Otuđenje od roditelja

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Otuđenje (djeteta) od roditelja je proces i posljedica psihološke manipulacije djeteta, koje pokazuje neopravdani strah, nepoštovanje ili neprijateljstvo prema roditelju i/ili drugim članovima obitelji.[1] To je prepoznatljiv i raširen oblik psihološkog zlostavljanja i nasilja u obitelji nad djetetom i odbačenim članovima obitelj, koje se javlja skoro isključivo u slučajevima rastave ili razvoda (osobito ako je došlo do sudskog postupka)[2], koji potkopava osnovna načela Opće deklaracije o pravima čovjeka i Konvencije o pravima djeteta. Najčešće je uzrok roditelj koji želi isključiti drugog roditelja iz života svog djeteta, ali otuđenju mogu znatno pridonijeti i drugi članovi obitelji ili prijatelji, kao i stručnjaci koji se bave s obitelji (uključujući psihologe, socijalne radnike, odvjetnike i suce).[1][3] To često dovodi do dugoročnog, pa čak i trajnog, otuđenja djeteta od jednog roditelja i drugih članova obitelji[4], te kao veoma neugodno iskustvo iz djetinjstva za posljedicu ima znatno povećani rizik za mentalno i fizičko oboljenje djeteta.


Općenito[uredi VE | uredi]

Prvi je puta opisano 1976. kao "patološko svrstavanje", ova se dinamika odnosi na situaciju kad dijete nerazumno odbija roditelja s kojim ne živi.[5] Richard A. Gardner je 1980. temeljem svoga kliničkog iskustva rada s djecom razvedenih roditelja, uveo pojam sindrom otuđenja od roditelja. Nakon njega drugi istraživači predlažu da se manje pažnje usmjeri na dijagnozu sindroma, a više na, kako je opisano, "otuđeno dijete", te na dinamiku situacije koja je pridonijela otuđenju.[6][7] Iz tog se kuta na otuđenje gleda kao na prekid privrženosti između roditelja i djeteta, a može biti prouzročeno višestrukim faktorima. Ponašanja svih članova obitelji, uključujući i ono otuđenog roditelja, mogu dovesti do obiteljske disfunkcionalnosti i odbacivanja roditelja.[8][9] Preporuča se da se u ocjeni slučajeva otuđenja od roditelja u obzir uzmu svi čimbenici koji su doveli do otuđenja te sve moguće metode izlječenja..[6][10]

Otuđenje od roditelja nema jedinstvenu definiciju i njegovo postojanje, etiologija, karakteristike, a posebno koncept sindrom otuđenja od roditelja, predmet su rasprave. Neke formulacije koncepta naglašavaju ulogu roditelja otuđitelja, nazivajući ga različito, roditeljem programatorom ili "ogorčenim-kaotičnim roditeljem".[5] Recentniji opisi, pod utjecajem istraživanja Kelly i Johnston, predložili su složeniju analizu, kod koje svi članovi obitelji mogu imati utjecaj. Ovaj "sustavno utemeljen" pogled, priznaje da dijete može biti otuđeno od jednog roditelja bez "otuđujučeg" ponašanja drugog roditelja.[5][6] Noviji radovi, npr. Dr Craig Childress (2015) odbacuju naziv "sindrom" te pojavu nazivaju "'otuđenjem od roditelja' koje se temelji na privrženosti". Navodeći brojnu stručnu literaturu kojom potkrijepljuje svoje tvrdnje, pojavu objašnjava kao posljedicu poremećaja privrženosti koji je u djeteta nastao pod utjecajem patogenog roditelja, radi među-generacijskog prijenosa traume, zbog čega taj roditelj s djetetom stvara među-generacijski savez, triangulirajući dijete u sukob s drugim roditeljem i oživljavajući svoju traumu iz djetinjstva kroz lažnu dramu u kojoj su sudionici dijete žrtva – roditelj nasilnik – roditelj zaštitnik. Njegova dijagnostička lista razlikuje se od Gardnerijanske i poziva se na tri glavna simptoma jasno vidljiva u djeteta: potisnuti sustav privrženosti odbačenom roditelju, znaci poremećaja osobnosti koji su vidljivi u djeteta ili fobična anksioznost prema jednom roditelju te fiksirane deluzije, pri čemu se ovo posljednje dvoje u djece ne razvija osim pod utjecajem nekog odrasloga. Kliničari na ovom području (Dr Childress, Dr Baker) smatraju da dijete, osim u slučajevima teškog i dugotrajnog zlostavljanja ili incesta, ne odbacuje jednog roditelja ako nije na to prisiljeno od drugog roditelja i/ili okoline.

