvjetnici za radno pravo Enrique Valdelvira Ibáñez, Luis Javier Benavides Orgaz i Francisco Javier Sauquillo, student prava Serafín Holgado de Antonio i upravni suradnik Ángel Rodríguez Leal. U napadu su teško ranjeni Miguel Sarabia Gil, Alejandro Ruiz-Huerta Carbonell, Luis Ramos Pardo i Dolores González Ruiz.

Događaji u ulici Atocha 55[uredi | uredi kôd]

Na dan 24. siječnja 1977., tri muškarca pozvonila su na vrata ureda na adresi ulica Atocha 55 između 22:30 i 22:45 sati. Njihova meta bio je Joaquín Navarro, glavni tajnik prometnog sindikata CC.OO, koji je u to vrijeme bio vođa štrajka prijevoznika u Madridu, a borio se i protiv korupcije u prometnom sektoru te je osudio radničku organizaciju Sindicato Vertical koja je bila pod kontrolom države.[1][2]

Dvojica su, s napunjenim oružjem, ušla u ured, dok je treći, s pištoljem bez metaka, ostao na ulazu da čuva stražu. Prvi je ubijen Rodríguez Leal. Napadači su pretražili ured i pronašli preostalih osam djelatnika. Međutim, ne pronašavši Navarra, budući da je neposredno prije toga otišao, odlučili su pobiti sve prisutne. Rečeno im je da dignu svoje "male ruke visoko" te su njih osmero poredali uza zid i upucali.[1][3]

Dvije žrtve, Luis Javier Benavides i Enrique Valdevira, ubijeni su odmah, a još dvoje, Serafín Holgado i Francisco Javier Sauquillo, umrli su ubrzo nakon što su odvezeni u bolnicu. Preostale četiri žrtve, Dolores González Ruiz (supruga Sauquilla), Miguel Sarabia, Alejandro Ruiz-Huerta i Luis Ramos Pardo, pretrpjele su teške ozlijede, ali su preživjeli. Ruiz je u to vrijeme bila trudna i u napadu je izgubila dijete. Manuela Carmena, koja je 2015. godine postala gradonačelnica Madrida, bila je ranije navečer u tom uredu.[4][5]

Iste noći, nepoznate osobe napale su prazan ured kojeg je koristio sindikat UGT, povezan sa Španjolskom socijalističkom radničkom strankom (PSOE).[6]

Politički kontekst i odgovor[uredi | uredi kôd]

Nakon Francove smrti u studenom 1975., u Španjolskoj je započelo razdoblje izražene političke nestabilnosti i nasilja.[7] Ultradesničarski elementi unutar oružanih snaga i visoki dužnosnici iz Francovog režima, poznati kao Búnker,[8] bili su na različite načine uključeni u strategiju napetosti[9] osmišljenu kako bi se spriječila i preokrenula tranzicija Španjolske na ustavnu demokraciju.[10][11] Otvoreno pojavljivanje nezavisnih sindikata 1976. godine, iako još uvijek protuzakonito, kao i pojava ogromnog broja zahtjeva za poboljšanjem radnih uvjeta i političkim reformama, doveli su do porasta broja industrijskih sukoba u cijeloj zemlji. Godine 1976. zbog štrajkova je izgubljeno 110 milijuna radnih dana u usporedbi s izgubljenih 10,4 milijuna 1975. godine.[12] Time su potkopane baze moći bivših režimskih dužnosnika, njihovih poslovnih saveznika i onih iz frankističke radničke organizacije (Sindicato Vertical).[12] Siječanj 1977. pokazao se posebno turbulentnim.[13] Dana 23. siječnja, članovi krajnje desne Apostolske antikomunističke alijasne (također poznate kao Trostruko A) ubili su studenta Artura Ruiza, tijekom demonstracija na kojima se pozivalo na amnestiju za političke zatvorenike. Dana 24. siječnja, na prosvjedu održanom kako bi se istaknula Ruizova smrt dan ranije, policija je ispalila suzavac, od kojih je jedan pogodio i ubio studenticu Mariluzu Nájeru.[14] Istog dana, krajnje ljevica organizacija GRAPO otela je predsjednika Vrhovnog vijeća vojnog pravosuđa Emilija Villaescusa Quilisa.[15]

