Pedagogija obespravljenih

Izvor: Wikipedija

Pedagogija obespravljenih (Portuguese: Pedagogia do Oprimido)(English: Pedagogy of the Oppressed), knjiga brazilskog nastavnika Paula Freire, predlaže pedagogiju s novom vezom između učitelja, studenta i društva. Prvi put je objavljena na portugalskom jeziku 1968. godine, te ju je na engleski jezik prevela Myra Ramos i objavila 1970. godine.[1] Knjiga se smatra jednom od temeljnih tekstova o kritičkoj pedagogiji.

Posvećena potlačenim te temeljena na osobnim iskustvima pomaganju brazilskim odraslima da čitaju i pišu, Freire uključuje detaljnu analizu Marksističke klase u istraživanju poveznice između kolonizatora i koloniziranih.

U knjizi Freire naziva tradicionalnu pedagogiju "bankarskim modelom obrazovanja" jer se student tretira kao prazna posuda koja se treba ispuniti znanjima, poput kasice prasice. Međutim, on tvrdi da pedagogija smatra učenika kao suvlasnika znanja.

Knjiga se prodala u preko 750.000 primjeraka širom svijeta.[2]

Sažetak[uredi | uredi kôd]

Prevedena u više jezika, većina izdanja knjige Pedagogy of the Oppressed sadrži barem jedan uvodna riječ/prolog, predgovor i četiri poglavlja.

Prvo poglavlje ispituje kako se potlačivanje opravdava i kako se reproducira kroz zajednički proces između "potlačivača" i "potlačivanog" (engl. Oppressors–oppressed distinction). Proučavajući kako moć između kolonizatora i koloniziranih ostaje relativno uravnotežena, Freire priznaje da se slabiji u društvu mogu bojati slobode. Piše, "Sloboda se dobiva osvajanjem, a ne poklanjanjem. Mora ju se tražiti konstantno i odgovorno. Sloboda nije ideal se nalazi izvan čovjeka; niti je idea koja potaje mit. Ona je više neophodan uvjet za potragu za čovjekovim završetkom."[3] Prema Freiru, sloboda je rezultat praksisa - informirane radnje - onda kada je ostvarena ravnoteža između teorije i prakse.

Drugo poglavlje ispituje "bankarski" pristup obrazovanju - metafora koju je Freire koristio koja govori kako se studenti smatraju praznim bankovnim računima koji bi trebali ostati otvoreni za uplate koje vrše učitelji. Freire odbija takav "bankarski" pristup, tvrdeći da rezultira dehumanizacijom i studenata i učitelja. Kao dodatak tome, tvrdi da bankarski pristup stimulira tiranske stavove i običaje u društvu. Umjesto toga, Freire zagovara posrednički, zajednički pristup obrazovanju koji ohrabruje sustvaranje znanja. Prema Freirei, takav "autentičan" pristup obrazovanju mora omogućiti ljudima da budu svjesni svoje nepotpunjenosti te da teže da budu potpunija osoba. Taj pristup korištenja obrazovanja kao način za svjesnim oblikovanjem osobe i društva se zove kritička svijest, izraz koji je Freire stvorio.

Treće poglavlje diskutira ideju koja tvrdi da "pričanjem istinite riječi znači transformirati svijet".[4] Freire je razvio upotrebu termina limitirana situacija s obzirom na dimenzije ljudskog praksisa. To je u skladu s upotrebom riječi/ideja koju je koristio Álvaro Vieira Pinto u svojem radu "Consciência e Realidade Nacional", koji je Freire tvrdi "koristi koncpet bez pesimističnog lika kojeg možemo naći u Jaspersu" (BIlješka 15, Poglavlje 3), u referenci prema pojmu Karla Jaspersa u vezi s Grenzsituationen.

Posljednje poglavlje predlaže dijalogiku kao instument za oslobođenje koloniziranih, kroz korištenje surađivanja, jedinstva, organizacije i kulturalne sinteze (prelaženje preko problema u društvu u svrhu oslobođivanja ljudskih bića). To je suprotno antidijalogici, koja koristi osvajanje, manipulaciju, kulturnu invaziju, te koncept podijeli pa vladaj. Freire sugerira da je populistički dijalog nužan za revoluciju; da ometani dijalog dehumanizira i podržava status quo. To je tek jedan od primjera dihotomija koje Freire identificira u knjizi; ostali uključuju dihotomoiju između učenika i učitelja, te dihotomiju između kolonizatora i koloniziranih.

Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

Od objavljivanja engleskog izdanja 1970. godine, Pedagogija obespravljenih je uvelike prihvaćena američkim programima obručavanja učitelja. U istraživanju provedeno 2003. godine David Steiner i Susan Rozen ustvrđeno je Pedagogija obespravljenih često namijenjena vrhunskim školama.[5]

Utjecaj[uredi | uredi kôd]

Na djelo su veliki utjecaj imali Frantz Fanon i Karl Marx. Jedna od Freireovih izjava je da "ne postoji, niti je ikada postojala, obrazovna praksa u nultom prostoru - neutralnom u smislu posvećenosti pretežno apstraktnim, nematerijalnim idejama."[6]

Donaldo Macedo, bivši Freireov kolega i profesor na bostonskom sveučilištu Massachusetts Institute of Technology, naziva Pedagogiju obespravljenih revolucionarnim uratkom, te ljudi u totalitarnim državama riskiraju kaznu čitajući ju.[7] Prilikom južnoafričke borbe protiv Apartheida, ad-hoc primjerci Pedagogije obespravljenih su bili podijeljeni u tajnosti kao dio "ideološkog oružja" raznih revolucionarnih grupa kao što je Black Consciousness Movement. U 70-ima i 80-ima prošlog stoljeća knjiga je bila zabranjena i čuvana tajnom.[8]

Prihvaćenost[uredi | uredi kôd]

U svom članku za konzervativni njujorški list City Journal, Sol Stern tvrdi da Pedagogija obespravljenih tradicionalne zapadnjačke obrazovne strukture (npr. Rousseau, John Dewey, ili Maria Montessori) i ne sadrži praktički sve informacije koje se obično nalaze u tradicionalnom nastavničkom obrazovanju (npr. nema diskusije kurikuluma, testiranja, ili učenje primjereno dobi). Upravo suprotno, Freire odbija tradicionalno obrazovanje kao "službeno znanje" kojem je cilj tlačiti.[9]

Stern također tvrdi da nasljednici Freireovih ideja podrazumjevaju da budući da je obrazovanje političko, "ljevičarski učitelji matematike koji brinu o potlačenima imaju pravo, zapravo dužnost, koristiti pedagogiju koju, u Freireovim riječima 'ne skriva - već zapravo, zagovara - svoj vlastiti politički karakter.'"[10]

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ "About Pedagogy of the Opressed". pedagogyoftheoppressed.com (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 12. listopada 2011. Pristupljeno 25. svibnja 2018.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  2. ↑ Izdavačev predgovor u knjizi "Pedagogy of the Oppressed (Freire, 2000.)"
  3. ↑ Freire, Paulo. 2000. Pedagogy of the oppressed (engleski) 30th anniversary ed izdanje. Continuum. New York. str. 47. ISBN 9780826412768 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  4. ↑ Freire, Paulo. 2000. Pedagogy of the oppressed (engleski) 30th anniversary ed izdanje. Continuum. New York. str. 87. ISBN 9780826412768 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  5. ↑ Skewed Perspective - Education Next. Education Next (engleski). 20. listopada 2009. Pristupljeno 27. svibnja 2018.
  6. ↑ Paulo Freire. Pedagogy of Hope: Reliving Pedagogy of the Oppressed. Bloomsbury. New York. str. 67
  7. ↑ Freire, Paulo. 2000. Pedagogy of the oppressed (engleski) 30th anniversary ed izdanje. Continuum. New York. str. 16. ISBN 9780826412768 |edition= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  8. ↑ Archie Dick (2010) "Librarians and Readers in the South African Anti-Apartheid Struggle", javno predavanje u Tampere Main Library, 19. kolovoz 2010.
  9. ↑ Sol Stern, Sol. 2009. Pedagogy of the Oppressor. City Journal (engleski). Pristupljeno 27. svibnja 2018.
  10. ↑ Sol Stern, Sol. 2006. The Ed Schools' Latest - and Worst - Humbug. City Journal (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 28. svibnja 2018. Pristupljeno 27. svibnja 2018.

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

  • Freire, Paulo. Pedagogy of the Oppressed. New York: Continuum, 2007.
  • Freire, Paulo. Pedagogy of the Oppressed, 30th Anniversary ed. New York: Continuum, 2006.
  • Rich Gibson, The Frozen Dialectics of Paulo Freire, in NeoLiberalism and Education Reform, Hampton Press, 2006.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Pedagogija_obespravljenih&oldid=6891370"