Sama pojava se opire logici time što se dijete zapravo vezuje za roditelja koji ga otuđuje (zlostavlja), dok odbacuje roditelja čije je roditeljstvo sasvim primjereno. Posebice i zato što se roditelj otuđitelj i okolini prikazuje kao bolji roditelj, zadovoljan je i naizgled ima s djetetom savršen odnos, dok je odbačeni roditelj nesretan, frustriran i nerijetko se nije u stanju predstaviti u sasvim pozitivnom svjetlu. Ponašanje roditelja koji dijete otuđuje od drugog roditelja može biti svjesno i s namjerom, nesvjesno, ili može odražavati nedostatak svijesti o učinku na dijete. Izravno otuđujuća ponašanja su kad jedan roditelj aktivno podriva drugog roditelja, npr. kad daje uvredljive primjedbe o drugom roditelju, kada djetetu govori da je drugi roditelj uzrok razvoda ili financijskih problema. Neizravno otuđivanje je kad roditelj ne podržava djetetov kontakt s drugim roditeljem ili prešutno prihvaća negativno ponašanje i komentare djeteta prema drugom roditelju.[5][6]

Većina literature o ovoj pojavi, a koja je ocijenjena od drugih stručnjaka, jest u obliku opisa i definicija (tu spadaju radovi objavljeni u znanstvenim i stručnim časopisima, ali ne i knjige jer se knjige ne ocjenjuju na taj način, već kroz recenzije i kritike. Provedena su neka empirijska istraživanja, no kvaliteta ovih istraživanja varira. U tijeku su dalja istraživanja koja provode brojni znanstvenici i stručnjaci na ovom području, a osnovana je i Parental Alienation Study Group. Dr. Clawar i Ms Rivkin [13] izradili su longitudinalnu studiju koja je uključivala 1000 slučajeva. Otklon zbog odabira uzorka problem je u mnogim istraživanjima. Npr., kad se razgovara s otuđenom djecom, velika je vjerojatnost da će ona koja su odabrana za studiju upravo ona koja su najteže otuđena i koja najviše pate. U literaturi ocijenjenoj od drugih stručnjaka, opsežno se navode uvjerenja sudaca, odvjetnika i stručnjaka mentalnog zdravlja. [5]

Prihvaćanje struke[uredi VE | uredi]

Drugostupanjski i viši sudovi diljem svijeta prepoznaju otuđenje od roditelja kao oblik zlostavljanja djece s dugoročnim i štetnim posljedicama za dijete. Neki pravni sustavi, posljednji su Brazil i Meksiko, prepoznaju otuđenje od roditelja kao kazneno djelo.[11] Kod nekih drugih pravnih sustava može doći do obustave alimentacije u slučajevima otuđenja od roditelja. Na primjer, u New Yorku, u slučaju Robert Coull v. Pamela Rottman, br. 2014-01516, 2015 NY App. Div. LEXIS 6611 (2. rujna 2015), kod kojeg su, zbog obrasca otuđujućeg djelovanja majke, ocu bili zapriječeni susreti sa sinom, ukinuta je obveza isplate uzdržavanja za dijete.[12] Neki sudovi u SAD-u pokušali su riješiti problem putem obvezujuće terapije reunifikacije, ali trenutno ne postoji federalni ili državni zakon u SAD-u kojim se regulira slučaj otuđenja od roditelja.[13] Kao rezultat nepovjerenja u vještake psihologe,[14] brojni sudovi zahtijevaju stručnu akreditaciju i status svih osoba koje se pozivaju na pojam otuđenja od roditelja.