U danima neposredno nakon masakra, više od pola milijuna radnika diljem Španjolske odazvalo se na prosvjede za prekid rada.[16] Štrajkovi su bili najveći u Baskiji, Asturiji, Kataloniji i Madridu, dok su sveučilišta i sudovi diljem zemlje bili zatvoreni u znak prosvjeda.[17] Tijekom prijenosa vijesti na državnoj televiziji 26. siječnja, spiker je izrazio solidarnost s prosvjedima u ime zaposlenika te postaje. U Madridu je između 50.000 i 100.000 ljudi u tišini promatralo kako se lijesovi triju žrtvava odvoze na pokop.[17][18]

PCE je ubrzo nakon toga legaliziran 9. travnja 1977.[19] Prijašnje prihvaćanje eurokomunizma (u suštini odbacivanje socijalizma sovjetskog tipa) i vrlo vidljiva uloga partije u promicanju mirnog odgovora na masakr, omogućili su vladi potreban politički prostor za ukidanje zabrane koja je bila na snazi od 1939. godine.[13][20] Nakon što je 1. travnja donesen Zakon 19 kojim se uređujuju radnička prava, a 20. travnja ratificirane konvencija MOR-a o slobodi udruživanja i kolektivnog pregovaranja, neovisni sindikati su postali legalni, a sustav frankističke radničke organizacije je u cijelosti raspušten.[12][21]

Uhićenja, suđenje i zatvor[uredi | uredi kôd]

Ubojice, smatrajući da su dobro zaštićeni političkim vezama, su nastavile normalno živjeti.[22] Odvjetnik José María Mohedano navodi: “Imali su iza sebe moć radničkog sindikata iz frankističkog doba koji je još uvijek postojao i radio, kao i podršku nekih policajaca i cijele krajnje desnice.”[23] Svi su bili povezani, izravno i neizravno, s krajnje desnim ekstremističkim strankama Fuerza Nueva (Nova sila) i Guerrilleros de Cristo Rey (Ratnici Krista Kralja).[24]

Međutim, 15. ožujka 1977. José Fernández Cerrá, Carlos García Juliá i Fernando Lerdo de Tejada uhićeni su kao počinitelji. Francisco Albadalejo Corredera, pokrajinski tajnik frankističkog prijevozničkog sindikata, također je uhićen kao nalogodavac ubojstava. Leocadio Jiménez Caravaca i Simón Ramón Fernández Palacios, veterani Plave divizije, uhićeni su zbog opskrbe počinitelja oružjem. Gloria Herguedas, Cerráina djevojka, uhićena je kao suučesnica. Tijekom suđenja optuženi su održavali kontakte s javnosti poznatim čelnicima ekstremne desnice, uključujući Blasa Piñara (osnivač Fuerza Nueva ) i Mariana Sáncheza Covisu (vođa Guerrillerosa de Cristo Rey).[1] [23][24]

