Paul Willis

Izvor: Wikipedija

Paul Willis (Birmingham, 1950.) je britanski društveni znanstvenik poznat po svom radu u sociologiji i kulturnim istraživanjima. Paul Willisov rad je čitan u područjima sociologije, antropologije i edukacije, njegov rad naglašava kulturu potrošača, socijalizacije, glazbe i popularne kulture. Rođen je u Wolverhamptonu[1] i završio Sveučilište u Cambridgeu i Sveučilište u Birminghamu. Radio je u Centru za suvremene kulturne studije i zatim na Sveučilištu u Wolverhamptonu. Bio je profesor socijalne/kulturne etnografije na Sveučilištu Keele. Na jesen 2010. godine, napustio je Sveučilište Keele i sada je profesor na Sveučilištu Princeton.

Pozadina[uredi | uredi kôd]

Rad Paula Willisa uglavnom je fokusiran, ali ne isključivo, na etnografsko proučavanje živih kulturnih oblika u širokom rasponu konteksta. Od jako strukturiranih do slabo strukturiranog konteksta, Willis proučava kako korištenje `neformalne kulturne proizvodnje` pomaže u stvaranju i izgradnji kulturnog svijeta `odozdo`.[2]

Obučen za književnu kritiku na Cambridgeu,[2] Paul Willis je dobio svoju PhD nagradu 1972. godine od Centra za suvremene kulturne studije u Birminghamu gdje je ostao znanstveni savjetnik do 1972. godine. Izdao je članak na 9. Simpoziju Nacionalne devijantne konferencije u siječnju 1972. godine pod naslovom 'Subkultura motocikala'.[3] Tijekom 1980-tih Willis je služio kao savjetnik za mlade za Wolverhamptonsko vijeće u Engleskoj Midlands. Tamo je izradio The Youth Review (objavljeno od strane vijeća i Ashgate) koji je formirao temelje za politiku mladih i za formiranje demokratski izabranog vijeća mladih, koji i dalje funkcioniraju. Tijekom 1990-tih bio je voditelj Odjela za medije, komunikacije i kulturnih studija, a zatim član grupe profesora na Sveučilištu u Wolverhamptonu. Godine 2000. Willis je suosnivač časopisa Sage, etnografija (časopis)|etnografija . Willis je 2003. godine zaposlen kao voditelj profesora društvene i kulturne etnografije na Sveučilištu Keele.

Nedavno je Paul Willis postao predavač s titulom profesora na Odjelu sociologije na Sveučilištu Princeton,[4] održavajući Clifford Geertz Komemorativna predavanja na Princetonu 2011. godine.[5] Osim toga, osnivač i urednik je međunarodnog časopisa Ethnography of Sage Publishing.[6] Na Princetonu predaje seminare za mlađe i starije osobe na području istraživačkih metoda, sociologija posla, isto kao i potrebne kolegije za koncentratore, "Tvrdnje i dokazi u sociologiji."[7] Objavio je mnoge članke vezane uz posao, kulturu, edukaciju i metode. Među mnogim njegovim djelima se nalaze i Learning to Labour: How Working Class Kids Get Working Class Jobs i The Ethnographic Imagination.

Poznati radovi[uredi | uredi kôd]

Paul Willis je najviše poznat po svojim bogatim etnografskim studijima kulture mlade radne klase. Willis je istaknuti član slavnog Birmingham Centra za suvremene kulturne studije, a zajednički je urednih časopisa Ethnography. Njegova najpoznatija djela su Learning to Labour, Profane Culture, i The Ethnographic Imagination. Williove studije razvijale su na raznim terenskim iskustvima dobivenih od običnih ljudi.

U 'Learning to Labour', Willis proveo je duboku etnografiju na skupini radne klase u gradu u West Midlands poznatom po nazivu 'Hammertown'. Objavljeno 1975. godine, Learning To Labour je postao standard u području sociologije i prikazuje relevantnost klase u kognitivnim i simboličkim dimenzijama. U ovoj knjizi, Willis provodi niz intervjua i promatranja unutar škole, s ciljem da otkrije kako i zašto djeca radne klase dobivaju poslove radne klase. Williovi surovi intervjui s 'buntovnim' studentima sugerira da ova protu-školska kultura otpora i vlasti ima snažnu sličnost s kulturom koju se može naći na industrijskim radnim mjestima, ironično na istom mjestu na koje su 'buntovnici' krenuli.[8] Willis naglašava da strukturni uvjeti ograničavaju simbolički rad na rigorozne granice, točnije stalno pokretna, nepopustljiva struktura 'klase'. Willis navodi da je simbolički otpor kratkotrajan, ali ipak, može se favorizirati, ali i potkopati uz pomoć strukturnih uvjeta koji mogu uključivati javnu politiku.[2]