Povijest otuđenja od roditelja ukazuje na rastuće priznanje njegova medicinskog statusa. U 1996., Predsjednička radna skupina za nasilje i obitelj Američkog udruženja psihologa (APA) ukazala je na nedostatak podataka koji bi dokazivali sindrom otuđenja od roditelja (PAS), i izrazila dvojbe u vezi s korištenjem te sintagme. Međutim je APA 1. siječnja 2008. objavila priopćenje, navodeći da organizacija nema službeni stav u odnosu na sindrom otuđenja od roditelja (PAS). [15] Rezultati ankete provedene među pravnim i stručnjacima mentalnog zdravlja iz 2009. pokazuju da postoji umjerena podrška prihvaćanju postojanja otuđenja od roditelja. Međutim, i dalje postoje otpori prihvaćanju postojanja sindroma otuđenja od roditelja.[5] William Bernet, u petoj inačici Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje DSM-5, koji je objavljen 2013. godine, založio se za uključivanje poremećaja otuđenja od roditelja kao dijagnoze koja se odnosi na otuđenje od roditelja. Njegova koncepcija odnosi se na otuđenje od roditelja i razne druge opise ponašanja za koja vjeruje da predstavljaju osnovni koncept poremećaja otuđenja od roditelja.[16] Unatoč lobiranju predlagatelja,[17] u prosincu 2012. godine je prijedlog odbijen.[18] Neki su sugerirali da je opća ideja sindroma pokrivena u DSM-5 u blisko povezanoj dijagnozi: "Relacijski problem roditelj-dijete". Npr., djetetova percepcija otuđenog roditelja "može uključivati ​​negativne atribute koje je primilo od drugih, neprijateljstvo prema ili žrtvovanje drugog (roditelja) i neopravdane osjećaje udaljenosti."[19][20]

U anketi Udruge obiteljskih i miriteljskih sudova iz 2010. godine, 98% od 300 ispitanika potvrdno je odgovorilo na pitanje: "Smatrate li da neka djeca zbog manipulaianja jednog roditelja iracionalno i neopravdano odbijaju drugog roditelja?".[21] Međutim, sindrom otuđenja od roditelja ne odnosi se na tu manipulaciju, već na djetetovo odbacivanje roditelja. Američka psihijatrijska udruga i Američka udruga psihologa imaju neutralan pogled prema sindromu otuđenja od roditelja [22] te u 28 država SAD-a PAS ne zadovoljava Frye test za dopustivost na sudu[23]. Međutim, budući da je Frye test suspendiran “Saveznim pravilima dokazivanja” (Federal Rules of Evidence) na Vrhovnom sudu SAD,[24] brojni odvjetnici i sudski vještaci, specijalizirani za razne vrste patologije (uključujući traumu i poremećaje ličnosti te poremećaje privrženosti) tvrde da roditelji ponekad uništavaju odnos djeteta s drugim roditeljem inducirajući u djeteta patologije opisane u DSM-5.

Razlikovanje[uredi VE | uredi]

Realno udaljivanje je fenomen koji se razlikuje od "patološkog otuđenja". Kod prvog se radi o razumljivom odbijanju djeteta da se viđa s roditeljem zlostavljačem, dok se kod drugog radi o otuđenju koje je emocionalno štetno i neopravdano.[6]

Ostali pristupi[uredi VE | uredi]

Neki[25][26][27][28][29][30] su raspravljali o drugačijem pristupu kod teških slučajeva. Taj pristup definira niz psiholoških simptoma kod djeteta, i predlaže psihološko objašnjenje njihova nastanka zbog štetnih roditeljskih postupaka te objašnjava razloge takvog roditeljskog postupanja[25][26][27]. Kod takvog pristupa na fenomen se gleda kao na kombinaciju psiholoških problema, koje psiholozi razumiju i prepoznaju[31]. U skladu s tom teorijskom formulacijom, "patologija tradicionalnog naziva 'otuđenje od roditelja' jest manifestacija već dobro utvrđenih oblika postojećih patologija."[28][31]

Simptomi[uredi VE | uredi]

Nepostojanje privrženosti djeteta roditelju[25]. U odnosu prema roditelju za kojeg drži da je neadekvatan ili zlostavljač, dijete ispoljava "grandioznost, povlaštenost, odsustvo empatije, oholo, drsko ponašanje i deluzijske sustave uvjerenja" [25][27][32] o tome da je roditelj loš ili nasilan.