Suđenje je održano u veljači 1980., a optuženici su osuđeni na ukupno 464 godine zatvora. José Fernández Cerrá i Carlos García Juliá, kao glavni počinitelji, dobili su zatvorske kazne od po 193 godine. Albadalejo Corredera dobio je 63 godine za naručivanje napada (umro je u zatvoru 1985.). Na četiri godine zatvora osuđen je Leocadio Jiménez Caravaca, a na jednu godinu Gloria Herguedas Herrando.[4][23]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c 25 Años de la 'matanza de Atocha', el crimen que marcó la transición democrática. Terra (španjolski). 24. siječnja 2002. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. siječnja 2010. Pristupljeno 1. svibnja 2020.
  2. Selon la police Madrilène: Un règlement de comptes au sein d'un syndicat serait à l'origine du massacre de la rue Atocha. Le Monde (francuski). 16. ožujka 1977. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. svibnja 2020. Pristupljeno 1. svibnja 2020.
  3. Fraguas, Rafael. 11. travnja 2015. Lola González Ruiz: "Me desbarataron mis sueños". El País (španjolski). ISSN 1134-6582. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. prosinca 2019. Pristupljeno 2. svibnja 2020.
  4. a b Malvar, Aníbal. 20. siječnja 2002. ¿Qué fue de los asesinos de Atocha?. El Mundo (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 4. ožujka 2016. Pristupljeno 1. svibnja 2020.
  5. Sanz, Enrique Delgado. 30. ožujka 2015. Manuela Carmena, la abogada de Atocha que mira a Cibeles. La Vanguardia (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 26. siječnja 2020. Pristupljeno 1. svibnja 2020.
  6. Tras el salvaje atentado al despacho laboralista de Madrid. La Vanguardia (španjolski). 26. siječnja 1977. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. veljače 2019. Pristupljeno 26. studenoga 2018.
  7. Encarnación, Omar G. 2008. Spanish Politics: Democracy After Dictatorship (engleski). Polity. str. 38. ISBN 978-0-7456-3992-5
  8. Smith, Angel. 2009. Búnker. Historical Dictionary of Spain (engleski). Scarecrow Press. str. 114–115. ISBN 978-0-8108-6267-8
  9. Christie, Stuart. 24. ožujka 2009. Luís Andrés Edo: Anarchist who fought the repressions of Franco's Spain. The Independent (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 4. srpnja 2019. Pristupljeno 1. svibnja 2020.
  10. Hottinger, Arnold. 1976. Spain One Year after Franco. The World Today. 32 (12): 447. ISSN 0043-9134. JSTOR 40394898
  11. Alonso, Alejandro Muñoz. 1986. Golpismo y terrorismo en la transición democrática española. Reis (španjolski) (36): 31. doi:10.2307/40183244. JSTOR 40183244
  12. a b c Fina, Lluis; Hawkesworth, Richard I. Siječanj 1984. Trade unions and collective bargaining in post-Franco Spain (PDF). Labour and Society. International Institute For Labour Studies: International Labour Organisation. 9 (1): 9–14. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 1. svibnja 2020.
  13. a b González, Fernando Nistal. 2013. El PCE: de la clandestinidad a la legalidad. Cuadernos de Pensamiento Político (španjolski) (40): 185. ISSN 1696-8441. JSTOR 23511966
  14. Los abogados laboralistas del despacho de la calle Atocha, historia viva. Atocha Lawyers Foundation (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 15. rujna 2019. Pristupljeno 28. travnja 2020.
  15. Los GRAPO, terroristas germinados en los años 60 – españa. El Mundo (španjolski). 31. svibnja 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. travnja 2020. Pristupljeno 1. svibnja 2020.
  16. Pérez, Jesús María. 2002. 25 años desde la Matanza de Atocha: 1977–2002 [25 years since the Atocha massacre: 1977–2002]. Nuevo Claridad. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. veljače 2012. Pristupljeno 1. svibnja 2020.
  17. a b Markham, James M. 27. siječnja 1977. Madrid, Faced By Strife, Bans Demonstrations. The New York Times (engleski). ISSN 0362-4331. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. veljače 2018. Pristupljeno 1. svibnja 2020.
  18. Dumall, Juancho. 22. siječnja 2017. La matanza de Atocha, el sangriento minuto cero de la democracia [The Atocha massacre, the bloody minute zero of democracy]. El Periódico (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 3. svibnja 2020. Pristupljeno 3. svibnja 2020.
  19. Marco, Jorge; Anderson, Peter. 2016. Legitimacy by Proxy: Searching for a Usable Past through the International Brigades in Spain's Post-Franco Democracy, 1975–2015 (PDF). Journal of Modern European History. 14 (3): 393. doi:10.17104/1611-8944-2016-3-391. ISSN 1611-8944. JSTOR 26266251
  20. Acoca, Miguel. 10. travnja 1977. Spain Ends Ban On Communists After 38 Years. Washington Post (engleski). ISSN 0190-8286. Inačica izvorne stranice arhivirana 2. svibnja 2020. Pristupljeno 2. svibnja 2020.
  21. Olea, Manuel Alonso; Rodríguez-Sañudo, Fermín; Guerrero, Fernando Elorza. 2018. Labour Law in Spain (engleski). Kluwer Law International B.V. ISBN 978-94-035-0184-0
  22. Iglesias, Leyre. 16. prosinca 2018. La última amenaza del único pistolero de la matanza de Atocha que sí cumplió condena [The last threat of the only Atocha massacre gunman who served time]. El Mundo (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 25. ožujka 2020. Pristupljeno 6. svibnja 2020.
  23. a b c Altares, Guillermo. 5. veljače 2016. The night Spain's transition to democracy nearly derailed. El País (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 20. travnja 2020. Pristupljeno 29. travnja 2020.
  24. a b Alarcón, Julio Martín. 22. siječnja 2017. Matanza en Atocha: la sombra de la ultraderecha 40 años después [Atocha Massacre: the extreme right shadow 40 years later]. El Independiente (španjolski). Inačica izvorne stranice arhivirana 26. svibnja 2019. Pristupljeno 7. svibnja 2020.