Willis navodi da je motiv njegovog etnografskog snimanja života bilo pokazati oblike humanističke kreativnost, a to je i danas slučaj. "Kao humanist, pokušavam napraviti terorizirani humanizam koji će uvijek čuvati neke elemente kreativnosti."[9]

Knjige i literatura[uredi | uredi kôd]

  • Learning to Labour in New Times, (uređeno uz pomoć Nadine Dolby i Greg Dimitriadis). New York: Routledge, 2004, ISBN 0415948541
  • The Ethnographic Imagination, Cambridge: Polity, 2000
  • Nuevas Perspectivas Criticas en Educacion. (uređeno u suradnji s M Castells) et al. Barcelona: Paidós Educador, 1994
  • Moving Culture, London: Gulbenkian Foundation, 1990
  • Common Culture (s S Jones, J Canaan i G Hurd). Milton Keynes: Open University, Press 1990, reprinted 1994 & 1996
  • The Youth Review (s A Bekenn, T Ellis i D Whitt). Aldershot: Gower, 1988
  • The Social Condition of Young People in Wolverhampton in 1984 (s A Bekenn, T Ellis i D Whitt). Wolverhampton: Wolverhampton Borough Council, 1985
  • Learning to Labour|Learning to Labor: How Working Class Kids Get Working Class Jobs Stanley Aronowitz (Introduction), Columbia University Press, 1977, ISBN 0231053576
  • Profane Culture, London: Routledge & Kegan Paul, 1978
  • Marvel of Nature

Kritike Willisovog rada[uredi | uredi kôd]

Joan McFarland tvrdi u Britanskom časopisu o sociologiji da u mnogim Willisovim radovima, pa čak i u Learning to Labor, zaključci i mišljenja dolaze s muškog stajališta. Ona navodi da je važno naglasiti nezaposlenost kao glavni oblik nejednakosti, kao što mnogi njegovi radovi prikazuju, njegova muška orijentacija ima efekt marginaliziranja i pogrešnog predstavljanja interesa žena.[10] Isto tako navodi da Willisove preporuke su u jednu ruku anakronističke i previše klasne orijentacije. McFarland konstatira "Dok bi klasa trebala biti središnja analiza nezaposlenosti, važno je naglasiti da su rod i rasa (razvrstavanje ljudi)|rasa isto tako središnji problemi kada se raspravlja o ovoj temi".

Ostali argumenti sugeriraju da Willisov rad trpi od dvije bitne pogreške: esencijalizam i dualizam (filozofija uma)[11]

Međutim, Willis drugačije interpretira svoj rad. Godine 2003., u jednom intervjuu, Willis navodi "Vidim "Learning to Labour“ - i moj najnoviji rad – kao studije o kulturnoj proizvodnji značenja u svakodnevnom životu. U tom pogledu, uvijek se osjećam gurnut u sociološku jaknu kada ljudi uzmu rezultate mojih radova u smislu otpora ili anomije, jer je moja točka gledališta opća proizvodnja značenja unutar konteksta."[9]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Willis, Paul. 1984. Youth Unemployment-A New Social State. New Society. 67: 475. Pristupljeno 9. kolovoza 2015.
  2. a b c Sassateli, Roberta. Marco Santoro, Paul Willils. "An Interview With Paul Willis: Commodification, Resistance, and Reproduction." European Journal of Social Theory 2009 12: 265. DOI:10.1177/1368431009106205 . Sage Publications. http://www.sagepublications.com
  3. Taylor, L. & Taylor, I. (eds) (1972) Politics and Deviance, Harmondsworth: Penguin pg.213
  4. http://press.princeton.edu/titles/10358.html
  5. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. ožujka 2017. Pristupljeno 21. svibnja 2017. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  6. https://us.sagepub.com/en-us/nam/journal/ethnography
  7. Prof Paul Willis
  8. Hechter, Michael. Christine Horne. Theories of Social Order: Paul Willis Learning to Labor. Stanford, California: the Board of Trustees of the Leland Stanford Junior University, 2009.
  9. a b Kleijer, Henk. Ger Tillekens. "Twenty-five years of Learning to Labour-Looking back at British cultural studies with Paul Willis". Soundscapes.info. 5 February 2003. http://www.icce.rug.nl/~soundscapes/VOLUME05/Paul_WillisUK.shtmlArhivirana inačica izvorne stranice od 22. studenoga 2017. (Wayback Machine)
  10. McFarland, Joan. Cole, Mike. "An Englishman’s Home Is His Castle? A Response to Paul Willis’s Unemployment: The Final Inequality." British Journal of Sociology of Education, Vol. 9, No. 2 (1988), pp. 199-203. Taylor & Francis, Ltd. http://www.jstor.org/stable/1393034
  11. Walker, J.C. "Romanticising Resistance, Romanticising Culture: Problems in Willis’s Theory of Cultural Production" British Journal of Sociology of Education, Vol. 7 No. 1 (1986), pp 59-80. Taylor & Francis, Ltd. http://www.jstor.org/stable/1392779