Dijete je u splittingu, uvjereno je da je jedan roditelj savršeno dobar, a drugi potpuno loš.[26][28][30]

Osim simptoma poremećaja privrženosti i deluzijskih uvjerenja, svaki je od tih kriterija sadržan u DSM-5, bilo za narcisoidni ili granični poremećaj osobnosti.[33][34]

Lažni narativ[uredi VE | uredi]

Roditelj koji je proživio osjećaj neadekvatnosti ili napuštanja u djetinjstvu može te osjećaje ponovno oživjeti pri rastavi ili razvodu. Kao reakciju, taj roditelj može oživjeti[26][28][35][36][37][38][39][40][41][42] lažni narativ vezan uz vlastito djetinjstvo, pri čemu drugi roditelj predstavlja manjkavog ili roditelja zlostavljača, dijete predstavlja žrtvu drugog roditelja, a roditelj koji koristi štetnu roditeljsku praksom predstavlja se kao dobar roditelj koji naizgled pokušava zaštititi svoje dijete.[43] Uloga promatrača, kao što su prijatelji, socijalni radnici, terapeuti, i suci, jest da potvrde deluziju toga roditelja, koju je već djelomično potvrdilo djete koje djeluje kao žrtva[26][31][32][35]. Međutim, u stvarnosti, drugi roditelj nije niti neadekvatan niti zlostavljač, naprotiv, roditelj koji koristi štetnu roditeljsku praksu jest zlostavljač.[26][28][31] Zapravo, roditelj koji strahuje od vlastite neadekvatnost ili napuštanja u stanju je projicirati svoje strahove na drugog roditelja[26] jer "svi mogu jasno vidjeti" da je drugi roditelj taj koji je odbačen, napušten od djeteta i "manjkav" kao roditelj.[27]

Uzrok[uredi VE | uredi]

Roditelj koji koristi štetna roditeljska postupanja pati od graničnog poremećaja osobnosti ili narcisoidnog poremećaja osobnosti, [25][26][27][30][31][43] što je povezano s iskustvom osjećaja neadekvatnosti ili napuštenosti tijekom odrastanja. Taj osjećaj može biti ponovno pokrenuti rastavom ili razvodom, što je uzrok dekompenzacije u deluzije proganjanja.[28][30][43][44][45] Takvi roditelji smatraju da ne moraju slijediti društvene norme pravičnosti,[25][27] oni mogu "učiniti roditelja od svojeg djeteta",[46] "pretjerano vezati djecu uz sebe",[47] "zahtijevati apsolutan i neograničen nadzor nad svojom djecom, uz istodobnu prijetnju odbacivanja",[48] projicirati vlastite strahove na drugog roditelja,[49] napustiti svog/ju supruga/u radi svoje djece,[50] te nakon nekog teškog iskustva oživjeti svoju traumu privrženosti iz djetinjstva.[51]

Mehanizam[uredi VE | uredi]

