Oni koji jedu mrtve
Oni koji jedu mrtve
| |
|---|---|
| Autor | Michael Crichton |
| Država | Sjedinjene Američke Države |
| Jezik | engleski |
| Rod (stil, žanr) |
povijesni roman |
| Izdavač | Knopf |
| ISBN broj | 0-394-49400-8 |
Oni koji jedu mrtve: rukopis Ibn Fadlana o njegovim doživljajima s Normanima 922. (kasnije ponovno objavljen kao Trinaesti ratnik kako bi se podudaralo s filmskom adaptacijom), je roman Michaela Crichtona iz 1976. koji govori o Arapskom putniku iz 10. st. koji putuje s grupom Vikinga prema njihovom naselju.
U dodatku Crichton objašnjava kako se roman temelji na dva izvora. Prva tri poglavlja predstavljaju prepričavanje doživljaja Ahmada ibn Fadlana na putu prema sjeveru i njegova zapažanja o Vikinzima (vjerojatno iz današnje Švedske). Ostatak se temelji na staroengleskom epu Beowulf.
Sadržaj[uredi | uredi kôd]
Radnja se odvija u 10. st. gdje Bagdadski kalif šalje svoga poslanika Ahmada ibn Fadlana kralju Podvolških Bugara. Umjesto toga ibn Fadlan biva unovačen od skupine Vikinga kako bi sudjelovao u herojskom podvigu na sjeveru. Njihova skupina zajedno s Ahmadom broji trinaest što je prema vikinškom proroku uvjet za uspjeh. Tamo na sjeveru se sukobljuju s "čudovištima iz magle" ili "wendolima", divljim plemenom (mogućim ostacima Neandertalaca) čiji pripadnici idu u boj noseći na sebi medvjeđe kože.
U romanu postoji više perspektiva, samog autora, brojnih prevoditelja rukopisa tijekom stoljeća te izvornog tvorca ibn Fadlana, kao i njegov opis priča drugih autora. Postoji nekoliko napomena tijekom pripovijedanja na moguće promjene ili pogreške kod prevođenja od strane kasnijih prepisivača. Osjećaj izvornosti poduprt je povremenim fusnotama koje se referiraju na mješavinu stvarnih i izmišljenih izvora.
Izvori i nadahnuće[uredi | uredi kôd]
U pogovoru romana Crichton iznosi nekoliko komentara o njegovom podrijetlu. Crichtonov dobar prijatelj održao je predavanje o "dosadnoj književnosti" u koju je uključio i ep Beowulf s objašnjenjem zašto je on jednostavno nezanimljiv. Nasuprot tome Crichton je tvrdio kako priča nije nezanimljiva te je zapravo jako zanimljivo djelo. Rasprava se intenzivirala do trenutka kada je Crichton izjavio kako će dokazati kako priča može biti zanimljiva ako se prikaže na pravilan način.
Prijem[uredi | uredi kôd]
Književni kritičar New York Timesa nazvao ju je "zabavnom, ali razočaravajućom", dok je kritičar Chicago Tribunea rekako kako je bila "smiješna, očaravajuća i informativna".
Filmska adaptacija[uredi | uredi kôd]
Godine 1979. bila je najavljena filmska adaptacija koju je trebao režirati sam Crichton, što se na kraju nije dogodilo.
Roman je ekraniziran kao Trinaesti ratnik 1999., kojega je režirao John McTiernan. Nakon što je McTiernan otpušten između ostalog i zbog prekoračenja budžeta, Crichton je odradio ponovljena snimanja. Sam Crichton je bio prilično zadovoljan iako je kritika bila podijeljena te je sam film loše prošao u kino blagajnama, zaradivši oko 62 milijuna, nasuprot budžetu od preko 100 milijuna dolara.