Prijeđi na sadržaj

Pokolj u Erdutu

Izvor: Wikipedija
Erdut na zemljovidu Hrvatske
Erdut
Erdut
Erdut na karti Hrvatske

Nakon što su Erdut nasilno preuzeli JNA i Srpska dobrovoljačka garda,[1] poznatiji kao Arkanovci, te ga pripojili Republici Srpskoj Krajini tijekom Domovinskog rata, Hrvati, nesrpski stanovnici i Srbi vjerni Hrvatskoj su ili protjerani ili ubijeni, dok su pobunjeni Srbi naselili prazna sela u okolici.[2] Od studenog 1991. do veljače 1992., dogodila se cijela serija ubojstava u kojima je sveukupno ubijeno 37 civila.[3]

Također, centar za obuku u Erdutu, znan i kao "Arkanova vojna baza",[4] je držao otprilike 52 zarobljenika.[3] Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) navodi da je 2500 osoba deportirano iz Erduta 1991.[3]

Prvi val ubojstava

[uredi | uredi kôd]

Prema popisu stanovništva iz 1991., Erdut je imao 1459 stanovnika, od čega su većina bili Hrvati.[5]

Prema ICTY-u, prvi incident dogodio se u studenom 1991:

Dana 9. studenog 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su mađarske i hrvatske civile u Erdutu, Dalj Planini i Erdut Planini i odveli ih u centar za obuku TO-a u Erdutu, gde su narednog dana vatrenim oružjem ubili njih dvanaestoricu. Nekoliko dana poslije, pripadnici SNB-a SBZS, u suradnji s nekoliko pripadnika "Arkanovih tigrova", uhitili su i pogubili troje civila, od kojih su dvoje bili članovi obitelji prvobitno uhićenih žrtava, Mađara, koji su se raspitivali za sudbinu svojih rođaka. Tijela osam od prvobitnih dvanaest žrtava pokopana su u selu Ćeliji, a jedna žrtva pokopana je u Daljskom Ataru. Tijela još tri žrtve bačena su u jedan bunar u Borovu. Dana 3. lipnja 1992. godine, pripadnici SNB-a, u suradnji s pripadnicima "Arkanovih tigrova", uhitili su Mariju Senaši (rođenu 1937. godine), člana obitelji prvotnih žrtava Mađara, koja se i dalje raspitivala za sudbinu svojih rođaka. Ova žena je kasnije ubijena, a njeno tijelo bačeno je u jedan napušten bunar u Dalj Planini.[3]

Drugi val ubojstava

[uredi | uredi kôd]

ICTY navodi sljedeće:

Dana 11. studenog 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, pod komandom Željka Ražnatovića, uhitili su sedam nesrpskih civila u selu Klisa. Dva zatvorenika koja su imala rođake Srbe, puštena su na slobodu. Preostalih pet civila odvedeno je u centar za obuku TO-a u Erdutu. Nakon ispitivanja, žrtve su ubili i pokopali u masovnu grobnicu u selu Ćelija.[3]

Treći val ubojstava

[uredi | uredi kôd]

ICTY navodi sljedeće:

Dana 10. prosinca 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su pet nesrpskih seljana iz Erduta. Žrtve su odvedene u centar za obuku TO-a u Erdutu i kasnije ubijene. Tijela tri žrtve kasnije su bačena u jedan bunar u Daljskom Ataru.[3]

Četvrti val ubojstava

[uredi | uredi kôd]

ICTY navodi sljedeće:

Od 22. prosinca 1991. do 25. prosinca 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su u Erdutu sedam civila, Mađara i Hrvata, i doveli ih u centar za obuku TO-a u Erdutu. Dana 26. prosinca 1991. godine, ubijeni su vatrenim oružjem. Tijela šest žrtava pokopana su u Daljskom Ataru.[3]

Peti val ubojstava

[uredi | uredi kôd]

ICTY navodi sljedeće:

Dana 21. veljače 1992. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su u Erdutu četiri nesrpska civila. Sve žrtve ispitivane su u centru za obuku TO-a u Erdutu, a zatim ubijene. Tijela žrtava pokopana su u masovnoj grobnici u Daljskom Ataru.[3]

Suđenja

[uredi | uredi kôd]

Za zločine u Erdutu, uključujući ubojstva, bezobzirno razaranje i nezakonito zatvaranje, pred ICTY-em su optuženi Goran Hadžić,[6] Slobodan Milošević,[3] Željko Ražnatović,[7] Jovica Stanišić i Franko Simatović.[8]

2003., svjedokinja B129, bivša Ražnatovićeva tajnica, svjedočila je u Haagu, potvrđujući da je spomenuti vođa paravojske primao svoje naredbe i novac izravno od Službe državne bezbednosti, koju je vodio Slobodan Milošević, bivši vođa Srbije. Tajnica je podrobno objasnila kako su Ražnatović i njegova postrojba bili pod izravnim zapovjedništvom Miloševićevih šefova tajne službe, Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Ona je posjetila centar Arkanovih Tigrova u Erdutu, koji je imao otprilike 1000 boraca. Koristili su dvije vrste uniforme - zelene po danu i crne po noći.[9]

Vidi također

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Stephen Engelberg. 10. prosinca 1991. Serbs in Croatia Build Political Foundation to Support Their Military Gains. New York Times. Pristupljeno 29. listopada 2010.
  2. John F. Burns. 10. svibnja 1992. The Demographics of Exile: Victorious Serbs Repopulate Croatian Villages. New York Times. Pristupljeno 29. listopada 2010.
  3. a b c d e f g h i The Prosecutor of the Tribunal against Slobodan Milosevic (p. 53, 54, 56, 57, 58) (PDF). ICTY. 2001. Pristupljeno 29. listopada 2010.
  4. Misha Glenny. 19. siječnja 2000. Arkan Underworld boss of Milosevic's murder squad. Guardian. Pristupljeno 29. listopada 2010.
  5. Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001. - Osječko-baranjska županija - broj stanovnika po naseljima. Državni zavod za statistiku. Pristupljeno 9. siječnja 2011.
  6. Goran Hadzic Indictment (PDF). ICTY. 2004. Pristupljeno 29. listopada 2010.
  7. The Prosecutor of the Tribunal against Zeljko Raznatovic (PDF). ICTY. 23. rujna 1997. Pristupljeno 29. listopada 2010.
  8. The Prosecutor of the Tribunal against Jovica Stanisic and Franko Simatovic (PDF). ICTY. Prosinac 2003. Pristupljeno 29. listopada 2010.
  9. Marlise Simons. 24. travnja 2003. Mystery Witness Faces Milosevic. New York Times. Pristupljeno 29. listopada 2010.