Tehnike štetnog roditeljstva mogu biti suptilne i "izvorne".[25][26][43] Roditelj može triangulirati dijete u bračni sukob[52] potičući dijete čak i na manje pritužbe o drugom roditelju, a zatim "ih oduševljeno vrednovati". Time se djetetu signalizira da je drugi roditelj opasan[27][53] i neosjetljiv.[27][53] Poticanjem djeteta na prituživanje, dijete se manipulativno postavlja u ulogu žrtve, a da toga nije svjesno,[30][53] što roditelju omogućuje zauzimanje zaštitničke uloge, čime drugog roditelja postavlja u ulogu "neadekvatnog" roditelja. Pri tome se promatračima ne ostavlja ni traga o onomu što se dogodilo – oni samo vide dijete koje djeluje kao "žrtva"[27][31][32]. Tijekom vremena, kombinirani učinci odrastanja uz otuđujućeg roditelja, uz spomenuti proces kritiziranja[27], te uz odrastanje odvojeno od odbačenog roditelja, kao rezultat fokusiranja na negativnosti o drugom roditelju dovesti će dijete do odbacivanja drugog roditelja kao manjkavog. Roditelj također može kombinirati laži[27], poluistine[53], i pretjerivanja[27], posebno ona koje dijete nije u mogućnosti potvrditi ili ona gdje se točan dio poluistine može lako provjeriti[54]. Kao rezultat poticanja da djeluje kao sudac odbačenom roditelju,[27] dijete se osjeća superiorno u odnosu na odbačenog roditelja, što dovodi do simptoma grandioznosti, povlaštenosti i ohole arogancije. To hrani deluziju roditelja da zapravo štiti dijete od neadekvatnog roditelja.[31] Potom i dijete počinje prihvaćati takvu deluziju.[26][27][32] Budući da su dijete i roditelji iz različitih generacija, naziv za to je perverzni trokut,[55][56] koji je dodatno zakompliciran stopljenošću (konfluencijom),[29][57][58][59][60] a situaciju još dodatno pogoršava to što član perverznog trokuta ima poremećaj osobnosti,[25][26][27][31]. Vrhunac je dinamika splittinga u roditelja s poremećajem osobnosti, koja zahtijeva da bivši supružnik postane i bivši roditelj djeteta.[28] Konačno, dijete može biti zavedeno u krivo tumačenje tuge koju proživljava zbog gubitka roditelja kao bol koja znači da je odbačeni roditelj zlostavljač, budući da se ta bol većinom javlja u prisustvu odbačenog roditelja.[30]

Gubitak privrženosti prema roditelju je rijedak u djece[uredi VE | uredi]

Gubitak privrženosti prema odbačenom roditelju rijetko se viđa [26][30][61][62] iako do njega može doći kao posljedica seksualnog zlostavljanja, fizičkog zlostavljanja ili zloporabe droga.[26] Međutim, u takvim slučajevima nisu prisutni drugi simptomi, npr. deluzijska uvjerenja o odbačenom roditelju kao zlostavljaču i neadekvatnoj osobi.[28]

Liječenje[uredi VE | uredi]

Uspjeh u vraćanju privrženosti djeteta roditelju ovisi ponajprije o zaštiti dijeteta od štetnog roditeljstva.[26][31] Studije upućuju na to da dijete ovu zaštitu ne doživljava traumatično.[31][63]

Prema izvješću,[29] kad postoje simptomi, strukturirana intervencija je učinkovitija od tradicionalnog savjetovanja. Strukturirani intervencija uključuje:

  • razvijanje kritičkog razmišljanja u cilju prevladavanja odbijanja i dinamike stopljenosti (konfluencije),
  • vraćanje djeteta na njegovo mjesto u obiteljskoj hijerarhiji,
  • rješavanje obiteljskog sustava,
  • privremena zaštita djeteta od loših roditeljskih ponašanja roditelja s kojim je stopljeno.

Tradicionalno savjetovanje koje se temelji na terapeutskom savezu podložno je:

  • dugotrajnosti, zbog nedostatka odrednica i rasporeda,
  • roditeljsko sabotiranje terapije kojem je cilj neuspjeh terapije,
  • stvaranju ekskluzivnog fokusa na djetetove osjećaje i pritužbe, čime se isključuje rješavanje problema obiteljskog sustava,
  • nedjelotvornost roditelja koji se ispričava zbog izmišljenih, pretjeranih, ili iskrivljenih pritužbi.

Razlikovanje[uredi VE | uredi]

Ova vrsta štetnog roditeljstva razlikuje se od Sindroma otuđenja od roditelja, što je predloženi sindrom definiran skupom osam pokazatelja, čime se razlikuje u odnosu na gore navedene simptome.[64]

Posljedice[uredi VE | uredi]

Ako je ovo teorijska formulacija ispravna, i ako dijete ispoljava ovaj skup simptoma, posljedica je to štetnih roditeljskih postupaka, a ako nisu predložene druge teorijske formulacije za taj skup simptoma, onda se smatra da dijete koje ispoljava ove simptome potpada u područje zaštite djeteta. Radi se o relevantnom DSM-5 dijagnostičkom kodu V995.51, Psihičko zlostavljanje djeteta, što nameće obvezu zaštite djeteta.[25][26][27][28][31][32][65][66][67][68][69][70][71][72][73][74][75]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Warshak, R. A. (2010). Otrov razvoda: Zaštita odnosa između roditelja i djeteta od osvetoljubivog bivšeg partnera. New York: Harper Collins.
  2. Baker, AJL (2014). The High-Conflict Custody Battle: Protect Yourself and Your Kids from a Toxic Divorce, False Accusations, and Parental Alienation, Oakland, USA: New Harbinger ISBN 9781626250734
  3. Warshak, R.A. (2015). "Parental Alienation: Overview, Management, Intervention, and Practice Tips.". Journal of the American Academy of Matrimonial Lawyers pristupljeno 26. prosinca 2015
  4. Baker, Amy, J.L. (2007). Adult Children of Parental Alienation: Breaking the Ties that Bind, W.W. Norton & Co. ISBN 978-0393705195
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 Bow, JN (2009). "Examining Parental Alienation in Child Custody Cases: A Survey of Mental Health and Legal Professionals". The American Journal of Family Therapy 37 (2): 127–145
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Bala, N (2007). "Alienated Children and Parental Separation: Legal Responses from Canada's Family Courts". Queens Law Journal 33: 79–138
  7. Jaffe, PG (2002). Child Custody & Domestic Violence, str. 52–54, SAGE Publications ISBN 978-0-7619-1826-4
  8. Ackerman MJ (2001). Clinician's guide to child custody evaluations, str. 73–82, New York: Wiley ISBN 0-471-39260-X
  9. Waldron, KH (1996). "Understanding and Collaboratively Treating Parental Alienation Syndrome". American Journal of Family Law 10: 121–133
  10. Sparta, SN (2006). Forensic Mental Health Assessment of Children and Adolescents, str. 83, 219–221, Oxford University Press ISBN 978-0-19-514584-7
  11. Pagers, Parental Alienation Awareness Association.
  12. Denney, Andrew. "Father Not Obligated to Pay Child Support, Panel Finds", New York Law Journal, objavljeno 9. rujna 2015
  13. [1], "Should Parental Alienation Be A Crime?" - Wallin & Klarich Family Law
  14. See Margaret A. Hagen, Whores of the Court.
  15. Statement on Parental Alienation Syndrome pristupljeno 25. studenoga 2015.
  16. Bernet, W (2008). "Parental Alienation Disorder and DSM-V". The American Journal of Family Therapy 36 (5): 349–366
  17. Rotstein, Gary. "Mental health professionals getting update on definitions", Pittsburgh Post-Gazette, objavljeno 15. veljače 2010. pristupljeno 2. ožujka 2010.
  18. American Psychiatric Association Board of Trustees Approves DSM-5-Diagnostic manual passes major milestone before May 2013 publication. American Psychiatric Association (1. prosinca 2012)
  19. Kay, B. (2013). Barbara Kay: Teaching children to hate the ex. National Post, May 23, 2013.
  20. Franklin, R. (2013). Limited Definition of parental alienation syndrome included in the DSM-V. National Parent's Organization, May 26, 2013.
  21. Lorandos, D., W. Bernet and S.R. Sauber (2013). Overview of Parental Alienation. In Lorandos, D., W. Bernet and S.R. Sauber (2013) Parental alienation. The Handbook for Mental Health and Legal Professionals. Charles C Thomas, Springfield.
  22. 'Parental Alienation, DSM-5, and ICD-11: Response to Critics' William Bernet, MD and Amy J. L. Baker, PhD (2013)
  23. Giannelli, supra note 205, at 1228 & n.241 (listing 22 jurisdictions that have adopted various forms of the Rules); Lacey, supra note 205, at 257 n.6 ("The Rules are now in effect in over twenty American jurisdictions.... Frye may soon become a minority view.")
  24. Daubert v. Merrell Dow Pharmaceuticals, Inc., 113 S. Ct. 2786, 2792- 93 (1993)
  25. 25,0 25,1 25,2 25,3 25,4 25,5 25,6 25,7 25,8 Parental Alienation Syndrome: Researchers Say the Struggle is Real pristupljeno 29. kolovoza 2015.
  26. 26,00 26,01 26,02 26,03 26,04 26,05 26,06 26,07 26,08 26,09 26,10 26,11 26,12 26,13 26,14 PARENT ALIENATION What happens when ex-spouses wage war with children on the front line pristupljeno 29. kolovoza 2015.
  27. 27,00 27,01 27,02 27,03 27,04 27,05 27,06 27,07 27,08 27,09 27,10 27,11 27,12 27,13 27,14 27,15 Tales of parental alienation and a collapsing legal system pristupljeno 29. kolovoza 2015
  28. 28,0 28,1 28,2 28,3 28,4 28,5 28,6 28,7 28,8 Parental Alienation, Interview with Craig Childress pristupljeno 3. listopada 2015.
  29. 29,0 29,1 29,2 Structured intervention trumps therapy in child estrangement cases pristupljeno 2. studenoga 2015.
  30. 30,0 30,1 30,2 30,3 30,4 30,5 30,6 Narcissism and Parental Alienation Syndrome pristupljeno 8. studenoga 2015.
  31. 31,00 31,01 31,02 31,03 31,04 31,05 31,06 31,07 31,08 31,09 31,10 The Controversial Therapy That’s Shaping Custody Battles pristupljeno 13. rujna 2015.
  32. 32,0 32,1 32,2 32,3 32,4 Parental Alienation Syndrome Isn’t in the DSM Yet, but It’s in Plenty of Arguments pristupljeno 3. listopada 2015.
  33. Narcissistic Personality Disorder pristupljeno 29. kolovoza 2015
  34. Borderline Personality Disorder pristupljeno 29. kolovoza 2015
  35. 35,0 35,1 Pearlman, Laurie (2005). "Clinical Applications of the Attachment Framework: Relational Treatment of Complex Trauma". Journal of Traumatic Stress 18: 449–459
  36. Levy, Michael (1998). "A Helpful Way to Conceptualize and Understand Reenactments". The Journal of Psychotherapy Practice and Research 7 (3): 227–235
  37. Benjamin Sadock PhD. Kaplan & Sadock's Concise Textbook of Clinical Psychiatry, str. 216, LWWW ISBN 978-0781787468
  38. van der Kolk, B.A. (1987). "The psychological consequences of overwhelming life experiences". Psychological Trauma 7 (3): 5
  39. van der Kolk, B.A. (2005). "Developmental Trauma Disorder: Towards a rational diagnosis for children with complex trauma histories.". Psychiatric Annals 35 (5): 401–408
  40. It's Time for a Relationship Audit: When you know yourelf you will know what to do differently next time. pristupljeno 22. rujna 2015.
  41. Reyes, Gilbert (2000). The Encyclopedia of Psychological Trauma, str. 0, Wiley ISBN 978-0470110065
  42. The compulsion to repeat the trauma pristupljeno 5. prosinca 2015
  43. 43,0 43,1 43,2 43,3 Barbara Jo Fidler. Children Who Resist Postseparation Parental Contact: A Differential Approach for Legal and Mental Health Professionals, str. 30, Oxford University Press ISBN 978-0199895496
  44. Theodore Million (2011). Disorders of Personality:Introducing a DSM / ICD Spectrum from Normal to Abnormal 3rd Edition, str. 407–408, Wiley ISBN 978-0470040935
  45. James Masterson, M.D. (1981). The Narcissistic and Borderline Disorders: An Integrated Developmental Approach, str. 38, Routledge ISBN 978-0876302927
  46. John M. Oldham. The American Psychiatric Publishing Textbook of Personality Disorders, str. 364, American Psychiatric Pub ISBN 978-1412989008
  47. John M. Oldham. The American Psychiatric Publishing Textbook of Personality Disorders, str. 364, American Psychiatric Pub ISBN 978-1412989008
  48. John M. Oldham. The American Psychiatric Publishing Textbook of Personality Disorders, str. 364, American Psychiatric Pub ISBN 978-1412989008
  49. John M. Oldham. The American Psychiatric Publishing Textbook of Personality Disorders, str. 364, American Psychiatric Pub ISBN 978-1412989008
  50. John M. Oldham. The American Psychiatric Publishing Textbook of Personality Disorders, str. 364, American Psychiatric Pub ISBN 978-1412989008
  51. John M. Oldham. The American Psychiatric Publishing Textbook of Personality Disorders, str. 364, American Psychiatric Pub ISBN 978-1412989008
  52. Jail time for parental alienation not in best interests of children pristupljeno 29. rujna 2015.
  53. 53,0 53,1 53,2 53,3 Surviving Parental Alienation, Part 2: The parental alienation tipping point pristupljeno 3. listopada 2015.
  54. (2014) Coparenting with a Toxic Ex, str. 85–86, New Harbinger Publications ISBN 978-1608829583
  55. Linda Gottlieb. THE PARENTAL ALIENATION SYNDROME: A Family Therapy and Collaborative Systems Approach to Amelioration, str. 4,87,180,214,222,249,254,258,259, Charles C Thomas ISBN 978-0398087364
  56. Amy J. L. Baker PhD. WORKING WITH ALIENATED FAMILIES A Clinical Guidebook, str. 200, 230,238, Routeledge ISBN 978-0415518031
  57. Mark Goldstein. Handbook of Child Custody, str. 186, 194, 267, Springer ISBN 978-3319139418
  58. Parent-Child Reunification After Alienation: Strategies to Reunite Alienated Parents and Their Children pristupljeno 3. listopada 2015.
  59. Baker, A.J.L.. Adult Children of Parental Alienation Syndrome: Breaking the Ties That Bind, W. W. Norton & Company ISBN 978-0393705195
  60. Philip A. Cowan. Family, Self, and Society: Toward A New Agenda for Family Research, str. 206, Routledge ISBN 978-0805809992
  61. Amy J. L. Baker PhD. BONDED To the Abuser : How Victims Make Sense of CHILDHOOD Abuse, str. 143, Rowman & Littlefield Publishers ISBN 978-1-4422-3690-5
  62. Bonded to the Abuser: How Victims Make Sense of Childhood Abuse pristupljeno 30. rujna 2015.
  63. Recent Advances in Understanding Parental Alienation: Implications of Parental Alienation Research for Family-Based Intervention pristupljeno 13. rujna 2015.
  64. Parental Alienation Syndrome - The parent/child disconnect pristupljeno 29. kolovoza 2015
  65. PAAO - Raising Awareness of Parental Alienation and Hostile Aggressive Parenting pristupljeno 25. travnja 2015.
  66. The Impact on Parental Alienation on Children: Undermining Loving Parent-Child Relationships as Child Maltreatment pristupljeno 12. rujna 2015.
  67. Six Peer Reviewed Studies Show that Parental Alienation is Child Abuse pristupljeno 11. prosinca 2015
  68. Baker, Amy (2014). "Parental alienation as a form of psychological maltreatment: Review of theory and research". MALTRATTAMENTO E ABUSO ALL’INFANZIA 13: 37–55
  69. Barbara Jo Fidler. Children Who Resist Postseparation Parental Contact: A Differential Approach for Legal and Mental Health Professionals, str. 251, Oxford University Press ISBN 978-0199895496
  70. Childhood Psychological Abuse as Harmful as Sexual or Physical Abuse. The American Psychological Association (8. listopada 2014.)
  71. DSM 5 and Child Abuse and Neglect pristupljeno 12. rujna 2015.
  72. Family Justice: the operation of family courts pristupljeno 3. listopada 2015.
  73. NGO lifts lid off child abuse horror stats pristupljeno 12. studenoga 2015.
  74. Different types of child abuse: Similar consequences pristupljeno 11. prosinca 2015.
  75. Is Emotional Abuse as Harmful as Physical and Sexual Abuse? pristupljeno 11. prosinca 2015.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Otrov razvoda: Zaštita odnosa između roditelja i djeteta od osvetoljubivog bivšeg partnera, od Richard Warshak (2010, dopunjeno izdanje ISBN 978-953-220-771-2)
  • Co-parenting with a Toxic Ex: What to Do When Your Ex-Spouse Tries to Turn the Kids Against You (2014) by Amy J. L. Baker and Paul R Fine
  • Parental Alienation, DSM-5, and ICD-11, by William Bernet (Author, Editor) (2010)
  • Adult Children of Parental Alienation Syndrome: Breaking the Ties That Bind by Amy J. L. Baker
  • Brainwashing Children by John Thomas Steinbeck (2011)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]